Sjećam se još kao klinka, kako sam za jednu ultrapopularnu pjevačicu tog vremena uvijek pomislila ” što bi ona sve dala da ima plave oči “…
Kosa joj je uvijek izgledala ” skureno” preblajhano i neprirodno. Nebitno.
Uspjela je biti plavuša, bar to.
Neke misle da je najvažnije imati plavu i dugu kosu i “napraviti” usne.
Druge misle kako su jedino traperice i majica odjeća….Nebitno.
Da pitate moju majku isto bi potvrdila da su plave oči najljepše jer ih ima ona i njena omiljena djeca. To, naravno nisam.
Ja sam izrod.
A paradoksalno, na blic pogled, najsličnije smo licem, čak i tjelesnom građom.
Ipak…
Usudila sam se ” imati ” svjetlosmeđe oči boje pive, meda…
Koje se, ako sam vesela, pretvaraju u jantarne, drugi put su maslinasto zelene, a kad sam ljuta potamne.
Eto slika kako bih izgledala s plavim a kakva sam s prirodnom bojom očiju.
Jednom je meni iznimno dragi Jimmy Stanić rekao za sebe da “ima oči k’o pes”.
Bolje da nije, jer inače osobno ne bih to ni pomislila.
Baš sam se nasmijala.
Plave su oči nevjerne, zelene zavodljive a smeđe vjerne. Tako se kaže.
Psi su odani i vjerni prijatelji i uglavnom imaju smeđe oči.
Haski je iznimka.
Ima plave, sive ili jedno plavo, drugo smeđe oko.
Kao David Bowie.
Jednom prilikom je rekao da se to dogodilo nezgodom, jer ga je školski pogodio šestarom ravno u zjenicu.
Vjerojatno nas prirodno zapadnu oči koje nam najbolje pristaju.
I mislim da nam je svima to najmanji mogući problem.
Bitno da ih imamo i da nečemu služe.

Dalida,
09.11.2026.