Ovih dana sve više građana postavlja isto pitanje: živimo li u demokratskoj državi ili u sustavu u kojem je dopušteno samo ono što odgovara vladajućima?

Demokracija nije samo izlazak na izbore svake četiri godine. Demokracija znači pravo svakog građanina da slobodno govori, da postavlja pitanja, da kritizira vlast i da od izabranih dužnosnika traži odgovornost. Upravo je to smisao demokratskog društva. Onaj tko obnaša javnu dužnost mora biti spreman na javnu kritiku i odgovarati građanima za svoje odluke.

Međutim, posljednje odluke SIP-a kod mnogih ostavljaju dojam da se izborni zakon tumači na način koji ograničava političku raspravu. Dok vladajuće stranke kroz razne javne događaje, službene aktivnosti i medijske nastupe imaju gotovo svakodnevni prostor za političku promociju, oporbenim političarima i građanima šalje se poruka da bi svaka ozbiljnija kritika mogla biti proglašena “preuranjenom kampanjom”. Takav pristup izaziva ozbiljna pitanja o jednakosti svih sudionika političkog života.

Postavlja se jednostavno pitanje: kako oporba može obavljati svoju dužnost ako joj se ograničava pravo da govori o radu vlasti? Zar oporba treba šutjeti tri i pol godine, a progovoriti tek mjesec dana prije izbora? Ako je tako, onda to više nije demokracija nego pokušaj da se politička utakmica svede na korist onih koji već imaju vlast.

Uloga oporbe nije da plješće vladajućima. Njezina je dužnost da svakoga dana nadzire rad institucija, upozorava na moguće nepravilnosti, traži odgovore na pitanja koja zanimaju građane i predlaže drugačija rješenja. Bez jake oporbe nema ni odgovorne vlasti. Vlast bez kritike vrlo lako zaboravi da je upravo narod taj koji joj je dao mandat.

Još više zabrinjava dojam da pravila ne vrijede jednako za sve. Ako jedni mogu gotovo svakodnevno biti prisutni u javnosti bez posljedica, a drugi bivaju sankcionirani zbog političkog govora, građani imaju pravo pitati primjenjuju li se ista pravila na sve ili postoje povlašteni i oni koji to nisu.

Bosna i Hercegovina već desetljećima trpi posljedice političkih podjela, iseljavanja mladih, gospodarske stagnacije i nepovjerenja u institucije. U takvoj situaciji najmanje što građani očekuju jest da im nitko neće oduzimati pravo na riječ. Umjesto ograničavanja slobode političkog izražavanja, institucije bi trebale jačati povjerenje u izborni proces, osigurati jednaka pravila za sve i štititi temeljna demokratska prava.

Sloboda govora nije privilegij političara. Ona je pravo svakog građanina. Kritika vlasti nije napad na državu – ona je jedan od temelja demokracije. Država koja se boji pitanja svojih građana pokazuje slabost, a ne snagu.

Zato danas nije najvažnije pitanje tko će pobijediti na sljedećim izborima. Mnogo je važnije pitanje hoće li Bosna i Hercegovina ostati država u kojoj će građani moći slobodno misliti, govoriti i kritizirati vlast bez straha da će zbog toga biti kažnjeni.

Ako izgubimo slobodu govora, izgubit ćemo i ono najvrjednije što demokracija ima – pravo građana da slobodno odlučuju o svojoj budućnosti.