Connect with us

KULTURA

MARKO LJUBIC…HOĆE LI HRVATSKE POBJEDNIKE SUTRA PORAZITI HRVATSKA DRŽAVA?

Published

on

 

Kada su na HTV-u emitirane prve snimke ulaska Hrvatske Vojske u do tada okupirani Knin i kada se na Tvrđavi zavijorila hrvatska zastava i okrunila nacionalnu slobodu, hrvatski narod diljem svijeta je slavio uz pjesmu i veselio se slaveći svoje pobjednike.

Ne matjecatelje u borbi s neprijateljem, već pobjednike u borbi u kojoj je ulog bio život i sloboda, a cilj samo pobjeda.

Između te borbe i kasnijih sportskih borbi razlika je samo u ulozima, ni u čemu drugome.

Pitanje s kojim je danas hrvatski narod suočen je – jesu li tada i do tada, nakon objave početka oslobodilačke vojne operacije “Oluja” pripadnici hrvatskoga naroda bili navijači ili narod?

U Švedskoj i Danskoj smo pratili jedno drugo natjecanje, jednako kao i ono 1995. godine, u jedinstvenoj hrvatskoj odori, s grbovima na srcu i s molitvom na usnama, natjecanje za pobjedu i nacionalnu slavu kao i nazad 31 godinu i koji mjesec više, s narodom koji je diljem svijeta proslavljao pobjede i tugovao uz žrtvu svojih junaka.

U dvoranama Švedske i Danske su bili navijači, uz ekrane kao i u kolovozu 95. je bio hrvatski narod.

I nitko drugi.

I ne samo u Hrvatskoj.

U kolovozu 1995. je obranjena država hrvatskog naroda, danas je po tko zna koji put u svijetu proslavljena simbolika te države i hrvatski narod.

Niti su vojnici 1995. ni nogometaši 2018. ni rukometaši danas nastupali za vlast, niti su im na prsima i na zastavama bili politički lideri, neovisno o tome što su 95. za tadašnjeg vođu mnogi bili spremni umrijeti poistovjećujući njegovo ime s grbom na srcu, a što u drugim prilikama sportaši nisu ni znali tko je na vlasti, a nemalo njih su s razlogom i prezirali.

Jer su bili i jesu sve suprotno od njih i njihovog životnog i natjecateljskog profila i vrijednosti.

Zašto ovo pišem?

U životu naroda postoje nepromjenjive i vječne vrijednosti, postoje prolazne zgode, nezgode, događaji i ljudi.

Neprolazno i vječno nikada ne smije postati prolazno i prolaznost.

Ako postane, to je posrnuće naroda.

Hrvatskim rukometašima se priprema sutra slavljeničko doček u Hrvatskoj.

Gdje taj doček mora biti?

Samo u Zagrebu.

Zašto?

Jer je Zagreb trajnost, stalnost, ime i prezime hrvatskog naroda.

Čitam da će na dočeku pjevati Zaprešić Boysi i Hrvatske ruže.

Svi znamo da su hrvatskim rukometašima motivirajuće himne uz “Lijepu našu”, “Ako ne znaš šta je bilo”, te već vječna “Lijepa li si”, pjesme koje izvodi Marko Perković Thompson, neodvojive su od njega uvijek i zauvijek, i koje rukometni hrvatski tim sastavljen od mladića rođenih u hrvatskim obiteljima diljem svijeta , kao i svaki Hrvat mogu bez rezervi prihvatiti svojima.

I prihvatili su.

Između pobjede 95. i kasnijih sportskih pobjeda je most u niti slobode i borbe – pjesma “Bojna Čavoglave”.

Tu pjesmu, taj vrijednosni identitetski most i njenoga autora Thompsona kriminalizira s pozicija moralne milicije zagrebačka vlast, a to dopušta državna vlast.

Zaprešić Boysi su glazbena skupina koju ljudi poistovjećuju isključivo s pojmom navijači, Hrvatske ruže, makar njihov lider Neno Ninčević jest autor “Ako ne znaš šta je bilo”, su glazbena skupina, koja nije prepoznata kao simbol narodnog slavlja.

Oni su samo glazbenici.

Izbor glazbenika predviđen za nacionalnu proslavu sportske pobjede jasno ukazuje na namjeru organizatora da se proslavi oduzme kulturološko i identitetsko nacionalno obilježje i ime, da sve ostane na trenutnoj i prolaznoj navijačkoj razini koja je ostala na sportskim borilištima.

To je ponižavajuće.

Za hrvatske sportaše.

Za hrvatski narod.

To je debakl i sramotan krah hrvatske državnosti i državne vlasti.

U vječnom Zagrebu.

Ako ostane tako, makar je i sama namjera sramota i poniženje.

Nacionalne pobjede, kakve god natjecateljske naravi bile, su, ili nacionalne ili ničije.

Ako su pod hrvatskim grbom, zastavom i himnom, ne mogu biti nego nacionalne.

Naciju čini narod, nikakvi navijači.

Narod, kome pripada država i svaka vlast pod njenom jurisdikcijom. Hrvatska danas slavi sportske pobjednike, narod se identificira s pobjednicima.

Nikakvi navijači.

Nikakve alternative Zagrebu i nacionalnoj proslavi ne smije biti.

Niti se može režirati zamjenski slavljenički put, slavlje i odavanje počasti.

Navijači navijaju, narod slavi i proslavlja.

Svoje pobjede i svoje junake.

Sutra je Hrvatska pred ispitom – hoće li vlast Zagreba i Republike Hrvatske, a u svakom slučaju Republike Hrvatske, svom narodu uspjeti nabiti magareću oglav na glavu a nacionalne pobjednike prikazati svojim poraženim maskotama pognutih glava pred zabranama samoproglašenih vrijednosnih milicija karakterističnih za režime neslobode, koje im oduzimaju i niječu most prema junacima i pobjednicima iz kolovoza 95. cinično predstavljajući svoju izopačenost proslavom, a antivrijednosti vrijednostima?

Na to nitko tko drži do pobjedničke slave hrvatskog naroda nikada ne bi smio pristati.

Jer, to je poraz pobjednika, poraz hrvatskog naroda.

Jesmo li 31 godinu kasnije do te točke povijesti došli?

Continue Reading

KULTURA

Preporuka svima nama da molimo Litanije sv Majke Tereze….

Published

on

 

Litanije poniznosti

Gospodine, smiluj se!
Kriste, smiluj se!
Kriste, smiluj se!
Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!

Oče Nebeski, Bože, smiluj nam se!
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože, smiluj nam se!
Duše Sveti, Bože, smiluj nam se!
Sveto Trojstvo, jedan Bože, smiluj nam se!
Isuse, blaga i ponizna Srca, Učini srca naša po Srcu Svome!

Od želje da budemo poštovani, oslobodi nas, Isuse!
Od želje da budemo voljeni, oslobodi nas, Isuse!
Od želje da budemo slavljeni, oslobodi nas, Isuse!
Od želje da budemo hvaljeni, oslobodi nas, Isuse!
Od želje da budemo voljeni više od drugih, oslobodi nas, Isuse!
Od želje da nas pitaju za savjet, oslobodi nas, Isuse!
Od želje da budemo priznati, oslobodi nas, Isuse!
Od želje da budemo omiljeni, oslobodi nas, Isuse!
Od straha da ne budemo poniženi, oslobodi nas, Isuse!
Od straha da ne budemo prezreni, oslobodi nas, Isuse!
Od straha da ne budemo prekoreni, oslobodi nas, Isuse!
Od straha da ne budemo oklevetani, oslobodi nas, Isuse!
Od straha da ne budemo zaboravljeni, oslobodi nas, Isuse!
Od straha da ne budemo ismijani, oslobodi nas, Isuse!
Od straha da ne budemo osumnjičeni, oslobodi nas, Isuse!
Od straha da nam ne nanesu nepravdu, oslobodi nas, Isuse!

Da drugi budu voljeni više od nas,
Isuse, daj nam milost da to želimo!

Da drugi budu poštovani više od nas,
Isuse, daj nam milost da to želimo!

Da drugi budu izabrani, a mi ostavljeni po strani.
Isuse, daj nam milost da to želimo!

Da drugi budu hvaljeni, a mi nezapaženi,
Isuse, daj nam milost da to želimo!

Da u očima svijeta drugi mogu rasti, a mi se smanjivati,
Isuse, daj nam milost da to želimo!

Da drugi imaju prednost pred nama u svemu,
Isuse, daj nam milost da to želimo!

Da drugi postanu svetiji od nas, a da mi postanemo sveti koliko ti želiš,
Isuse, daj nam milost da to želimo!

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta,oprosti nam,Gospodine!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta,usliši nas,Gospodine!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta,smiluj nam se, Gospodine!

Continue Reading

KULTURA

Generacijsko sjecanje na mladost

Published

on

NAĐOH I PROČITAH, SUZE ME OBLILE

Tekst je predobar generacijski

“Ovi klinci danas?

Je*o te, kada sam bila mala , ljeti kad obučem šorc, izgledam ko da sam poteznu pešadijsku minu okinula na metar od sebe. Sva izranjavana. Na ušivanje me je baba vodila samo kad pljuvačkom (njenom) i prstima ne uspe da mi spoji kožu. Jednom je htela koleno da mi ušije iglom, kaže “samo jedan šav”.

Pobjegla sam tako na bazen i nisam došla do mraka. Jebo je šav da je jebo. Prst mali mi je polomila kada me tukla četkom za krečenje. A i ona fora kada kočiš ”Poni” bicikl prednjom nogom, gurneš je pod prednju gumu.

Ako promašiš, dvojica te dižu ako si na travu pala, a ako si pala na beton – niko ti ne prilazi od djece. Samo ih čuješ kako nešto šapuću dok ti urličeš ko magare.

Ponekad mi se činilo kao da ćemo baciti tog što se dere. Greota da se ne muči. Kad idemo u štetu, u neki voćnjak, uvek idemo da zovemo onog najsmotanijeg, najsporijeg – da ne kažem i najglupavijeg.

On bude sav srećan što su došli drugari po njega.

A, on je u stvari bio mamac – ako nas pojuri neko, pa da njega uhvate. U školi, sećam se, učiteljica nas je pičila sve lenjirom po dlanovima i vukla za zulufe.

Mislim, da si u to vreme otišao u socijalno da se žališ i tamo bi dobio batine. Vršnjačkog nasilja nije bilo. Znao se red. Debeli brane i idu u živi zid u fudbalu.

Onaj najjači, samo on, tuče ostalu decu u razredu. Kakvo nasilje, red se znao. I kad pljunemo jedni druge, niko nije reagovao. Ali ako ne kažeš “Dobar dan” komšiluku, onda te po kući vijaju svi i govore ti “Brukaš nas” i mlati te ko te prvi dovati.

Jelo je, po pravilu, uvek moralo da ti se svidja i da ručaš – morao si, inače dobiješ batine. Na rakiju se nekako i navikneš kada ti sipaju na krvava kolena. Mada, obrazi budu crveniji, jer su te, u medjuvremenu, šamarali što si pao. Kažem rakija!!!

A, ako su deda i komšija popili rakiju – e onda ide tatin ”Brion” posle brijanja. Tad se dereš ko da te, ne daj Bože, štroje. I tu, usput, šamar što se dereš.

Dečija prava su se uglavnom poštovala. Bilo je samo jedno i osnovno, a to je da slušaš starije bez pogovora. Ostala prava ti niko nije ni pominjao, a nisi ih ni tražio. Hrabrost je bila kada vikneš babi, mami ili tetki ”Neću sad kući”, a one ti samo prstom pokažu “doći ćeš ti kući”.

A, druga deca te gledaju kao heroja koji, kada ide kući, kao da ide na front. Posle to ”Neću kući”, uz batine, bude moje “Nemoj, molim te, neću više nikad”.

Znam samo da i kada oplaviš prst od čekića, prvo te tuku što si bezveze trošio eksere, a onda zbog čekića jer ga nisi vratio na mesto.
I tako, gledam danas ovu decu, ne znaju ni da se obraduju.

Pozdrav generaciji

Continue Reading

EKONOMIJA

Iz Rukopisa Mije Ćosića direktora kompanije “Ćosićpromex” iz Usore 15.03.2026 god Blagoslovljen novi Dan

Published

on

Najdublje istine o životu čovjek često shvati tek kada ostane sam u tišini.
Ne kada ga okružuju ljudi, ne kada ga hvale i tapšu po ramenu, nego onda kada utihnu glasovi i kada ostane sam pred sobom — i pred Bogom. U toj tišini čovjek vidi svoj život onakav kakav zaista jest.
Svoje pogreške, svoje padove, svoje oproste koje je dao i rane koje je nosio. Tada shvati koliko je puta srce dao tamo gdje ga nisu znali čuvati i koliko je puta tražio sreću na pogrešnim mjestima. Ali baš u toj tišini događa se nešto najvažnije.Obilazak radova i posjeta gospodrstvenicima u obuhvatu Poduzetničke zone Žabljak | OPĆINA USORA
Čovjek počne iskreno razgovarati s Bogom. Ne velikim riječima, nego riječima koje dolaze iz dubine duše — bez ponosa, bez maski i bez glume.
I tada shvati da nikada nije bio sam.
Jer dok ljudi dolaze i odlaze, dok se prijateljstva mijenjaju i nade ruše, Bog ostaje vjeran. Zato život ponekad mora proći kroz tišinu i kroz kušnju. Ne da nas slomi, nego da nas vrati Onome kome uistinu pripadamo.
A kada čovjek to shvati, više se ne boji ni samoće ni života. Jer zna da i u najdubljoj tišini postoji netko tko ga sluša.Bog. I zato — život je čudo.
Bog vas blagoslovio.

Lagano prolazi i ovaj dan.
Šapuću zvijezde noć da stiže.
Priliku novu snu da dam.
U snu sam tebi grade bliže.

Flora i fauna

Znam da sada lipe cvatu.
Opojan miris širi se svud’.
Dok sjeta opija moju maštu.
Zaspati ne mogu, uzalud trud.

Tamo daleko tambura svira,
a moja pjesma sjetu krije.
Noćas bih mogla sanjati budna
predivno sunce Slavonije.

Tiho ću noćas šapnuti zvijezdi.
Neka osvijetli dolinu svu
i prospe miris stare lipe
po zlaćanom Slavonskom platnu.

U jutro kada se probude ptice
U rosi mladoj umijem lice.
Neka mi puti budu od sna.
U svakom koraku Slavonija
Autor Ruza Rosi

Opis fotografije nije dostupan.Mijo Ćosić želi uvoziti radnike iz Turske, plaća 1.000 eura sa smještajem i  obrocima

Continue Reading

Trending

Copyright © 2010 - 2024 BPZ.ba