„SKINUO SAM LISICE JEDNOM STAROM KRIMINALCU… A KADA SAM VIDIO NJEGOVU RUKU, SMRZNUO SAM SE: NOSIO JE TETOVAŽU MOG OCA KOJI JE POGINUO U VIJETNAMU — I TAJNU STARU 55 GODINA KOJA MI JE ZAUVIJEK PROMIJENILA ŽIVOT 🇺🇸

Ja sam Marcus Johnson. Imam 48 godina i već 15 godina radim kao sudski ovršitelj u sudnici u Miamiju. Vidio sam sve: hladnokrvne ubojice, pokajane lopove, razorene obitelji. Moj posao je održavati red, biti poput kamene statue. Besprijekorna uniforma, ozbiljno lice, bez emocija. Ali ništa, apsolutno ništa, nije me pripremilo za ono što se dogodilo tog utorka u 15:50.

Bio je to običan dan na sudu za prekršaje. Sudac Robinson rješavao je slučajeve kao na pokretnoj traci.

„Kriv.“
„Jamčevina.“
„Sljedeći.“

Uobičajena rutina.

Tada su doveli sljedećeg optuženika: Jamesa Pattersona.

Muškarac od 67 godina, mršav, u prljavoj odjeći, s onim pogledom beskrajnog umora koji imaju samo ljudi koji su godinama živjeli na ulici. Bio je u lisicama, pognute glave.

Optužba: krađa lijekova iz Walgreensa.
89 dolara.

Sitna krađa. Nešto jadno i tužno.

Tužitelj je monotono pročitao optužbe:

— Časni sude, optuženi je snimljen kamerom. Jasni dokazi. Tražimo presudu.

James nije rekao ništa. Samo je klimnuo glavom, posramljen.

Sudac ga je pozvao do klupe.

— Gospodine Patterson, priđite.

James je hodao vukući noge. Ja sam radio svoj posao. Prišao sam mu da skinem lisice — standardna procedura kada optuženi stane pred suca.

— Skinut ću vam lisice — rekao sam tiho, profesionalno.

Uzeo sam mu ruke. Osjetio sam njegove kosti pod tankom kožom. Okrenuo sam ključ, metal je kliknuo i lisice su se otvorile.

James je malo ispružio ruku kako bi se olakšao, a rukav njegove stare košulje podigao se nekoliko centimetara.

I tada se vrijeme zaustavilo.

Tamo, na njegovom lijevom bicepsu, vidio sam tetovažu.

Bila je izblijedjela. Zelena i crna tinta proširila se kroz godine. Možda je bila stara više od pola stoljeća.

Ali bila je nepogrešiva.

Vojni znak jedinice.

101. zračno-desantna divizija. „Vrišteći orlovi“.

A ispod glave orla stajali su brojevi:

3/187.

Moje srce na trenutak je prestalo kucati.

Zvuk sudnice, sudac, klima uređaj… sve je nestalo.

Vidjeti sam mogao samo taj broj.

Treći bataljun, 187. pješačka pukovnija.

Moj otac bio je u toj jedinici.

Vijetnam, 1969.

Moj otac, David Johnson, poginuo je u borbi tri mjeseca prije nego što sam se rodio. Nikada ga nisam upoznao. Odrastao sam gledajući njegovu fotografiju u dnevnoj sobi moje majke: dvadesetdvogodišnji mladić koji se smiješi sa svojim prijateljima prije nego što su otišli u pakao.

A ispod te fotografije, uokviren bolnim ponosom, nalazio se taj isti znak. Isti 3/187.

Počeo sam drhtati. Nisam mogao to spriječiti. Moje profesionalne ruke ovršitelja bile su mokre od znoja.

— Gospodine… lisice su skinute — rekao je James zbunjeno jer mu nisam puštao ruku.

Nisam je pustio.

Samo sam gledao tintu na njegovoj staroj koži.

Moj glas izašao je slomljen, neprepoznatljiv.

— Gospodine… ta tetovaža. 101. zračno-desantna divizija. Treći bataljun…

James je podigao pogled, iznenađen što mu sudski službenik govori o tome.

U njegovim umornim očima pojavio se bljesak prepoznavanja.

— Da… kako to znate, časniče?

Progutao sam knedlu.

— Jeste li… jeste li bili u Vijetnamu?

James je polako kimnuo.

— Jesam. Od 1969. do 1971.

Hladnoća mi je prošla niz kralježnicu.

— Hamburger Hill? Svibanj 1969.?

James se ukočio.

Cijelo mu se tijelo napelo, kao da je upravo čuo zvižduk minobacačke granate.

Pogledao me ravno u oči — ne više kao kriminalac policajca, nego kao čovjek čovjeka.

— Da… bio sam tamo.

Fotografija

Opis: Nobelovac Ivo Andrić (1892.-1975.) u posjetu Lištici 1963.

Komentar: Fotografija je nastala ispred zgrade općine 1963. godine. Andrića je primio tadašnji načelnik Krešimir Buntić (mandat 1962. – 1965.). Prilikom boravka u Lištici Andrić je posjetio i zgradu Narodnog sveučilišta (danas Hrvatski kulturni dom). Uz Andrićevu delegaciju su i mnogi Širokobriježani te tadašnji ravnatelj gimnazije Ante Vasilj. Nobelovac je 1962. izgradio kuću u Herceg Novom pa je često putovao po Hercegovini obilazeći škole, samostane, manastire, arheološke lokalitete i nekropole stećaka. Godine 1963. po prvi put su objavljena njegova Sabrana djela.

Prvu obavijest o dodjeli nagrade Ivo Andrić dočekao je u svom stanu u Beogradu 26. listopada 1961. godine. Bio je to prvi pisac s prostora bivše Jugoslavije koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost. Svečana dodjela nagrada održana je 10. prosinca 1961. godine u Stockholmu, u Koncertnoj dvorani Švedske akademije.

17. svibnja 1962. godine Andrić šalje pismo Savjetu za kulturu Bosne i Hercegovine u kome kaže: „Želim da obavestim Savet za kulturu NR Bosne i Hercegovine da sam odlučio da Narodnoj Republici Bosni i Hercegovini poklonim 50 odsto dinarskog iznosa primljenog na ime Nobelove nagrade za književnost iz 1961. godine u ukupnoj sumi od 18,102.859 dinara”.

Zanimljiv detalj s fotografije: krajnje lijevo žena tjera konja natovarenog sepetima.

Datum: 1963.
Lokacija: Široki Brijeg.
Zemlja: Bosna i Hercegovina.
Autor fotografije: Nije specificirano
Arhiv: privatni arhiv, obitelj pok. Drage Ćavara

UDRI ZOKI!

Iako ovo što se monopolski samoproziva desnicom u Hrvatskoj u velikoj većini nema minimum pameti, a u nešto manjoj većini su svjesni ili nesvjesni provokatori raznih centara vlasti, bilo vlasti u zemlji, bilo interesnih grupacija izvan zemlje, razina gluposti u reakcijama svako malo iznenadi.

Sad navalilo na Zokija zbog njegovog sukoba s Izraelom.

Umjesto da trljaju ruke i skandiraju – udri Zoki!

Desetljećima svjedočimo u Hrvatskoj kako upravo ljevica, kojoj Milanović stjecajem okolnosti izborno i formativno pripada i bez koje ne može, cijedi dušu hrvatskom narodu ubijajući ga u pojam grijesima prošlosti internacionalizirajući te stvarne i u golemoj većini lažne grijehe – Holokaustom i antisemitizmom.

Ljevičarska potraga za autoritetom izvan zemlje se iz Beograda i totalitarne moći Jugoslavije nakon osamostaljenja Hrvatske fokusirala na često nejasne moći i autoritete diljem svijeta, među koje svakako spadaju “kokoši i mačke” u Europi, kako ih je nazvao upravo Milanović, a moralna batina je u svim kritičnim situacijama bio Holokaust, kojim se praktično nedodirljivim činilo velikosrpske i komunističke mitove, okove i teška dokazana neprijateljstva protiv hrvatskog nacionalnog duha.

Na toj matrici je ljevica preko zloćudnog vampira antifašizma pacificirala i najrazumnije ljude na nacionalnom spektru, koji su sa strahopoštovanjem zastajali pred mogućom optužbom da su fašisti, neonacisti i u konačnici – antisemiti.

A zemljom su u prigodnim trenucima pozivajući se i cinično baštineći sjećanje na stradanje Židova paradirali sljedbenici komunističko-jugoslavenskog režima, otvoreni protagonisti velikosrpskih imperijalnih težnji, zapravo sve skupine koje su svoje izrazito manjinske interese nastojali prometnuti u državnu politiku i moć nasuprot elementarnih interesa hrvatskog naroda.

Izrael nikada ozbiljnije nije reagirao na nevjerojatno cinične parade tih skupina, koje su s jedne strane obilježavale i komemorirale Holokaust uvijek koristeći komemoraciju i stradanje Židova kao političku batinu protiv hrvatskog naroda, a s druge strane su u svakoj prigodi i u svakoj krizi na Bliskom istoku bili militantni protivnici Izraela zagovarajući otvoreno neprijateljstvo prema židovskoj državi.

Dovoljno je pogledati samo reakcije ljevice tijekom nedavnog sukoba u Gazi, pa će svakome baš sve biti jasno.

Da se ne bi zavaravali, javne ljevičarske suze zbog stradanja palestinskog naroda u Gazi su kao i u svemu na što se poziva ljevica svojatajući humanost i emocije prema žrtvi, običan beskrupulozni instrument nametanja i održavanja pozicije moralne i vlastodržačke nadmoći nad hrvatskim narodom, koji nema veze sa sućuti prema ljudima.

Ne može se imati sućuti za palestinsku ili iransku, ili ukrajinsku djevojčicu, a djevojačke pletenice u Hudoj jami proglašavati civilizacijskom vrijednošću, smrt male Aleksandre Zec proglašavati hrvatskom profašističkom politikom, a stradanja nekoliko stotina hrvatske djece u srpskoj državnoj agresiji nepogodom.

Ne može se politički osmišljena ritualna ubojstva hrvatske djece u Bosni i dolini Neretve prešućivati iako su imala islamistički, često i iranski biljeg, a obranu od toga udruženim zločinačkim pothvatom.

Manjinskim ljevičarskim manipulatorima je pozicija žrtve i ugroženosti ključna za pacifikaciju hrvatske većine, a ako stvarne žrtve, ugroze i krivnje nema, bez problena se izmisli ili usidri na mitove prethodnoga totalitarnog režima.

Protagonisti današnje ljevice, barem njena izvorna jezgra su redom naslijedili oteto židovsko vlasništvo u Hrvatskoj, za što javno osuđuju NDH koja se pod njemačkom okupacijom morala ružno ponašati prema Židovima, a komunistički jugoslavenski “oslobodioci” nisu.

Jer, koga su to oslobodili ako nisu imali vlast raditi drugačije od prethodnika i ako oslobođenje nije izraz savjesti i moralnog imperativa?

Naime, ako su i kad su oslobodili zemlju od nacizma, nitko im nije smetao vratiti ljudima ono što su ustaše i nacisti oteli.

Ne da nisu vratili, nego su oteli i ono što je NDH uspjela prokrijumčariti pred svemoćnim Gestapom i njemačkom vojnom upravom.

I danas s tih pozicija komemoriraju Holokaust, uvaljuju u to zastrašujuću tragediju cijeli kompleks antihrvatskih interesa i laži, na što već trideset godina država Izrael ne reagira.

Umjesto da otužna desnica u Milanovićevom ponašanju tijekom nekoliko godina vidi priliku za promjenu izraelskog državnog odnosa prema ljevičarskim skupinama u Hrvatskoj i njihovom zloćudnom antihumanističkom i nužno antisemitskom antifašizmu, umjesto da se Izraelcima nabije na nos upravo tolerancija prema toj ljevici i njenim svinjarijama, navalilo na Milanovića prozivajući ga da čini štetu Hrvatskoj.

Ne čini Milanović ništa što njegova politička familija do sada nije radila, samo je potrebno to tako nazvati i izraelskom veleposlaniku i državnoj vlasti reći da su trebali davno prije reagirati, a ne licemjerno gledati kako antifašisti zloupotrebljavaju Izrael i židovska sjećanja protiv hrvatskog naroda.

Zato, navali Zoki!

Možda i Židovi shvate tko su im prijatelji u Hrvatskoj, pa će tek na toj poziciji moći prihvatiti i činjenicu da, bez obzira na hrvatsko-izraelsku povijesnu bliskost, mi nismo neprijatelji ni Palestincima, ni Irancima.

Mi vodimo svoje ratove, kao i Izrael.