Gospodine Škoriću, kada govorimo o POMAK-u, moramo se vratiti malo dalje od aktualnih prepucavanja i pojedinačnih političkih sukoba, tamo gdje su se počele oblikovati političke ideje iz kojih je taj projekt nastao.

POMAK nije nastao ni iz čega.

On ima svoju političku genezu, a u njenom središtu nezaobilazno mjesto zauzima Vinko Vukadin, čovjek koji je školovao, usmjeravao i politički oblikovao te u politički svijet uveo današnjeg predsjednika Vlade Hercegbosanske županije, gospodina Ivana Vukadina.

Iza svakog političkog projekta stoje ideja, ljudi koji je oblikuju i politički put kojim se ona razvija, a POMAK nije iznimka. Njegov trag vodi u Zagreb, do Vinka Vukadina, koji je utemeljio POMAK i postavio političke temelje, gotovo deset godina prije nego što je Ivan Vukadin s tim nazivom izašao na političku scenu u Tomislavgradu.

Gospodin Vinko Vukadin je 2016. godine, u I. izbornoj jedinici, bio kandidat POMAK-a na izborima za Hrvatski sabor. Nije prošao, ali nije ni odustao, nego je nekoliko godina kasnije tu priču nastavio u Tomislavgradu s Ivanom Vukadinom. Ako tome dodamo njihovu obiteljsku i mentorsku povezanost, pitanje više nije samo tko danas formalno vodi POMAK, nego i odakle je došao politički model prema kojem je taj POMAK oblikovan.

POMAK je izašao iz lokalnih okvira, učvrstio se na županijskoj razini i sada pokušava prerasti u široku političku priču, ali za takav poduhvat potrebito je na svoju stranu dobiti utjecajne istomišljenike.
Okupljeni oko današnjeg političkog projekta nisu samo novi politički akteri, nego i ljudi koji su godinama bili dio samog vrha HDZ-a i sudjelovali u oblikovanju hrvatske politike. Zatim, tu su i gospodarstvenici, koji su se, prema javno dostupnim podacima i percepciji javnosti, enormno obogatili dok je Hrvatska krvarila i prolazila najteže povjedno razdoblje.

I upravo tu nastaje paradoks.

Kako je moguće da se ljudi koji su se godinama zaklinjali u HDZ , „stajali uz Predsjednika i držali mu bok“, danas nalaze na potpuno drugoj političkoj strani? Ako netko godinama govori jedno unutar HDZ-a, a danas kroz POMAK zastupa nešto potpuno drugačije, onda se moramo upitati u što su ti ljudi zapravo vjerovali. Jesu li bili lojalni “Predsjedniku” i ideji ili im je Predsjednik bio samo sredstvo za ostvarivanje vlastite političke pozicije unutar te ideje?
Nije problem kada čovjek promijeni mišljenje, nego problem nastaje kada promijeni retoriku i prilagodi je novom političkom interesu, a istodobno nastoji ostati blizu središta moći.

Zato Vas, gospodine Škoriću, koji ste dio svog političkog puta proveli vjerujući ljudima i politici koja je danas u središtu ove priče, pitam: je li upravo sada vrijeme da pogledate cijelu sliku i otvoreno upitate ljude iz svoje stranke kakav to politički smjer svojim djelovanjem zapravo podupiru, i to u drugoj državi?

Vas, koji ste s vremenom neke stvari počeli gledati drugim očima i upravo zbog toga ste danas napadani i prozivani od ljudi s obje strane granice, čiji se politički svjetonazor teško može povezati s vrijednostima na kojima počiva hrvatska politička zajednica.

Pozivaju se na Vašeg sugrađanina Ivoševića, koji sam sebe opisuje kao liberala, sekularnog i građanskog svjetonazora, i prihvaćaju njegove kritike upućene Vama. Onda valjda prihvaćaju i politički model i vrijednosti iz kojih ti argumenti proizlaze.

U hrvatskom političkom prostoru takav svjetonazor ima svoje mjesto, ali kada se takav politički model pokušava nametnuti kao argument u političkom kontekstu BiH, onda to postaje opasno. Jer model koji je primjenjiv u jednom društvenom i državnom kontekstu ne može se jednostavno preslikati u drugi, a da pritom ne dobije i potpuno drugačije političko značenje i posljedice.

Što se iza svega toga krije, možemo samo nagađati, ali njihovi postupci i političke odluke odavno više nisu nešto preko čega se može olako prijeći. Ovo nije samo pitanje jedne stranke ili jednih izbora, nego pitanje političkog smjera i političke budućnosti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.

A moramo napraviti korak natrag kako bismo razumjeli što se danas događa!

Ne smijemo zaboraviti procese koji su donosili podjele i sukobe te redovito završavali slabljenjem političke snage hrvatskog naroda. Alijansa za promjene, Hrvatska samouprava, Platforma i svi drugi politički lomovi ne mogu se automatski izjednačavati jedni s drugima, niti ih treba poistovjećivati s današnjim POMAK-om.

Ali ako želimo razumjeti širi kontekst, ne možemo ih promatrati ni potpuno odvojeno, nego moramo otvoreno upitati:

ŠTO SE ŽELI POMAKNUTI I U KOJEM SMJERU?

P. S.
Imamo li pravo biti ravnodušni i samo gledati kako nam se pred očima raspada ono što smo stoljećima čuvali i dopustiti da nas uvedu u neke nove „multi-kulti“ torove?

Ili ćemo, još jednom, poslušati poruku koju nam je „don Pavao“ na smrtnoj postelji ostavio, a koja danas odzvanja snažnije nego ikada prije:
„Ne selo, sinko moj, nego cijela Krajina, cijela zemlja. Više od tisuću godina, živio je ovaj narod na ovome kamenu. I svaki kamen daklem sto put krvlju omastio, ali se s njega nije dao. I Saraceni, i Tatari, i Turci, i Mlečani, i Nijemci, i Mađari, i svaki kava pakleni. A narod stoji, krv svoju proljeva. Pa se iz krvi ponovo rađa. I korijenje daklem, sve dublje u kamen pruža. Pa sada ga svojevoljno iz kamena čupa, a kada daklem, život počupa i sam će umrijeti. Ne daj mu da umre, ne daj da umre ovaj narod. Ne daj da žile čupa“…