Hrvatska je jučer obilježila Dan pobjede, Dan domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, a diljem zemlje u središtu su bili oni koji su stvarali Domovinu i kojima je cijela Hrvatska s velikim poštovanjem odala zahvalnost.

A Šuica se, u isto vrijeme, užurbano priprema za otkrivanje spomenika koje će biti upriličeno 12. kolovoza. Riječ je o spomeniku koji već prije svog otkrivanja izaziva različita tumačenja, jer ni njegov natpis ni arhitektonsko rješenje ne šalju jasnu poruku.

Ako je spomenik posvećen poginulim hrvatskim braniteljima, onda njegova poruka mora biti potpuno jasna, dostojanstvena i nedvojbena, jer je riječ o ljudima koji su znali zašto ginu. Kada se njima podiže spomenik, svaki simbol, svaka riječ i svaki detalj moraju biti pažljivo promišljeni jer takav spomenik ostaje kao svjedočanstvo našeg vremena. Upravo zato mnogi se pitaju zašto javnosti nikada nisu predstavljeni idejno rješenje i razlozi zbog kojih je odabrano baš takvo rješenje.

Nije neobično što se oko ovoga događaja okupljaju i osobe koje tijekom teških ratnih godina nisu bile uz svoj narod. Nije ih bilo nigdje osim na popisima onih koji se nisu odazvali Domovini kada je krvarila.
Bit će ondje i oni koji godinama sprečavaju minutu šutnje za pokojne branitelje, kao i drugi slični likovima iz ove prve dvije kategorije.

Čovjek se pritom mora zapitati: kako je živjeti u vremenu koje je obilježilo sudbinu jednoga naroda, a ostati izvan tih povijesnih događaja? Što danas govore svojoj djeci kada ih upitaju gdje su bili dok su drugi branili Domovinu?
Lažu im, kao što će lagati i 12. kolovoza.

Hoće li do jučer hrabri ratnici pokazati tako nisku razinu samopoštovanja i doći na ceremoniju otvaranja? Hoće li postati korisni idioti i dopustiti da ih za svoje političke ciljeve iskoriste oni koji nemaju nikakve dodirne točke s našom slavnom i krvavom prošlošću?

Jesmo li postali toliko ravnodušni da ne primjećujemo kako se nameće drukčiji pogled na događaje koje smo proživjeli?
Jesmo li toliko nepismeni i neuki da ne vidimo kako nam nude svoju verziju događaja, prešućivanjem jednih datuma i isticanjem drugih?

Nije slučajno što ove godine nije obilježen 9. svibnja, datum kada su Šuičani zaustavili tenkove, jer žele da u kolektivnom sjećanju njegovo mjesto zauzme 12. kolovoza.

Takvima, koji su vam obećali da će vaša imena biti zlatnim slovima upisana u hrvatskoj povijesti, nije dosta što su upisali svoja imena u vlasničke listove tvornica, nekretnina i trgovačkih društava, neho sada žele i na spomenike.

U danima kada Šuica živi punim plućima, kada se broj stanovnika višestruko poveća i kada se održavaju brojna događanja, svatko može izabrati gdje će biti toga dana i s kim provesti vrijeme, na kraju, neka sam odgovori na jedno pitanje:
Kome će 12. kolovoza pljeskati Šuica?

Stih jedne ratne pjesme kaže:
„Kad prođe rat i zvijeri odu, kad nam opet sloboda svane, hrvatski narod pamtit će gardu i ove crne krvave dane…”

Hoće li doista biti tako ili je već sjećanje na one koji su izborili slobodu ustupilo mjesto nekim drugim imenima i nekim drugim pričama?

Did Vidurina