UDRI ZOKI!

Iako ovo što se monopolski samoproziva desnicom u Hrvatskoj u velikoj većini nema minimum pameti, a u nešto manjoj većini su svjesni ili nesvjesni provokatori raznih centara vlasti, bilo vlasti u zemlji, bilo interesnih grupacija izvan zemlje, razina gluposti u reakcijama svako malo iznenadi.

Sad navalilo na Zokija zbog njegovog sukoba s Izraelom.

Umjesto da trljaju ruke i skandiraju – udri Zoki!

Desetljećima svjedočimo u Hrvatskoj kako upravo ljevica, kojoj Milanović stjecajem okolnosti izborno i formativno pripada i bez koje ne može, cijedi dušu hrvatskom narodu ubijajući ga u pojam grijesima prošlosti internacionalizirajući te stvarne i u golemoj većini lažne grijehe – Holokaustom i antisemitizmom.

Ljevičarska potraga za autoritetom izvan zemlje se iz Beograda i totalitarne moći Jugoslavije nakon osamostaljenja Hrvatske fokusirala na često nejasne moći i autoritete diljem svijeta, među koje svakako spadaju “kokoši i mačke” u Europi, kako ih je nazvao upravo Milanović, a moralna batina je u svim kritičnim situacijama bio Holokaust, kojim se praktično nedodirljivim činilo velikosrpske i komunističke mitove, okove i teška dokazana neprijateljstva protiv hrvatskog nacionalnog duha.

Na toj matrici je ljevica preko zloćudnog vampira antifašizma pacificirala i najrazumnije ljude na nacionalnom spektru, koji su sa strahopoštovanjem zastajali pred mogućom optužbom da su fašisti, neonacisti i u konačnici – antisemiti.

A zemljom su u prigodnim trenucima pozivajući se i cinično baštineći sjećanje na stradanje Židova paradirali sljedbenici komunističko-jugoslavenskog režima, otvoreni protagonisti velikosrpskih imperijalnih težnji, zapravo sve skupine koje su svoje izrazito manjinske interese nastojali prometnuti u državnu politiku i moć nasuprot elementarnih interesa hrvatskog naroda.

Izrael nikada ozbiljnije nije reagirao na nevjerojatno cinične parade tih skupina, koje su s jedne strane obilježavale i komemorirale Holokaust uvijek koristeći komemoraciju i stradanje Židova kao političku batinu protiv hrvatskog naroda, a s druge strane su u svakoj prigodi i u svakoj krizi na Bliskom istoku bili militantni protivnici Izraela zagovarajući otvoreno neprijateljstvo prema židovskoj državi.

Dovoljno je pogledati samo reakcije ljevice tijekom nedavnog sukoba u Gazi, pa će svakome baš sve biti jasno.

Da se ne bi zavaravali, javne ljevičarske suze zbog stradanja palestinskog naroda u Gazi su kao i u svemu na što se poziva ljevica svojatajući humanost i emocije prema žrtvi, običan beskrupulozni instrument nametanja i održavanja pozicije moralne i vlastodržačke nadmoći nad hrvatskim narodom, koji nema veze sa sućuti prema ljudima.

Ne može se imati sućuti za palestinsku ili iransku, ili ukrajinsku djevojčicu, a djevojačke pletenice u Hudoj jami proglašavati civilizacijskom vrijednošću, smrt male Aleksandre Zec proglašavati hrvatskom profašističkom politikom, a stradanja nekoliko stotina hrvatske djece u srpskoj državnoj agresiji nepogodom.

Ne može se politički osmišljena ritualna ubojstva hrvatske djece u Bosni i dolini Neretve prešućivati iako su imala islamistički, često i iranski biljeg, a obranu od toga udruženim zločinačkim pothvatom.

Manjinskim ljevičarskim manipulatorima je pozicija žrtve i ugroženosti ključna za pacifikaciju hrvatske većine, a ako stvarne žrtve, ugroze i krivnje nema, bez problena se izmisli ili usidri na mitove prethodnoga totalitarnog režima.

Protagonisti današnje ljevice, barem njena izvorna jezgra su redom naslijedili oteto židovsko vlasništvo u Hrvatskoj, za što javno osuđuju NDH koja se pod njemačkom okupacijom morala ružno ponašati prema Židovima, a komunistički jugoslavenski “oslobodioci” nisu.

Jer, koga su to oslobodili ako nisu imali vlast raditi drugačije od prethodnika i ako oslobođenje nije izraz savjesti i moralnog imperativa?

Naime, ako su i kad su oslobodili zemlju od nacizma, nitko im nije smetao vratiti ljudima ono što su ustaše i nacisti oteli.

Ne da nisu vratili, nego su oteli i ono što je NDH uspjela prokrijumčariti pred svemoćnim Gestapom i njemačkom vojnom upravom.

I danas s tih pozicija komemoriraju Holokaust, uvaljuju u to zastrašujuću tragediju cijeli kompleks antihrvatskih interesa i laži, na što već trideset godina država Izrael ne reagira.

Umjesto da otužna desnica u Milanovićevom ponašanju tijekom nekoliko godina vidi priliku za promjenu izraelskog državnog odnosa prema ljevičarskim skupinama u Hrvatskoj i njihovom zloćudnom antihumanističkom i nužno antisemitskom antifašizmu, umjesto da se Izraelcima nabije na nos upravo tolerancija prema toj ljevici i njenim svinjarijama, navalilo na Milanovića prozivajući ga da čini štetu Hrvatskoj.

Ne čini Milanović ništa što njegova politička familija do sada nije radila, samo je potrebno to tako nazvati i izraelskom veleposlaniku i državnoj vlasti reći da su trebali davno prije reagirati, a ne licemjerno gledati kako antifašisti zloupotrebljavaju Izrael i židovska sjećanja protiv hrvatskog naroda.

Zato, navali Zoki!

Možda i Židovi shvate tko su im prijatelji u Hrvatskoj, pa će tek na toj poziciji moći prihvatiti i činjenicu da, bez obzira na hrvatsko-izraelsku povijesnu bliskost, mi nismo neprijatelji ni Palestincima, ni Irancima.

Mi vodimo svoje ratove, kao i Izrael.