Antonija Banožić: Veće subvencije za vrtiće, naknade za prvo i drugo dijete, te povrat za treće na 700 KM!

Vlada Predraga Čovića je izmijenila zakon i prag smanjila sa 70 na 50 posto.!!

Onoga trenutka kada je minimalna plaća porasla na 1.000 KM, važeći zakon jamčio je 700 KM za svako treće i iduće dijete obiteljima u Županiji Zapadnohercegovačkoj. I što se dogodilo? Umjesto da se primijeni zakon, promijenjen je zakon. Zakonsko jamstvo spušteno je sa 70 na 50 posto i time je praktično spriječeno povećanje naknade na najmanje 700 KM. To je puno više od pitanja 200 KM. To je pitanje vjerodostojnosti politike, ali i pitanje izigranog povjerenja obitelji.

Kada je ova mjera 2022. godine uvedena, upravo se naglašavalo da se uređuje zakonom, a ne običnom odlukom Vlade, kako obitelji ne bi ovisile o političkoj volji i kako bi imale sigurnost. A kada je ta zakonska zaštita prvi put trebala donijeti konkretnu veću korist tim obiteljima, političkom voljom iste stranke odnosno HDZ-a BiH promijenjen je upravo taj zakon. Zato sam izričito glasala protiv tih izmjena.

Ako demografiju proglašavamo jednim od najvećih problema naše Županije, onda obitelji s troje i više djece ne mogu biti mjesto na kojem ćemo prvo tražiti uštede. HRS će zato vratiti zakonski minimum naknade na 70 posto minimalne plaće u Federaciji BiH i inzistirati ćemo da se osiguraju i naknade za prvo i drugo dijete u obitelji kako ne bi dolazilo do diskriminacije, jer je svako dijete jednako vrijedno.

Ovo nije pitanje jedne udruge, jednoga predsjednika, jednoga tajnika ili jednoga dana u kalendaru.
Ovo je pitanje pamćenja ljudi koji su prvi stali u obranu svojih domova i svoga naroda.

Zato se danas moramo pitati:
tko će, ako ne mi koji smo to vrijeme živjeli, sačuvati istinu o tome kada, gdje i zašto su se ljudi uključivali u obranu?

O događajima iz 1991. i početka 1992. postoje svjedočanstva, dokumenti, ratni dnevnici, zapovijedi, popisi poginulih i ranjenih te ljudi koji su još živi i mogu govoriti.
ISTINA se ne smije izgubiti zbog kasnijih administrativnih odluka, promjena naziva udruga ili različitih tumačenja ratne prošlosti.

Posebno treba otvoreno i dokumentirano raspraviti kronologiju djelovanja dragovoljaca na području Hercegovine i Mostara tijekom 1991. godine, uključujući događaje od rujna 1991., poginule i ranjene te organiziranje obrane prije događaja koji se danas uzimaju kao početna točka pojedinih narativa.

Ako je bilo promjena naziva udruga, statuta, članstva ili načina predstavljanja ratnog puta, o tome treba govoriti na temelju zapisnika, statuta, odluka i izvornih dokumenata, a ne osobnim obračunima.

Isto tako, treba jasno razlikovati:

– dragovoljca HR H-B od kasnijih organizacijskih struktura HVO-a;
– datum stvarnog uključivanja pojedinca u obranu od kasnijih administrativnih evidencija;
– osobni ratni put od kolektivnih političkih tumačenja;
– dokumentiranu činjenicu od naknadne interpretacije.

Zadnji je čas da se živi dragovoljci okupe oko jedne jednostavne stvari: istine o vlastitom ratnom putu.

Zaboravite svađe, funkcije i osobne interese. Sačuvajte vlastita svjedočanstva i dokumente, kako bi sačuvali ISTINU i onemogućili druge da pišu kako im odgovara.

Posebno pozivam sve preživjele dragovoljce Mostara i Hercegovine na javno, dokumentirano svjedočenje o događajima kojima su osobno sudjelovali.

Za različita tumačenja, rješenje je u arhivu.
Za sporne odluke, koristite zapisnike.
Dokazujte različite datume i evidencije, uspoređujte dokumente.
Još dok ste živi svjedočite ISTINU.

Šutnja je izdaja… nije 45ta…. ljudi borite se za istinu.
Laž ne smije biti zamijenjena za povijest.

Naša je obveza prema poginulima, ranjenima, njihovim obiteljima i budućim naraštajima da ostavimo što potpuniji i provjerljiviji zapis o tome tko je bio gdje, kada je došao, što se događalo i zašto je djelovao.

Posebno treba sačuvati sjećanje na sve koji su svoje živote i zdravlje ugradili u obranu prije nego što su kasniji politički i administrativni okviri dobili oblik koji danas poznajemo.

Dragovoljci… svjedočite– nemojte dopustiti da vaše osobno svjedočanstvo nestane.

Dokumenti, svjedočanstva i činjenice su vaše oružje u miru.
Laž se podržava šutnjom.
Istina se čuva svjedočenjem, dokumentima i odgovornošću prema onima koji više ne mogu govoriti.

Ljila Zovko

Prije 35 godina, 19. rujna 1991. u Mostar su došli navjestitelji rata, srpski i crnogorski rezervisti JNA. Zbog navodnog osiguranja Zračne luke, u Mostar i Hercegovinu dolazi više od pet tisuća rezervista, pripadnika titogradskog i užičkog korpusa tzv. JNA.

Nedugo nakon dolaska, tzv.JNA zauzima položaje na brdima oko Mostara i zračne luke, pripremajući opsadu grada koja će početi s proljećem 1992. godine.

Za dolazak rezervista u Mostar (19. rujna 1991.) iako nenajavljen, mostarski krizni stožer bio je pripravan. U suradnji s hrvatskim kadrovima u republičkom MUP-u zaustavljen je prvi nasrtaj rezervista da uđu u samo središte grada. Zaustavljeni su u Gnojnicama i Zračnoj luci, gdje je tadašnji MUP postavio svoje policijske punktove.

U Mostar je ilegalno donesena radio-oprema koju su kupili Hrvati u Njemačkoj. Svakodnevno je sve veći broj dragovoljaca pristupao obrani Mostara, oružje koje je dolazilo ilegalno raspoređivalo se preko glavnog stožera u Grudama. U to vrijem gradom su kružile razne dezinformacije i zlonamjerne glasine koje je širio KOS što je među građane unosilo nemir, pa se krizni stožer morao suprotstaviti i takvom vidu specijalnog rata protiv KOS-a.

Dok je rat praktično pred vratima, oporbene stranke u Mostaru organiziraju razne mitinge podrške za JNA.

Od tada pa do početka ratnih događanja u Mostaru, skoro svakodnevno dolazilo je i do incidenata u koje su bili uključeni rezervisti tzv.JNA. Sporadična pucnjava s okolnih brda prema Katedrali, strašenje građana s dugim cijevima na ulicama, bombe u kafićima, pijančevanje i tuče, te pucnjava na vozila u okolici Mostara, ali i međusobni obračuni rezervista, unijeli su osjećaj straha, nemira i nesigurnosti među stanovnike Mostara.

– Tekst se nastavlja ispod oglasa –

U listopadu 1991. je napadnuto i selo Ravno u sjeverozapadnom dijelu Popova polja, što je događaj kojim de facto počinje rat u Bosni i Hercegovini, za kojeg tadašnji predsjedavajući Predsjedništva BiH Alija Izetbegović je kazao da nije „naš rat“.

Jedinice JNA smještene u Mostaru su trebale, zajedno s kninskim korpusom, zauzeti Split i srednju Dalmaciju. Kako to nisu uspjeli učiniti, užički i podgorički korpus ostaju na ovom području.

Užički korpus je preimenovan u ”bilećki”, a poslije i u ”hercegovački”. Djelovao je na području Mostara. Titogradski korpus je djelovalo na području Popova polja, Neuma, Stona i Dubrovnika.

Pod zapovjedništvom ovih korpusa su kasnije bile i brojne paravojne formacije iz Srbije i istočne Hercegovine, koje su počinile i zločin na Uborku gdje je mučki ubijeno 114 civila iz mostarskog naselja Zalik i Sutina, a za koji nitko nije odgovarao. Bio je to jedan od prvih masovnih zločina nad civilima tijekom četverogodišnjeg rata u BiH.

UDRUGA ORGANIZATORA  OTPORA HVO U BIH
general Petar Zelenika prvi zapovjednik obrane Mostara

general Jadran Topić Predsjednik HVO-a Mostar