Rođen je 23. decembra 1948. godine u selu Rubovce, kod Kosovske Kamenice. Njegovi preci doselili su se na Kosovo 1878. godine, nakon što su protjerani iz područja oko Niša, Prokuplja i Leskovca, u vrijeme velikih teritorijalnih promjena nakon Berlinskog kongresa. Porodica je poticala iz sela Vlas, po kojem je dobila prezime Vllasi. Zanimljivo je da pripadaju plemenu Krasniqi, pa bi se, kako je Azem jednom objasnio, da su sačuvali prezime prema plemenskom porijeklu, danas zvao Azem Krasniqi.

Porodica je ostala na Kosovu, ali ni tamo nije bila pošteđena stradanja. Tokom Balkanskih ratova 1912. i 1913. godine ubijeno je, prema njegovom svjedočenju, oko pet članova porodice. Nova neizvjesnost nastupila je tokom 1955. i 1956. godine, za vrijeme akcije prikupljanja oružja, kada su mnogi Albanci strahovali od progona i iseljavanja u Tursku. Neke komšijske porodice napustile su rodni kraj, a Azemov otac odlučio je ostati. Štaviše, protivio se iseljavanju i pomogao da porodica otkupi zemlju komšija koji su otišli u Tursku.

Azem je djetinjstvo pamtio kao lijepo razdoblje. Njegova porodica bavila se poljoprivredom i stočarstvom, imala je dovoljno zemlje i nije poznavala siromaštvo. U školu je krenuo u obližnjoj Kosovskoj Kamenici, gdje su Albanci i Srbi živjeli u neposrednom susjedstvu. Prisjećao se da su među djecom u početku postojale sitne nesuglasice, jer se ranije nisu mnogo družili, ali je svoje djetinjstvo uglavnom opisivao kao sretno.

Njegov otac imao je drugačije planove za sinovljevu budućnost. Želio je da Azem postane doktor, a ako ne doktor, onda sudija ili advokat. Mladić je, međutim, volio novine i zanimao se za novinarstvo. Na kraju je završio pravo u Prištini, ali se vrlo rano uključio u politiku. Već kao student postao je predsjednik Saveza studenata Kosova, a 1971. godine predsjednik Saveza studenata Jugoslavije. Od 1974. do 1978. predvodio je Savez socijalističke omladine Jugoslavije. Tako je, još prije tridesete godine, dospio u sam vrh jugoslovenske omladinske politike i imao priliku da upozna Josipa Broza Tita.

Njegov politički uspon nastavio se 1986. godine, kada je postao predsjednik Saveza komunista Kosova. Međutim, upravo će ga ta funkcija dovesti u sukob sa Slobodanom Miloševićem, čiji je politički uspon bio neraskidivo povezan s kosovskim pitanjem.

Milošević je nastojao ojačati kontrolu Srbije nad Kosovom i ograničiti autonomiju koju je pokrajina imala prema Ustavu iz 1974. godine. Vllasi se takvoj politici protivio. Smatrao je da se time ruši postojeći ustavni poredak i ugrožava položaj Kosova u jugoslovenskoj federaciji.

Njihov sukob nije bio samo lični obračun dvojice političara. Vllasi je bio jedan od najpoznatijih albanskih funkcionera i čovjek koji je dobro poznavao mehanizme jugoslovenske vlasti. I nakon što je 1988. godine smijenjen s čela kosovskog partijskog rukovodstva, zadržao je značajan politički uticaj. Miloševićeve pristalice smatrale su ga preprekom provođenju njihove politike, dok je među Albancima na Kosovu postao prepoznatljiv protivnik ograničavanja autonomije.

U februaru 1989. godine štrajk rudara u kompleksu Trepča dodatno je zaoštrio krizu. Rudari su protestovali protiv političkih promjena i ograničavanja autonomije Kosova, a njihov štrajk postao je simbol otpora. Vllasi je optuživan da podstiče otpor vlastima, iako je negirao da je organizovao štrajk.

U martu 1989. godine kosovska autonomija ozbiljno je ograničena, a Vllasi je uhapšen pod optužbom za kontrarevolucionarno djelovanje. Njegovo hapšenje bilo je jedan od najdramatičnijih događaja kosovske političke krize. U zatvoru u Mitrovici proveo je približno četrnaest mjeseci, uglavnom u izolaciji. Prema njegovom svjedočenju, optuženi su bili držani u odvojenim ćelijama kako ne bi mogli međusobno razgovarati i dogovarati odbranu.

Suđenje je trajalo mjesecima. Vllasi je kasnije govorio da su i ljudi uključeni u sudski postupak znali da se radi o političkoj optužnici, a ne o dokazanom krivičnom djelu. Dana 24. aprila 1990. godine pušten je na slobodu nakon što optužnica nije potvrđena. Prisjećao se da su se ljudi okupili kako bi pozdravili njihovo oslobađanje, ali im policija nije dozvolila da prođu kroz grad.

Dok se on suočavao sa zatvorom, njegova porodica pokušavala je pronaći način da se zaštiti od sve opasnijih političkih okolnosti. Supruga Nadira Avdić-Vllasi bila je novinarka porijeklom iz Bosne i Hercegovine, a njihovo dvoje djece, Adem i Selma, kasnije su život nastavili u Sjedinjenim Američkim Državama. Sin je postao advokat, a kćerka doktorica — zanimljiv obrt s obzirom na to da je njegov otac upravo medicinu priželjkivao za Azema.

Vllasi je i tokom ratnih godina ostao na Kosovu. Prisjećao se da su on i Nadira tokom rata boravili kod njegovog oca u Rubovcu. Iako su mnogi ljudi napuštali svoje domove, on nije želio krenuti na put s masama izbjeglica, plašeći se da bi ga mogli prepoznati i napasti. Njihova kuća u Prištini bila je oštećena, ali je nakon rata obnovio život i nastavio raditi kao advokat i javni komentator.

Njegova biografija tako spaja dvije priče: onu o porodici koja je krajem 19. vijeka bila protjerana iz južne Srbije i onu o čovjeku koji se gotovo cijeli vijek kasnije našao na udaru vlasti zbog protivljenja politici prema Kosovu. Od dječaka iz seoske porodice, čiji je otac želio da postane doktor, do visokog političkog funkcionera koji je završio u zatvoru, Vllasi je prošao put obilježen velikim historijskim preokretima.

Autor teksta: Magel Dias

❤🌏ZANIMLJIVOSTI🌍❤