Zagreb je valjda jedini grad na svijetu u kojem gradonačelnik određuje tko je „poželjan“, a tko ideološki neprihvatljiv. Tko može pjevati i tko se može okupljati na javnim površinama.

Tomaševiću je, očito, sasvim normalno da je sloboda izražavanja selektivna. Jednima je sve dopušteno, drugima ništa. Ne zato što krše zakon, nego zato što se ne uklapaju u njegov svjetonazor.
Zaboravlja aktualni gradonačelnik da Zagreb nije ničije ideološko vlasništvo. Nije njegova privatna pozornica niti eksperiment za ekstremno lijevi aktivizam.
Zagreb je grad svih građana. I njihove emocije, ljubav prema Domovini i ponos zbog naših reprezentativaca ne mogu se zaustaviti ili zatomiti sumnjivim uredbama ni zabranama.
A povijest neumoljivo pokazuje jedno: oni koji pokušavaju upravljati slobodom, na kraju izgube i vlast i vjerodostojnost.

Uđite časno u mili nam Grad
sa notom od slavlja, k’o gost rad,
pa htijenjem mira neka vijori,
blagoslov riječi biskupa zbori,
milošću puka od svetog trona
festa, dok traje, uz sva naša zvona!
Namjerom dobrom otvorismo dom
(procesija tiho Sradunom hodi)
ćuteći ponos svatko pod svom
izvijajuć’ barjak mirima godi.
Zabalali Linđo neđe u kantunu,
nošnjom se diče od svih strana svijeta,
zavonjala kuća pohodeć’ je punu,
dohode gosti, ulicam’ šeta.
Tisuću ljeta tako je bilo
i još više neka će biti,
grom puške od trombunjera
molitvom zove: “Grličaj se i ti.”
Pa tiho poleti, golubico plaha,
iz ovog vječno ponosnog Grada,
blaženog parca SVETOGA VLAHA,
poruku mira ponesi mlada.
I skladam sada:
“Nek’ štuje vazda, nek’ se veseli
svatko, tko vjere otkrije čar,
a ova pjesma Dubrovnik slavi
iskrenog stiha i srca na dar.
Franka Fani Kohn
fotografija Đani Bulić @pratitelji

Pitam se večeras ima li važnijeg ljudskog prava od – radosti?

Hrvatski narod je bio na Trgu, Hrvatska je dočekala svoje Vitezove iz ljutog viteškog boja.

I proslavila s njima sebe.

Lijepo je da su Plenković i njegova Vlada konačno pokazali da hrvatski narod ima i državu. Državu, koja nije dopustila zabranu – radosti. Neovisno o bilo čemu – zaslužuju čestitku zbog toga.

Zadrhti srce u čovjeku gledajući tu mladost, tu ljepotu i radost kako uz svoga umjetnika veliča svoje ime.

Svoju povijest i jamči svoju budućnost usprkos i nasuprot zlu oko nas.

Marko Perković Thompson je, uz to što im je ispunio duše pjesmom ili pismom, okrunio hrvatske rukometne reprezentativce i viteškom poveljom – slučajno ili namjerno dao im je pristojno borbeno i narodno ime – Vitezovi!

Neka “kauboji” idu kući.

Bravo Marko.

Kad idu u boj s tvojim pjesmama, red je da im budeš i krsni kum.

Na krštenju u srcu Hrvatske.

U Zagrebu.