U pristojnim odnosima i koliko toliko primjerenoj kulturi državnosti, s relevantnim nacionalnim institucijama, pri čemu prvenstveno mislim o Predsjedniku Vlade, Predsjedniku Hrvatskog sabora i Predsjedniku Republike kao najvišim nositeljima vlasti u državi, priznanje krivnje za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu bivšega ministra obrane u ratnoj Vladi Hrvatske Republike Herceg Bosne Brune Stojića unazad godinu ili dvije, moralo je biti signal na djelovanje i spriječavanje većih nacionalnih šteta kad već ta nije prevenirana.

Reakcija bivšega predsjednika ratne Vlade HR Herceg Bosne Jadranka Prlića nazad nekoliko dana, gdje prihvaćanjem krivnje za zločine protiv bošnjačkog naroda potvrđuje presudu o udruženom zločinačkom pothvatu integralne hrvatske državne politike u oslobodilačkom ratu hrvatskog naroda, samo petnaestak dana uoči izbora u BiH i u jeku otvorenog međunarodnog preslagivanja utjecaja s projekcijom strateških pozicija naroda i država u i oko BiH, koja je sudbinski presudna za hrvatski narod u cjelini, težak je udarac nacionalnoj sigurnosti i pozicijama Republike Hrvatske, te Hrvatima u BiH.

Gotovo je fascinantno da u hrvatskim medijima i politikama nije bilo nikakve reakcije na to.

Upravo ta činjenica više od bilo čega ukazuje na zastrašujuću zapuštenost odgovornosti, ali i nepostojanje minimuma senzibiliteta za temeljne nacionalne interese i prevenciju njihove ugroze.

Relevantne državne institucije imaju, kao i relevantni akteri u javnosti od samoga podizanja optužnice protiv vodećih hrvatskih funkcionera u BiH jasna saznanja o političkom karakteru Jadranka Prlića, koji je i u tim iskazima teško teretio čitav niz suradnika i ljudi, pokušavajući sebi osigurati izlaz iz optužbe.

Ova njegova reakcija nikome nije bila neočekivana. Neočekivano je bilo pretpostaviti da u trenutku kad za to bude najrazornija prilika i kad bude mogao nešto bitno važnije od samoga uvjetnog izlaska iz zatvora, Prlić neće napraviti nešto slično.

Zašto državne institucije nisu računale na to i kanalima koje su imale bar pokušale spriječiti ovakav udar?

Je li ovo Prlićevo priznanje sastavni dio cjelovite političke strategije koju je pred Penavom iznio Frka Petešić, posve sigurno u ime predsjednika Vlade Plenkovića, a Penava to zatajio službeno, proglašavajući namjeru otvorene izdaje časnom iako je brojnim sugovornicima do detalja prepričao sadržaj govora Frke Petešića?

Izuzetno teško je ne dovesti tu Petešićevu strategiju, Plenkovićevo antiameričko sumanuto ustrajavanje prema Francuskoj i Koaliciji voljnih i Prlićevo priznanje u organski uvjetovanu vezu.

Zašto se šuti o tome?

Nevjerojatno je da udruge ratnih veterana HVO-a i udruge ratnih veterana HV-a nisu imale potrebe i hrabrosti očitovati se o sramnom činu stigmatizacije tolikih žrtava hrvatskog naroda.