Mario Prskalo, među prijateljima, suigračima i ljubiteljima nogometa poznatiji kao Unana, jedno je od prepoznatljivih imena čitlučkog nogometa. Nogometni put započeo je već sa 16 godina, kada je zaigrao za prvu momčad Brotnja, a tijekom bogate karijere nosio je dresove brojnih klubova, među kojima su Sloga Ljubuški, Iskra Bugojno, GOŠK Jug, Jadran Ploče, Zadar, HNK Dubrovnik, Široki Brijeg i Zrinjski.
Njegovu karijeru nisu obilježili samo nastupi, pogoci i priznanja. Između 20. i 24. godine doživio je dva prijeloma noge, a suočio se i s hepatitisom B. Unatoč teškim životnim i sportskim iskušenjima, uvijek se vraćao nogometu, pokazujući upornost i ljubav prema igri koja ga prati cijeli život.
O Mariju Prskalu Unani, njegovu nesvakidašnjem talentu i igračkim osobinama na kraju intervjua donosimo i osobni osvrt Milorada Prusine, koji ga je pratio još od njegovih dječačkih dana, trenirao u dva navrata te gledao njegove nastupe u Brotnju i drugim klubovima.
S Mariom Prskalom Unanom razgovarali smo o njegovim nogometnim počecima, teškim trenucima koji su mu obilježili karijeru, nastupima za brojne klubove, nekadašnjem nogometu, mladim talentima Brotnja i planovima za budućnost.
Nogometnu karijeru započeli ste upravo u Brotnju. Kako pamtite svoje prve seniorske korake?
U Brotnju sam počeo igrati za prvu momčad sa samo 16 godina. Bio sam veoma mlad, ali sam imao veliku želju za dokazivanjem. U to vrijeme mlađi igrači morali su se izboriti za svoje mjesto i steći povjerenje starijih suigrača. Brotnjo je moj klub i zbog toga ti prvi nastupi za mene imaju posebno značenje.
Tijekom karijere promijenili ste veliki broj klubova. Gdje vas je sve odveo nogometni put?
Osim za Brotnjo, igrao sam za Slogu Ljubuški, Iskru iz Bugojna, GOŠK Jug, Jadran Ploče, Zadar, HNK Dubrovnik, Široki Brijeg i Zrinjski. Imao sam priliku igrati i u Drugoj i u Prvoj ligi bivše Jugoslavije. Svaki klub i svaka sredina ostavili su trag na meni, a iz svakog razdoblja nosim vrijedne uspomene i prijateljstva.
Vašu karijeru nisu obilježili samo lijepi trenuci i uspjesi, nego i ozbiljna životna iskušenja. Koje je razdoblje za vas bilo najteže i kako ste ga uspjeli prebroditi?
Bilo je to veoma teško razdoblje. U godinama kada bi nogometaš trebao najviše napredovati i graditi karijeru, doživio sam dva prijeloma noge i obolio od hepatitisa B. Takve stvari ostave posljedice, ne samo fizičke nego i psihičke. Ipak, nisam se predavao. Ljubav prema nogometu, želja za povratkom i podrška ljudi oko mene davali su mi snagu da nastavim.
Često ističete da se u vaše vrijeme nogomet igrao iz ljubavi. Koliko se tadašnji nogomet razlikovao od današnjeg?
Razlika je velika. Tada se uistinu igralo iz ljubavi prema klubu i nogometu. Nije bilo uvjeta kakve igrači imaju danas. Sjećam se da bismo išli na gostovanje i nekada bismo za put dobili samo sendvič. Međutim, nitko se nije žalio. Bili smo sretni što igramo i što branimo boje svoga kluba. Postojali su zajedništvo, poštovanje i velika borbenost.
Za razdoblje provedeno u Slogi Ljubuški veže vas i jedna posebna anegdota sa slobodnim udarcem. Što se dogodilo?
Imao sam 17 godina, a Sloga je te sezone izborila ulazak u viši rang. U prvom kolu igrali smo na Babovcu. Dosuđen je slobodan udarac s desne strane, idealan za moju lijevu nogu, i krenuo sam ga izvesti. Tada mi je prišao Edo Džajo i rekao: „Što ćeš ti, mali?“ Odgovorio sam mu da ću izvesti slobodan udarac, a on me otjerao.
Bio sam ljut, ali sam se vratio i rekao mu da ću preskočiti loptu. On je pristao. Zaletio sam se, ipak udario loptu preko živog zida i pogodio same rašlje za 1:0. Svi su potrčali prema meni, a Edo je ostao stajati i prijetio mi prstom uz salve psovki. Utakmicu smo dobili 3:0. Nakon susreta prišao mi je i rekao: „Od danas samo ti izvodiš slobodne udarce.“ To je uspomena koju nikada neću zaboraviti.
Bili ste prvi kapetan reprezentacije Herceg-Bosne. Što vam znači to priznanje?
Biti prvi kapetan reprezentacije Herceg-Bosne za mene je bila velika čast i nešto na što sam posebno ponosan. U Vinjanima se igrao veoma jak turnir, a ja sam proglašen najboljim igračem i najboljim strijelcem. Nagradu mi je uručio Mate Boban. Takvi trenuci ostaju urezani za cijeli život.
Danas ste voditelj škole nogometa HNK Brotnjo. Kako gledate na rad s mladim igračima?
Rad s djecom donosi veliku odgovornost, ali i veliko zadovoljstvo. Nije dovoljno samo naučiti ih igrati nogomet. Važno je od njih stvarati dobre, odgovorne i disciplinirane ljude. Želim im prenijeti ono što sam naučio tijekom karijere – da bez rada, upornosti, poštovanja i ljubavi prema klubu nema pravog uspjeha.
Brotnjo trenutačno ima dvojicu mladih reprezentativaca Bosne i Hercegovine. Koliko je to priznanje za klupsku školu nogometa?
To je velika stvar za naš klub i potvrda kvalitetnog rada. Mate Anđelić član je U-15 reprezentacije Bosne i Hercegovine, dok je Ivano Doko u U-19 selekciji. Ponosni smo na njih, ali to treba biti i poticaj ostalim dječacima. Njihov primjer pokazuje da se talent, kada se spoji s ozbiljnim radom, može prepoznati i na reprezentativnoj razini.
Kakva je trenutačna situacija u HNK Brotnjo i koji su ciljevi kluba?
Ove smo godine zacrtali ulazak u viši rang, odnosno plasman u Pvu ligu Federacije Bosne i Hercegovine. U klub je došla nova uprava koja dijeli iste ambicije i želi napraviti iskorak. Osjeća se nova energija i svi zajedno moramo raditi kako bismo ostvarili taj cilj. Brotnjo ima tradiciju, navijače i nogometni potencijal te zaslužuje igrati na višoj razini.
Što bi povratak u viši rang značio za Brotnjo i cijelu općinu Čitluk?
Značio bi mnogo. Brotnjo je važan dio identiteta ovoga kraja. Povratak u viši rang donio bi novu energiju, veće zanimanje navijača i dodatni motiv mladim igračima. Međutim, uspjeh ne dolazi preko noći. Potrebni su zajedništvo uprave, stručnog stožera, igrača, škole nogometa, navijača i cijele lokalne zajednice.
Sportski raritet Brotnja – „Dječak koji je sa školskog terena zaigrao na Barama sa seniorima“
Osvrt Milorada Prusine
Mojim dolaskom u Čitluk čuo sam za dječaka, velikog nogometnog talenta, koji je karijeru započeo gotovo izravno među seniorima Brotnja. Svojom igrom i učinkom brzo je privukao pozornost lokalne, ali i šire nogometne javnosti.
Samouvjereno je prihvatio ponudu susjedne Sloge iz Ljubuškog i tako krenuo na svoj dug i raskošan nogometni put.
Gledao sam ga pred školom, na utakmicama i treninzima Brotnja. Bio sam mu trener u dva navrata – u proljeće 1984. godine i u sezoni 1996./97. Pratio sam ga i poslije, tijekom nastupa u različitim klubovima.
Bio je to Mario Prskalo – Unana.
Nadimak Unana asocira na južnoameričke nogometaše, a takav je bio i njegov stil igre. Bio je nižeg rasta, „šlang građe“, brzih kretnji, s loptom koju je u pokretu gotovo vukao uz lijevu nogu. Iznenadnim promjenama pravca izbacivao je protivnike, a akcije završavao udarcem iz koljena, oštrim centaršutom ili lucidnim podvaljivanjem lopte – „s očima“ – suigraču u izglednoj poziciji za pogodak.
Njegov vješt prijam lopte, u mjestu ili pokretu, predstavljao je korak prednosti u odnosu na protivnika i stvarao višak na terenu.
Posebna igračka vještina, spoj nogometnog intelekta i lukavstva, bili su njegovi slobodni udarci. Bila je to njegova prava poslastica. Željno ih je čekao, unaprijed znajući kako i gdje će uputiti loptu. Najčešće bi iz kratkog zaleta, ponekad gotovo iz koraka, poslao oštru „zavijušu“ koja je u pravilu bila neobranjiva.
O desecima njegovih „eurogolova“, pogođenih stativa i prečki i danas se prepričava u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, a posebno u nogometnim krugovima Hercegovine i Dalmacije.
Opisani stil igre, liderstvo, lucidnost i nogometna inteligencija uvijek su me podsjećali na Maradonino vrijeme, ali i na igru dugovječnog Lionela Messija.
Zbog toga ostaje žal što nije krenuo stopama naših vrhunskih internacionalnih nogometaša Šojke i Pede, a bio je tako blizu. Bez obzira na to, smatram ga najtalentiranijim nogometašem i znalcem koji je ikada ponikao u Brotnju.
Nogometu naše lokalne zajednice, ali i mnogo šire, podario je i svoje nasljednike – sinove Ivana i Antonija, vrhunske profesionalne nogometaše. Tako zajedno, kao obitelj, nastavljaju ispisivati nogometnu povijest.
Unanin povratak u Brotnjo u novoj ulozi, kao voditelja omladinskog pogona i škole nogometa, jamstvo je ozbiljnije organizacije te kvalitetnog prepoznavanja i razvoja novih talenata.
Pri preuzimanju teksta, obvezno je navesti brotnjo.ba kao autora te dodati poveznicu na autorski članak.
