Connect with us

KULTURA

Nisi me cekao dosla sam, evo me

Published

on

Vozila sam 3 sata kako bih iznenadila svog muža, ali zaštitar mi je rekao: “Njegova žena je gore”. Tada sam vidjela drugu ženu kako nosi moju vojnu medalju…
— Gospođo, gospodin Salcedo već ima svoju ženu gore.
Rečenica je pala na Claudiju Montero kao da je netko odjednom ugasio sve zvukove u predvorju.
Ostala je nepomično stajati pred sigurnosnim pultom, u savršeno ispeglanoj svečanoj odori Meksičke vojske, s medaljama poravnatima na prsima i malim crnim kovčegom pokraj sebe. Vozila je gotovo 3 sata od Pueble do Santa Fea kako bi iznenadila svog muža, Artura Salceda, vlasnika jedne od najvažnijih logističkih tvrtki u Meksiku.
Nije najavila dolazak.
Nije poslala poruku.
Htjela ga je vidjeti kako se smiješi.
Nakon 29 godina braka, dugih misija, godišnjica preko videopoziva, propuštenih rođendana i tišina progutanih disciplinom, Claudia je mislila da zaslužuju jednostavnu scenu: ući u njegov ured, vidjeti ga kako ustaje, čuti da mu još uvijek nedostaje.
Ali mladi zaštitar, s licem čovjeka koji se ne želi uvaliti u probleme, gledao ju je kao da je ona ta koja griješi.
— Ja sam Claudia Montero de Salcedo — rekla je polako —. Arturova sam žena.
Zaštitar je progutao slinu.
— Da, gospođo… ali gospođa Salcedo je na 18. katu. Dolazi gotovo svaki dan.
Claudia nije vikala. Nije udarila po pultu. Nije napravila scenu.
Naučila je kontrolirati disanje na mnogo gorim mjestima od staklene zgrade koja miriše na skupu kavu.
Tada su se otvorila izvršna dizala.
Jedna je žena sišla u haljini boje slonovače, finim cipelama i s besprijekorno namještenom smeđom kosom. Hodala je sigurnošću nekoga tko ne traži dopuštenje jer su mu ga svi već dali. Dvoje zaposlenika sklonilo se kako bi je pozdravilo.
— Dobro jutro, gospođo Salcedo.
Žena se nasmiješila.
Claudia je osjetila kako joj zrak grebe grlo.
Nije to bila haljina.
Nije to bio način na koji su je svi tretirali.
Bio je to privjesak koji je ta žena nosila oko vrata.
Mala, stara srebrna zvijezda, s gotovo nevidljivim tragom na rubu. Arturo ju je poklonio Claudiji kad je promaknuta u pukovnicu, jedne noći kad je plakao govoreći da je ponosan na nju.
Druga žena nosila je njezinu medalju.
Njezino ime.
Njezino mjesto.
Njezin život.
Žena ju je pogledala tek pola sekunde. Nije izgledala zbunjeno. Ni iznenađeno. Prepoznala ju je.
Pa ipak je nastavila hodati.
Claudia je izašla iz zgrade ne osvrćući se. Sjela je na klupu nasuprot avenije, pod sivim nebom Ciudad de Méxica, dok su automobili prolazili gore-dolje kao da se svijet upravo nije prepolovio.
Mobitel joj je zavibrirao.
Bio je Arturo.
“Nedostaješ mi, ljubavi moja. Još malo pa se vraćaš.”
Claudia je gledala poruku dok se slova nisu počela stapati.
Arturo je vjerovao da je ona još uvijek na zadatku na sjeveru zemlje još 1 mjesec. Nije znao da joj je odobren raniji povratak.
Ili je barem ona tako mislila.
Tog se poslijepodneva prijavila u hotel pod svojim djevojačkim prezimenom: Claudia Montero. Popela se u sobu, zatvorila zavjese i otvorila laptop.
Potražila je stranicu tvrtke.
Salcedo Logística Nacional.
Arturo se pojavljivao na fotografijama s poduzetnicima, političarima, donatorima, gospodarskim komorama i zakladama za podršku obiteljima vojnika. Na gotovo svima jedna je žena stajala uz njega.
Renata Salcedo.
Supruga osnivača.
Na jednoj fotografiji Renata je bila u dnevnoj sobi Claudijine kuće, pokraj božićnih jaslica koje je Claudia kupila u Tlaquepaqueu.
Na drugoj je nosila njezine biserne naušnice.
Na posljednjoj, stojeći pokraj Artura na svečanoj večeri u čast veteranima, Renata se smiješila sa srebrnom zvijezdom oko vrata.
Claudia je zatvorila laptop s mirnoćom koja ju je uplašila.
Tada je zazvonio telefon.
Bila je Ximena, njezina kći.
— Mama… jesi li već u Meksiku?
Claudia je ustala.
— Zašto to pitaš?
Ximena je teško disala.
— Tata me upravo nazvao. Rekao mi je da ga odmah obavijestim ako me ti potražiš.
Claudia je pogledala prema tamnom prozoru.
Arturo je već znao da se vratila.
I tada je shvatila da je ono što dolazi mnogo gore od nevjere.
Hvala vam što ste me pratili dovde  Ovo tek počinje… Sljedeći dio već je u komentarima  Ako ga ne možeš pronaći, klikni na “Prikaži sve komentare”

Continue Reading

KULTURA

ZARKO MADAR..HVALA MAJKO, HVALA OČE!!!

Published

on

 

Evo mene, majko, oče
Da vam kažem, da vas volim
I uz tihi, plamen svijeća
Za duše se, vaše molim.

Dok tu stojim, kraj grobova
Sjeta steže, moje grudi
Milina mi, u dnu duše
Uspomene, stare budi.

Ja bih htio, al’ ne mogu
Zadržati, suze svoje
One krenu, ne pitaju
Jer one, u srcu stoje.

Sve što reć’, bi sada htio
U riječ jednu, može stati
Od srca ti, hvala oče
I najdraža, moja mati.

Neka dobre, duše vaše
U nebeskom, žive sjaju
Tamo gdje je, radost vječna
U Očevom zagrljaju..

Continue Reading

KULTURA

Kad dodes u Hercegovinu..

Published

on

Dođeš li u Hercegovinu
Izuj se
Red je, kad se dođe u goste
Izuti se
Pomiluj joj kamen golim tabanima
Oprži se od sivu mrcinu
Pa u rosne listove raštike zagazi
Izliječi se

Dođeš li u Hercegovinu
Klekni
K’o što se kleči
Pred božanstvima
Ispričaj joj se, što te nema
Pomoli se
K’o što se moli
Za milost, za život

Dođeš li u Hercegovinu
Umij se
Red je, zorom, mamuran
Umiti se
A onda joj rane pogledaj
Jame, škrape, vrtače, ko čireve
Krvotok joj pogledaj
Zelen, plav i umoran

Dođeš li u Hercegovinu
Mani se vodopada
(oni su na prodaju)
Nego se najedi smokava sušioka
Popij dva prsta loze
Sjedi u hlad
I slušaj cvrčke
Cvrčci, cvrče (na kraju i puknu, i ja sam)

Dođeš li u Hercegovinu
Budi obazriv
Plaha je ona, i usamljena
Ostavljaju je vjekovima
I ne vraćaju se

Sanjaju je i oplakuju
Dok joj se suhozidi urušavaju
A polja s korovom ljubav vode
I njive svršavaju s troskotom

Dođeš li u Hercegovinu
A znam, da doći nećeš
Reci svima
Da se u noj još živjeti mora (i može)
Reci im
Da ona ne želi
Velebne grobnice od afričkih granita
I hermetički zatvorene sanduke
(po zapadnim standardima)
Ona želi ljude
Žive i uspravne

I plač dječji da se čuje
Ona nam je mati

Stara i zabrinuta.

Slaven Paća Grbavac
(ponukan Hercegovinom)

Continue Reading

KULTURA

MILJENKO MIDA PRSKALO..NAPOKON U ZAGRLJAJU SVOGA EDija… POČIVAJ U MIRU, MIŠO! 

Published

on

 

Napokon si, Mišo, nakon toliko godina patnje i tuge, ponovno sa svojim sinom jedincem Edijem, kojega nikada nisi prežalio. Ta je bol bila dio tebe cijeloga života.

U vrijeme moga života i rada u dijaspori, organizirajući koncerte, upoznao sam Mišu Kovača – glazbenu zvijezdu čije su neuništive pjesme obilježile našu mladost i ostale duboko urezane u srcima generacija.

Nismo se uvijek slagali u svim životnim pogledima, ali smo se iskreno poštovali. Mišo je bio čovjek čvrstih stavova, čovjek koji je stajao iza svojih uvjerenja. Upravo sam to kod njega poštovao.

O njegovu umjetničkom stvaralaštvu ne treba raspravljati. Mišo Kovač, Oliver Dragojević i Vice Vukov – tri velikana hrvatske glazbe, tri posebna glasa i tri imena koja su obilježila našu glazbenu i nacionalnu povijest. Njihove pjesme nadživjet će vrijeme i ostati dio našega identiteta.

Hvala ti, Mišo, za pjesme, emocije i uspomene koje si nam ostavio.

Danas ti želim mir koji si zaslužio. Idi svome Ediju, zagrli svoga sina kojega si toliko godina nosio u srcu i duši.

Neka vam je obojici laka hrvatska zemlja, a tebi, Mišo, neka je vječna slava i hvala za sve što si nam ostavio.

Počivaj u miru, legendo!

Continue Reading

Trending

Copyright © 2010 - 2024 BPZ.ba