Posjetio heroja Domovinskog rata, a prije svega čovjeka Božu Raguža.

Bio je to susret pun emocija. Čovjek pun ljubavi, dostojanstva i domoljublja. Naš pozdrav, pogled u oči – a u njegovim očima suze.

Pitamo ga: „Vojničino, zašto plačeš?“

A on mi kaže: „Čitao sam Vaš osvrt na ovaj nemili događaj.“

U tom trenutku shvatio sam koliko čovjeku znači kada zna da nije sam.

Božu uopće nisam poznavao. Nisam znao kojoj stranci ili političkoj opciji pripada. To me u tom trenutku uopće nije zanimalo. Zanimalo me samo jedno – čovjek i nasilje koje je doživio.

Kada sam čuo da je čovjek teško ozlijeđen, bio sam šokiran i morao sam reagirati. Ne zbog politike, ne zbog stranke, nego zbog ljudskosti.

U razgovoru sam pokušao smiriti Božu, dati mu podršku i pokazati mu da nije sam. U razloge sukoba ne želim ulaziti. Institucije neka rade svoj posao, a mi ćemo budno pratiti kako ga rade.

Jer ovaj događaj mora biti istražen pošteno, profesionalno i pravedno. Ne smije se dogoditi da se istina preokrene, da žrtva postane krivac ili da se bilo kome pogoduje.

Ono što sam čuo od Bože ostavilo me je zaprepaštenim. Neću iznositi detalje – neka Božo sam, kada za to bude spreman, kaže javnosti što se dogodilo. Mogu samo reći da se radi o suludom razlogu i nevjerojatnoj sili upotrijebljenoj prema čovjeku.

Božo, želim ti brz i potpun oporavak. Imaš moju riječ da ti stojim na raspolaganju za svaku pomoć koja ti bude potrebna, u bilo kojem smislu.

Javnost mora saznati istinu.

A počiniteljima neka Bog oprosti.

I kao što sam obećao, ako bude prilike, spreman sam i s njima bratski razgovarati kao čovjek s čovjekom. Jer kako mi je Božo, kroz suze, rekao:

„Oprost je najveće bogatstvo za svakog čovjeka.“

Da, Božo. Oprost je veličina. Ali isto tako pravda mora izaći na vidjelo. Oprost ne znači da istinu treba sakriti, niti da odgovornost treba izbjeći.

Zato, Božo Ragužu – bravo i glavu gore!
Uz tebe je svaki normalan čovjek koji vjeruje u ljudskost, istinu i pravdu.