„SKINUO SAM LISICE JEDNOM STAROM KRIMINALCU… A KADA SAM VIDIO NJEGOVU RUKU, SMRZNUO SAM SE: NOSIO JE TETOVAŽU MOG OCA KOJI JE POGINUO U VIJETNAMU — I TAJNU STARU 55 GODINA KOJA MI JE ZAUVIJEK PROMIJENILA ŽIVOT 🇺🇸

Ja sam Marcus Johnson. Imam 48 godina i već 15 godina radim kao sudski ovršitelj u sudnici u Miamiju. Vidio sam sve: hladnokrvne ubojice, pokajane lopove, razorene obitelji. Moj posao je održavati red, biti poput kamene statue. Besprijekorna uniforma, ozbiljno lice, bez emocija. Ali ništa, apsolutno ništa, nije me pripremilo za ono što se dogodilo tog utorka u 15:50.

Bio je to običan dan na sudu za prekršaje. Sudac Robinson rješavao je slučajeve kao na pokretnoj traci.

„Kriv.“
„Jamčevina.“
„Sljedeći.“

Uobičajena rutina.

Tada su doveli sljedećeg optuženika: Jamesa Pattersona.

Muškarac od 67 godina, mršav, u prljavoj odjeći, s onim pogledom beskrajnog umora koji imaju samo ljudi koji su godinama živjeli na ulici. Bio je u lisicama, pognute glave.

Optužba: krađa lijekova iz Walgreensa.
89 dolara.

Sitna krađa. Nešto jadno i tužno.

Tužitelj je monotono pročitao optužbe:

— Časni sude, optuženi je snimljen kamerom. Jasni dokazi. Tražimo presudu.

James nije rekao ništa. Samo je klimnuo glavom, posramljen.

Sudac ga je pozvao do klupe.

— Gospodine Patterson, priđite.

James je hodao vukući noge. Ja sam radio svoj posao. Prišao sam mu da skinem lisice — standardna procedura kada optuženi stane pred suca.

— Skinut ću vam lisice — rekao sam tiho, profesionalno.

Uzeo sam mu ruke. Osjetio sam njegove kosti pod tankom kožom. Okrenuo sam ključ, metal je kliknuo i lisice su se otvorile.

James je malo ispružio ruku kako bi se olakšao, a rukav njegove stare košulje podigao se nekoliko centimetara.

I tada se vrijeme zaustavilo.

Tamo, na njegovom lijevom bicepsu, vidio sam tetovažu.

Bila je izblijedjela. Zelena i crna tinta proširila se kroz godine. Možda je bila stara više od pola stoljeća.

Ali bila je nepogrešiva.

Vojni znak jedinice.

101. zračno-desantna divizija. „Vrišteći orlovi“.

A ispod glave orla stajali su brojevi:

3/187.

Moje srce na trenutak je prestalo kucati.

Zvuk sudnice, sudac, klima uređaj… sve je nestalo.

Vidjeti sam mogao samo taj broj.

Treći bataljun, 187. pješačka pukovnija.

Moj otac bio je u toj jedinici.

Vijetnam, 1969.

Moj otac, David Johnson, poginuo je u borbi tri mjeseca prije nego što sam se rodio. Nikada ga nisam upoznao. Odrastao sam gledajući njegovu fotografiju u dnevnoj sobi moje majke: dvadesetdvogodišnji mladić koji se smiješi sa svojim prijateljima prije nego što su otišli u pakao.

A ispod te fotografije, uokviren bolnim ponosom, nalazio se taj isti znak. Isti 3/187.

Počeo sam drhtati. Nisam mogao to spriječiti. Moje profesionalne ruke ovršitelja bile su mokre od znoja.

— Gospodine… lisice su skinute — rekao je James zbunjeno jer mu nisam puštao ruku.

Nisam je pustio.

Samo sam gledao tintu na njegovoj staroj koži.

Moj glas izašao je slomljen, neprepoznatljiv.

— Gospodine… ta tetovaža. 101. zračno-desantna divizija. Treći bataljun…

James je podigao pogled, iznenađen što mu sudski službenik govori o tome.

U njegovim umornim očima pojavio se bljesak prepoznavanja.

— Da… kako to znate, časniče?

Progutao sam knedlu.

— Jeste li… jeste li bili u Vijetnamu?

James je polako kimnuo.

— Jesam. Od 1969. do 1971.

Hladnoća mi je prošla niz kralježnicu.

— Hamburger Hill? Svibanj 1969.?

James se ukočio.

Cijelo mu se tijelo napelo, kao da je upravo čuo zvižduk minobacačke granate.

Pogledao me ravno u oči — ne više kao kriminalac policajca, nego kao čovjek čovjeka.

— Da… bio sam tamo.

Istina je tako jednostavna, a daleka,
otvara ti oči da naučiš proći
i kroz hladne i mračne prolaze.
Istina je da je zima hladna,
a s proljeća priroda se budi,
s njom i ti se budiš i gledaš kako
cvijeće cvjeta, djeca rastu i gledaju kroz prozore,
s puno znatiželje postaju odrasli ljudi.
Istina je da će posrtati, padati,
ustajati se, plakati, smijati se,
prelaziti mostove, šetati gradom,
piti jutarnju kavu, lutati sjećanjima.
Istina je, jednom si rođen/a da bi živio/la,
imaš samo jedan život, a život je kao vlak.
Istina je jedna, a čovjek je traži,
množi u više boja i oblika.
Istina je… suprotnost neistini, ili…
Živjeli, vinom istine opijeni!
Miljenka Koštro

Fotografija

Opis: Nobelovac Ivo Andrić (1892.-1975.) u posjetu Lištici 1963.

Komentar: Fotografija je nastala ispred zgrade općine 1963. godine. Andrića je primio tadašnji načelnik Krešimir Buntić (mandat 1962. – 1965.). Prilikom boravka u Lištici Andrić je posjetio i zgradu Narodnog sveučilišta (danas Hrvatski kulturni dom). Uz Andrićevu delegaciju su i mnogi Širokobriježani te tadašnji ravnatelj gimnazije Ante Vasilj. Nobelovac je 1962. izgradio kuću u Herceg Novom pa je često putovao po Hercegovini obilazeći škole, samostane, manastire, arheološke lokalitete i nekropole stećaka. Godine 1963. po prvi put su objavljena njegova Sabrana djela.

Prvu obavijest o dodjeli nagrade Ivo Andrić dočekao je u svom stanu u Beogradu 26. listopada 1961. godine. Bio je to prvi pisac s prostora bivše Jugoslavije koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost. Svečana dodjela nagrada održana je 10. prosinca 1961. godine u Stockholmu, u Koncertnoj dvorani Švedske akademije.

17. svibnja 1962. godine Andrić šalje pismo Savjetu za kulturu Bosne i Hercegovine u kome kaže: „Želim da obavestim Savet za kulturu NR Bosne i Hercegovine da sam odlučio da Narodnoj Republici Bosni i Hercegovini poklonim 50 odsto dinarskog iznosa primljenog na ime Nobelove nagrade za književnost iz 1961. godine u ukupnoj sumi od 18,102.859 dinara”.

Zanimljiv detalj s fotografije: krajnje lijevo žena tjera konja natovarenog sepetima.

Datum: 1963.
Lokacija: Široki Brijeg.
Zemlja: Bosna i Hercegovina.
Autor fotografije: Nije specificirano
Arhiv: privatni arhiv, obitelj pok. Drage Ćavara