Sad već postaje interesantno i indikativno uporno guranje pitanja je li Plenković znao za odlazak delegacije Domovinskog pokreta u sastavu Penava i Ćipe k Janši u Sloveniju, je li ga Penava obavjestio, što je htio s tim, što kažu iz “vrha HDZ-a”?

Rijetko što je u javnosti bilo toliko banalno i precijenjeno, makar još uvijek bilo ljetno razdoblje i makar se pokušavalo svim silama malo skrenuti pozornost s otpada.

Prilično prazan i jeftin smisao tom Penavinom i Ćipinom “janšiziranju” javnosti daje ministar Vlajčić koji s istih naslovnica i emisija poručuje da nema više poticaja “ovima koji izazivaju požare”, a ne usudi se reći – Srbima.

Zajedničko Penavinoj slovenskoj epizodi i Vlajčićevim poticajima je to što ni jedan, ni drugi ne mogu baš ništa napraviti po tom o čemu govore, pa je pravo pitanje tko ih i zašto gura u javnu visinu bez padobrana i bez goriva da zrakoplovčić može sletjeti?

Zanimljivost svemu dodatno daju RTL i HANZA mediji, koji danima guraju te priče, iako ih profilno koliko crno ispod nokta zanimaju jugoslavdnsko-komunistički zločini i političko srpstvo, odnosno “srpska paljevina”.

U tu razinu banalnosti možemo ubrojati još i pokušaj oživljavanja prezrenog drukera kak’i Radića koga guraju Toljova izdanja, kome se infuzija pokušala ubrizgati zbog tri mandata u Saboru i stalnog održavanja napetosti oko većine, koju je ciljano pokušala pogurati i neka zamjenica glasnogovornika Vlade s pričom o broju “ruku”.

Sumnjam da se kak’i Radić samostalno odlučio živnuti ili zakoprcati nogama šaljući znak da nije potpuno uginuo, kao što sumnjam da Plenković nije znao za Penavinu namjeru da mu se nekako organizira susret s Janšom pod krinkom brige o hrvatskom postratnom stradavanju i istraživanju stratišta.

Nema nikoga ozbiljnog u Zagrebu tko već dva mjeseca ne zna za taj Penavin pokušaj i za stvarni razlog željenog sastanka, zbog bjesomučnog lobiranja i povlačenja za rukav svakoga čak i u polusvijetu, tko je bar čuo za Janšu.

U pitanju je poziv Janši i željeno društvo s njim na Thompsonovu koncertu u Vukovaru, a ne istraživanje stratišta. Penava procjenjuje da na tom koncertu u Vukovaru nikako ne smije ostati na margini jer mu je Vukovar jedina preostala infuzija, a tamo vlada Pavliček, formalni domaćin. Dakle, epizoda s Janšom je bitka za javnu percepciju tko je veći Vukovarac, Pavliček ili Penava, a Janša bi trebao biti javna diploma i potvrda.

Prilično otužna operacija, kao i sama ideja.

Kome to Janša toliko znači u Hrvatskoj?

Manje bi Penavu koštalo truda i resursa da je nekako izlobirao da mu Mladen Pavković uruči tzv. Veliku plaketu ili nekakvu Povelju, pa bi braniteljski portali to junački promovirali.

Ne bi efektivno bilo veće razlike.

Mogao je Penava ići uz Janšu i Merzu, Macronu, Trumpu, kome god, odluke o istraživanju donosi Plenković u Zagrebu i samo se tu rješavaju planovi, sredstva, timovi, dinamika i sve oko rasvijetljavanja te epohe prošlosti. Penava i Ćipe sjede za tim stolom u Zagrebu, njihov utjecaj na istraživanje komunističkih zločina, na državni odnos prema komunizmu i totalitarizmima vidimo, kao što vidimo rezulate njihovog utjecaja na dodjelu poticaja “ovima što pale Hrvatsku”.

Nikakva utjecaja nemaju, niti ga pokušavaju imati. Veći su Plenkisti i od Zekanovića.

Konačno, da su htjeli ozbiljno razgovarati o projektima suočavanja s prošlosti sa slovenskom delegacijom i povjesničarom Mitjom Ferencom, valjda bi u delegaciji bila i šefica stranačkog odbora Vlatka Vukelić, koju je upravo Penava pozvao kao stručnjakinju i imenovao.

Zato je u ovom medijskom ustrajavanju s Penavinim “Janšizmom” puno realnije vidjeti skriveni pokušaj još jedne kompromitacije Penave, Ćipe i Domovinskog pokreta, koji očito misle da im koristi ovaj medijski interes, ne sluteći opasnost od leta bez sigurnog prizemljenja iz tako stvorene “visine”.