Gledam izjavu potpredsjednika Vlade i ministra branitelja Tome Medveda o Tuđmanovoj politici, s naglaskom da su obrani hrvatske pristupili sinovi pripadnika različitih vojski u Drugom svijetskom ratu, pa to ističe kao temelj današnje državne politike.

Ispraćaj ekshumiranih žrtava komunističkog zločina ili obilježavanje utemeljenja HV nije prigoda za banalizaciju, pogotovo ovoga tipa.

Ovakve banalne konstrukcije i poruke s primitivnom konotacijom ne doprinose sjećanju, pogotovo ne doprinose državotvornoj kulturi nacije.

Nisu Hrvatskoj problem potomci ustaša i partizana, nisu čak ni potomci četnika, problem su nepomirljive politike koje se pokušava predstaviti novom državotvornom nacionalnom paradigmom.

Ni najveći šamani s tonama opijata nisu pokušavali smješati takvu smjesu.

Nisu “sinovi pripadnika različitih vojski”, ili preciznije sinovi ustaša, domobrana i partizana pristupajući obrani Hrvatske 1991. godine unosili u državni poredak suprotstavljene i nepomirljive ideje i politike, koje su te vojske predstavljale, unosili su jedinstven ideal – hrvatsku nacionalnu slobodu točno znajući tko joj i zašto prijeti.

Iako današnja Hrvatska nema potrebe pozivati se na uzor NDH, činjenica je da 1991. godine ni simbolika, ni sentiment NDH nisu bili prijetnja hrvatskoj slobodi, to su bili komunizam i jugoslavensko-srpska politička ideja, pa kad i ako se danas Medved “bori” protiv “svih totalitarizama”, onda bi morao malo zagrijati stolicu uz Tuđmanovu ostavštinu i uz nešto ozbiljnih mentora, ali i uz malo prisjećanja na svoju ratnu prošlost, što može i ležeći, pa nekako shvatiti koliko državna politika koju predstavlja ruši Tuđmanovu državotvornu politiku i nacionalnu ideju baš tom “borbom protiv totalitarizama”.

Onako inkluzivno i liberalno-demokratski.

Silnim milijunima eura.

I hapšenjem “ustaša”, jer prijete hrvatskom narodu, kao i 91.
Nije Tuđman pod pomirbom polazio od pomirbe hrvatske i antihrvatske jugoslavenske komunističke ideje i politike, pa “sinovi i djeca” s tim nemaju veze.

Tuđman je simbolizirao negaciju jugoslavensko-komunističke ideje usprkos tome što je u mladosti i jednom dijelu života bio jugoslavenski general.

Konačno, hrvatski ratnik Medved je pucao u petokraku i ona u njega, ne zbog toga što je nečiji sin nosio tu petokraku pa mu se taj sin ili njegov otac nije sviđao ili on tom sinu, nego zato što je petokraka na njegovoj glavi bila okidač puške u ruci i politike smrtonosne ugroze hrvatske slobode.

Tuđman je praktično i programski odbacio te politike 1990. godine, a prije toga u cijeloj svojoj publicističkoj i historigrafskoj karijeri. Hrvatska država je svjedočanstvo toga odbacivanja. Da nije bilo odbacivanja, ne bi bilo države kojoj je Medved potpredsjednik Vlade.

Pozivati se na Tuđmana danas banalizirajući djecu i potomke, prikrivajući na taj način politike i njihovu simboliku, a zastupati i predstavljati državnu politiku, koja svojski podupire i štiti snagom države i ustavno-zakonskog poretka zloćudnu antihrvatsku simboliku i projekte nasuprot kojih je Medved postao general, uz to što odaje potpuno neshvaćanje hrvatske državnosti, govori zbog funkcije koju obnaša Medved o katastrofalnoj razini državne vlasti, koja politike čija je Tuđman povijesna negacija predstavlja smislom hrvatske državnosti, iako svatko zdrava razuma vidi da to razara Hrvatsku.

Zato je bolje šutjeti, ispalo bi autentična i komemoracija, i obilježavanje slavnih događaja.

Naročito kad ne znaš, a pokušavaš ostaviti dojam i otkriti novi politički teorem, jer ti funkcija to nalaže.

Ja, Vinko Marić, pukovnik HVO-a, uoči nadolazećih izbora pozivan sam nebrojeno puta, kako iz Hercegovine tako i iz cijele Bosne i Hercegovine, da se izjasnim kome dati glas za hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine – Darijani Filipović, kandidatkinji HDZ-a BiH, ili Zdenku Lučiću, zajedničkom kandidatu pet stranaka s hrvatskim predznakom.

Smatram svojom obvezom, kao odgovoran član društvene zajednice, dati odgovor cjelokupnoj bosanskohercegovačkoj javnosti. Nažalost, ne želim se izjasniti niti podržati bilo kojeg kandidata, iz razloga koje već godinama javno iznosim.

Kao član Predsjedništva HDZ-a 1990, u kojem sam aktivno djelovao do 2018. godine, na stranačkim sjednicama više sam puta upozoravao da Hrvati iz Bosne nisu ravnopravni Hrvatima iz Hercegovine. Istodobno sam predlagao konkretna rješenja kako bi se postigla veća ravnopravnost, ali i prijeko potrebno jedinstvo hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.

Jedan od mojih prijedloga bio je da se kandidatura za hrvatskog člana Predsjedništva BiH rotira po regijama. Tako bi u jednom četverogodišnjem mandatu zajednički kandidat svih stranaka s hrvatskim predznakom dolazio iz područja od Sarajeva do Save, a u sljedećem mandatu iz Hercegovine, odnosno područja od Sarajeva do Neuma. Smatrao sam da bi se po istom principu trebao birati i ministar financija Bosne i Hercegovine, dok bi predsjednik Federacije BiH dolazio iz Hercegovine. Na taj bi način bila uključena cijela Federacija BiH i osiguran ravnomjerniji politički utjecaj svih krajeva u kojima žive Hrvati – od Neuma do Save, od Bihaća do Stoca.

Što se tiče ideje o trećem entitetu, smatram da od toga nema ništa. Iako HDZ BiH već više od dvadeset godina na toj retorici osvaja značajan broj glasova, uvjeren sam da većina Hrvata u Bosni i Hercegovini ne želi takvo rješenje, kao što ne želi ni stalne političke podjele i retoriku koja nas udaljava od Bošnjaka.

Također smatram da je rat između Hrvata i Bošnjaka bio posljedica djelovanja različitih obavještajnih i političkih struktura kojima nije odgovarala suradnja dvaju naroda. Kao svoj osobni politički stav iznosim uvjerenje da i danas određene interesne mreže i ostaci nekadašnjih obavještajnih struktura, uključujući i utjecaj KOS-a, imaju značajan utjecaj na političke procese u Bosni i Hercegovini.

Istodobno smatram da HDZ BiH, SDA i SNSD kroz međusobne sukobe i političke blokade prvenstveno nastoje očuvati vlastite političke pozicije, umjesto da rade na izgradnji funkcionalne i prosperitetne države.

Moj stav, kao čovjeka koji se borio za Bosnu i Hercegovinu, ostaje nepromijenjen: Bosna i Hercegovina treba ostati jedinstvena država sastavljena od dva entiteta i Brčko distrikta, uz punu ravnopravnost triju konstitutivnih naroda, što je zajamčeno Ustavom Bosne i Hercegovine.

Vinko Marić
Pukovnik HVO-a