Kol’ko li života u ćutanju spava,
u toj jednoj reči što na usni zebe;
ko kap što na jedrom listu obitava,
pa nikad ne padne na mene ni tebe.

Možda bi podigla talase sa Drine,
il’ se rascvetala pred našim očima;
izmirila dane, odagnala tmine;
zlatne nam ravnice kitila klasima.

Ali muk izatka to kudeljno platno,
za sve gole reči ostale po strani;
Košava zamrsi važno i neznatno,
zaplete glasove po usahloj grani.

Ta zamukla reč u ćutanju istraje,
duža i od puta, skuplja od predaje.

__________________
© Vesna Milošević

#poezija

Na tematskoj sjednici Skupštine HNŽ-a o zaštiti od nasilja u obitelji i nasilja nad ženama istaknula sam kako na ovomu pitanju ne smije biti političkih razlika. Vlada HNŽ-a ima nultu toleranciju prema svakomu obliku nasilja, a zaštita žrtava naša je zakonska i moralna obveza.

U proteklom smo razdoblju podržali uspostavu Koordinacijskoga tijela, unaprijedili suradnju nadležnih institucija te pojednostavili postupke smještaja i pružanja potpore žrtvama. Nastavljamo jačati kapacitete policije, centara za socijalni rad, zdravstvenih, prosvjetnih i pravosudnih institucija.

Institucije moraju biti predvodnici i jamci sigurnosti svakoga građanina, a žrtvama jasno poručiti: niste same i sustav je uz vas.

Skamenjeno nebo, ispeklo ga sunce, ispilo zemljano žiće. Ona zinula, plazi i oblizuje suhe smežurane usne. I vjetar suhi dahnu, donese oblak, crni okrugli. Kap -dvoje, okrugle i prozirne, kapnuše. Nasmija se oblak, pobijeli i puče od smijeha. I popi ga jednim gutljajem sunce. Pa, opet zijeva zemlja suha, sivim kamenom okićena. I prolaze prazna ljeta zemljom, Hercegovinom mojom,