Postoji velika razlika između rodoljuba i onih koji su, kako ih ja nazivam, „sisači“ – politički uhljebi koji nisu do svojih položaja došli znanjem, sposobnošću i radom, nego podobnošću i političkom poslušnošću. Naravno, ne mislim na veliku većinu časnih ljudi koji pošteno obavljaju svoje dužnosti i služe svome narodu.
Na ovaj me je osvrt posebno motivirao članak na portalu braniteljski.info, koji je napisao profesor povijesti Josip Milić, čovjek kojega osobno ne poznajem. U svom tekstu profesor spominje moga oca Žarka i moga najstarijeg brata Vidaka, rođenog 1949. godine, kao prvo dijete moga oca i moje majke. Ali ovdje nije riječ o njemu.
Riječ je o našem rođaku Vidak Prskalo, koji je, prema podacima koje navodim, imao svega 19 godina kada je 1946. godine mučki ubijen zajedno sa svojim suborcima na Mosoru.
Članak profesora Milića potaknuo me da postavim nekoliko pitanja koja možda mnogima neće biti ugodna, ali su, po mom mišljenju, potrebna.
Profesor govori o ulicama i trgovima koji u Širokom Brijegu nisu dobili imena po našim mučenicima i stradalnicima. Ali pogledajmo i naše vrijeme.
Gdje su obilježja naših heroja iz posljednjeg rata?
Gdje su imena ljudi koji su svoje živote položili da bismo mi danas mogli slobodno hodati ovim gradom?
Spomenut ću samo dvojicu – Marija Hrkaca i Boku, a takvih junaka ima još mnogo.
Zašto, dragi političari i predstavnici vlasti Širokog Brijega, nema ulica i trgova posvećenih njima? Zašto nema Marija Hrkaca? Zašto nema našega Boke? Zašto nema Miljenka Hrkaca, čovjeka koji je bio lažno optužen u Beogradu, a čije kosti još uvijek nismo pronašli?
To su elementarna pitanja koja moraju čuti i vlast i oporba. Ali vlast je uvijek prva odgovorna.
Ovih dana hodate po mjesnim zajednicama i tražite glasove. Slušam govore, gledam skupove i pitam se: jesam li igdje čuo da ste spomenuli ove velikane?
Ne tražim da oni budu tema vaših predizbornih skupova. Dovoljne bi bile dvije riječi. Jedan naklon. Jedna zahvala.
Ali ni toga nema.
Bravo. Samo tako.
Zato vam predlažem nešto vrlo jednostavno: da u roku od šest mjeseci, po svojoj savjesti i uz dogovor sa strukom i obiteljima, napravite popis naših heroja, mučenika i branitelja koji su svojim životima zadužili Široki Brijeg, te da se po njima nazovu ulice i trgovi našega grada.
A kada to uredite, onda u mom zaseoku Ljuteš, neka jedna ulica nosi ime Vidaka Prskala, a druga Benke Penavića – obojice Škripara.
To bi bio čin poštovanja prema našim mrtvima, ali i poruka našoj djeci da se u ovom gradu zna cijeniti žrtva.
Jer politika prođe. Funkcije prođu. Izbori prođu.
Ali uspomena ostaje.
Naša braća nikada ne umiru dok god živi imaju snage i savjesti čuvati uspomenu na njih.
A ako to ne napravite, kao što sam već rekao Dariju Knezoviću, predsjedniku HDZ-a Široki Brijeg, onda ću vas – politički – pomnožiti s nulom.

Miljenko Mida Prskalo