pokušaj nacionalnog preoblikovanja Dubrovnika

O srpskom nacionalnom prisvajanju dubrovačke književne baštine u 19. stoljeću i granicama povijesnih dokaza

Povijest se ne osvaja samo vojskom i oružjem-pokušava se osvojiti i tumačenjem prošlosti:
– tuđi se književnici proglašavaju svojima,
– jezik postaje dokaz nacionalne pripadnosti,
– kulturna baština drugoga naroda uključuje se u vlastiti nacionalni kanon.
Takvi pokušaji mogu ostaviti dubok trag u historiografiji, ali njihova uvjerljivost ovisi o tome mogu li izdržati provjeru izvornih dokumenata.

Jedan od zanimljivih primjera takva procesa je nastojanje dijela srpskih intelektualaca 19. st. (pa i 21. ) da dubrovačku književnost uključe u srpsku nacionalnu književnu povijest. Taj je proces potrebno promatrati u kontekstu europskoga romantizma, nastanka modernih nacionalnih pokreta i tadašnjih rasprava o odnosu jezika, vjere i nacije.

U 19. stoljeću jezik je postao jedno od glavnih mjerila nacionalne pripadnosti.
U takvu je ozračju Vuk Stefanović Karadžić zastupa shvaćanje kako štokavski govor ima središnje mjesto u određivanju srpskoga jezičnog prostora. Takvo je shvaćanje omogućilo da se književna djela nastala u različitim povijesnim, vjerskim i političkim sredinama tumače kao dio srpske nacionalne književnosti.

Međutim, iz činjenice da su Dubrovčani pisali štokavskim govorima ne proizlazi automatski da su se smatrali Srbima.

Jezik, vjera, politička pripadnost i nacionalna svijest povezane su, ali nisu istovjetne kategorije.

Osobito je opasno moderne nacionalne identitete bez provjere preslikavati na pisce koji su živjeli stoljećima prije oblikovanja modernih nacionalnih pokreta.

Dubrovačka Republika imala je vlastitu političku organizaciju, diplomaciju, zakone, ustanove i književnu tradiciju. Njezina se povijest ne može jednostavno svesti na nacionalne kategorije koje su se oblikovale u 19. stoljeću.

Nikolajević, Ban i Pucić: tri različita puta prema istoj književnoj baštini

Godine 1838. Đorđe Nikolajević objavio je tekst naslovljen „Spisatelji dubrovački koi su srbskim jezikom, a talijanskim slovima pisali”. U nastavcima koji su slijedili predstavio je niz dubrovačkih književnika kao dio srpske književne tradicije. Među imenima koja se pojavljuju u tom književnopovijesnom okviru bili su Džore Držić, Mavro Vetranović, Marin Držić, Dinko Ranjina i Ivan Gundulić.

Ti tekstovi su dokaz da je dio srpskih intelektualaca već u prvoj polovici 19. stoljeća dubrovačke pisce uključivao u “srpski nacionalni književni kanon” .

Ali riječ je o nacionalnoj interpretaciji iz 19. st, a ne o neposrednom svjedočenju o nacionalnoj samoidentifikaciji svakoga od tih pisaca.

Matija Ban otišao je korak dalje u teorijskom obrazlaganju takva pristupa. U pjesmi „Materi srbskoj” iz 1851. zastupao je “ideju srpskoga nacionalnog zajedništva koje nadilazi razlike između istočne i zapadne Crkve”
U govoru o Ivanu Gunduliću, održanom pred Srpskom kraljevskom akademijom 27. prosinca 1887. i objavljenom 1888., dubrovačku je književnost tumačio “unutar srpske nacionalne povijesti.”

Medo Pucić, poznat i kao Orsatto Pozza, predstavlja drukčiji slučaj. Bio je dubrovački katolički plemić i književnik koji je “osobno prihvatio srpsku nacionalnu identifikaciju.” Njegov primjer pokazuje kako se među dijelom dubrovačkih katolika doista razvijala srpska nacionalna ideja.
No osobno nacionalno opredjeljenje jednoga književnika ne može se automatski prenijeti na sve njegove suvremenike, a još manje na cjelokupnu prošlost Dubrovnika.

Povijesno je važno razlikovati tri stvari:
-nacionalno opredjeljenje pojedinca,
-program nacionalnoga književnog pokreta i
-povijesni identitet zajednice.

Njihovo poistovjećivanje vodi zaključcima koje izvori ne moraju potvrđivati.

Dubrovnik nije nastao u 19. st

Prije nego što su nacionalni programi 19. st. počeli književnu baštinu razvrstavati prema modernim nacionalnim kriterijima, Dubrovnik je već imao stoljeća vlastite političke i kulturne povijesti.

Dubrovačka Republika postojala je kao zasebna politička zajednica sve do 1808. godine. Njezina državna uprava ostavila je opsežnu dokumentaciju: odluke Senata, diplomatsku korespondenciju, zakonske tekstove, ugovore, oporuke i druge spise.

Upravo zato povijesno istraživanje mora početi od dokumenata, a ne od nacionalnih želja kasnijih naraštaja.

-Ako se želi dokazati kako je Republika razumjela vlastiti politički identitet, potrebno je pregledati njezine izvorne spise.
– Ako se želi utvrditi kako se neki književnik nacionalno određivao, treba tražiti njegove vlastite izjave, pisma i suvremena svjedočanstva. – Ako se tvrdi da je neka književna tradicija pripadala određenoj naciji, potrebno je pokazati na kojim se dokazima takva tvrdnja temelji.

U dostupnim istraživanjima ovdje razmotrenima nije utvrđen dokaz na temelju kojega bi se Dubrovačka Republika kao država mogla jednostavno proglasiti srpskom. To nije tvrdnja da u dubrovačkim spisima ne postoje nikakva spominjanja Srba, jezika ili drugih naroda. To je upozorenje da se državna pripadnost i nacionalni identitet ne smiju zaključivati temeljem pojedinačnih jezičnih ili kulturnih dodirnih točaka.

Kulturna baština nije prazno mjesto koje čeka novoga vlasnika

Nacionalni pokreti 19. stoljeća su nastojali proširiti vlastite povijesne korijene. To nije bio isključivo srpski fenomen: slične su se rasprave vodile diljem Europe. No činjenica da je neki postupak bio dio širega europskog procesa ne oslobađa povjesničara obveze da ispita dokaze za svaku konkretnu tvrdnju.

U slučaju Dubrovnika, jezična bliskost, zajednički književni prostor i osobna opredjeljenja pojedinih autora ne daju pravo da se bez dodatnih dokaza prisvoji cijela politička i kulturna prošlost Republike. Dubrovnik se ne može razumjeti kroz nacionalne programe koji su nastali nakon njegova nestanka.
Legitimno znanstveno pravo je istraživati. Pitanje je mogu li se ti pisci proglasiti Srbima samo zato što su pisali štokavskim govorom ili zato što ih je neki kasniji autor uključio u srpski književni kanon. Za takav zaključak potrebni su konkretni povijesni dokazi.

Nastojanja da se dubrovačka književnost uključi u srpski nacionalni kanon nisu bila bez utjecaja.
Ostavila su trag u književnoj historiografiji i nacionalnim raspravama.

Jel opravdano govoriti o jednoj, jedinstvenoj osvajačkoj organizaciji koja je imala potpuno razrađen plan…. Vrijeme će dati odgovor.

Tijekom 19. stoljeća hrvatski je nacionalni pokret također razvijao vlastite kulturne i književne institucije, a dubrovačka je književnost postala važan dio hrvatskoga književnog kanona. Političke promjene, razvoj nacionalnih ustanova i različita tumačenja književne prošlosti utjecali su na to kako su Dubrovnik i njegovi pisci predstavljani u kasnijim historiografijama.

Za uspjeh ili neuspjeh pojedinoga nacionalnog programa treba ispitati njezin dugoročni utjecaj, institucije koje su je podupirale i dokaze kojima je obrazlagana.

Povijest se ne dokazuje preimenovanjem….Slučaj Dubrovnika pokazuje koliko je tanka granica između legitimnog proučavanja zajedničke kulturne baštine i njezina nacionalnog prisvajanja.
Nikolajević, Ban i Pucić važni su za razumijevanje srpskih nacionalnih ideja 19. stoljeća, ali njihove tvrdnje same po sebi ne mogu zamijeniti dokumente iz vremena dubrovačkih književnika i Dubrovačke Republike.

Nijedan narod ne mora imati jednaku povijesnu putanju kao drugi da bi imao pravo na vlastiti identitet. Ali nijedan narod ne može nedostatak pojedinih vrsta povijesnih izvora nadomjestiti jednostavnim proglašavanjem tuđe baštine svojom. Povijesna se tradicija ne stvara naknadnim preimenovanjem, nego se istražuje, uspoređuje i dokazuje.

Dubrovačka književnost pripada europskoj kulturnoj povijesti i otvorena je istraživanju svih znanstvenika. No njezino tumačenje mora počivati na izvornim tekstovima, povijesnom kontekstu i provjerljivim činjenicama. Kulturna baština nije teritorij koji se osvaja tvrdnjom; ona je povijesna ostavština čije se podrijetlo i značenje moraju dokazivati.

Izvori i literatura za daljnju provjeru

– Ivo Banac, „The Confessional ‘Rule’ and the Dubrovnik Exception: The Origins of the ‘Serb-Catholic’ Circle in Nineteenth-Century Dalmatia”, Slavic Review, 42/3 (1983).
– Đorđe Nikolajević, „Spisatelji dubrovački koi su srbskim jezikom, a talijanskim slovima pisali”, Srbsko-dalmatinski magazin, nastavci iz 1838.–1841.
– Matija Ban, O Ivanu Gunduliću, Beograd: Srpska kraljevska akademija, 1888.
– Državni arhiv u Dubrovniku, fond Senata Dubrovačke Republike (Consilium Rogatorum).
– UNESCO, „Archives of the Republic of Dubrovnik (1022–1808)

Ovih se dana prilično užarila priča o Penavinim postupcima i mogućem izlasku DP iz koalicije.

Na prvi pogled i dojmovno tragikomična konferencija za tisak u Splitu očito sračunata kao napad na Božinovića i MUP, pozadinski izvan svake sumnje motivirana sprječavanjem dubinske državne istražne analize o mogućim agenturnim utjecajima na kriminalizirane vođe Torcide, koliko god deklarativno Penava osuđivao ružne poruke navijača na ulicama Splita, zapravo je pokušaj preusmjeravanja fokusa javnosti s mogućeg specijalno-ratovskog utjecaja srpskih obavjeŝtajnih službi na navijačke i kriminalne skupine u Hrvatskoj.

Činjenica da su upravo zbog svoje strukturne i organizacijske naravi, te zbog svoga modela funkciniranja upravo te skupine idealna meta agenturnim probojima, uostalom kao i sve standardizirane institucije, ne diskvalificira ni navijače u ovom slučaju, ni institucije, kao ni primjerice Crkvu uslijed proboja suprotnih namjera, samo ukazuje na nužnost fokusiranosti na tu dokazanu opciju.

Penava svojim intelektualnim i političkim potencijalom nije dorastao osmisliti operaciju koju je izveo i koju očito provodi.

Njegov već odavno dokazani profil lukavog ali sitnog profitera i političkog parazita, koji instinktivno prepoznaje prilike za opstanak u politici, a nema nikakvih moralnih ograničenja za izvršavanje bilo kakvih naloga kako bi zadovoljio svoje interese, savršeno se uklapa u modele već toliko puta prokazanog i očitog iskorištavanja “desnih nacionalnih i suverenističkih” sentimenata za prikrivanje sasvim suprotnih i daleko složenijih operacija i ciljeva njihovih stvarnih autora pod desnom i domoljubnom krinkom.

Savršeno pokriće i pozicija za ovu splitsku “zaštitu Torcide”, kako bi se i ovaj ružni incident usporediv sa svastikom unazad petnaest godina, sačuvao kao navijački izgred, a spriječilo razotkrivanje vrlo izvjesnih izrazito neprijateljskih pozadinskih udara na Hrvatsku, Penavi omogućava pozicija u koaliciji i činjenica da Plenkovićeva već dugo kompromitirana i sve slabija vlast ovisi o Domovinskom pokretu.

Nije zato nimalo slučajan udar bio upravo na Božinovića, koji je desetljećima već bez ikakvog uporišta dežurni “kosovac” ili “udbaš” za desničarske falange, jer je upravo Božinović u današnjoj ukupnoj strukturi državne vlasti jedina, ili vrlo rijetka osoba s nedvojbenim znanjem i iskustvom, koja bi mogla uz policijske snage proniknuti do najdublje točke i izvora tih događaja.

Primjerice, iako je Tomo Medved potpredsjednik Vlade za Domovinsku sigurnost, dakle nadležan za pitanja koja se vrišteći nameću iz događaja u Splitu, Penavi nije palo na pamet uputiti mu bilo kakvo pitanje ili kritiku.

Zar to nije indikativno!?

Zadiranje u dubinu uzroka i nositelja nacionalne ugroze penaviziranoj kvazidesnici bujičarskog karaktera, koju godinama simbolizira kak’i Radić, nikako ne odgovara, jer detekcija podmuklih interesa skrivenih iza njenih “akcija” i eliminacija takvih žarišta takve “politike” ostavlja bez svrhe, a s druge strane ih ostavlja i bez logističke potpore mecena, koji njihovim domoljubljem prikrivaju razorne procese ispod površine tih javnih bitaka fašista i antifašista. Mecena, koje nikako nitko ne bi smio isključiti iz organskog odnosa s agenturama, pa i inozemnim interesima, koje s vremena na vrijeme potiču ili proizvode demonstracije “nacizma” u Hrvatskoj, ne samo zbog podčinjenosti tim potencijalnim službana ili agencijama, nego primarno zato što se gotovo bez rizika u Hrvatskoj može raditi sve, dok postoje zakrvljeni fašisti i antifašisti, koje je po potrebi uvijek lako potpaliti i izazvati javnu histeriju. Jednostavno, postoje golemi interesi, kojima odgovara ovo što se dogodilo u Splitu i kojima nikako ne odgovara razotkrivanje pozadine takvih događaja. Penavina egzibicija i napad na Božinovića i usputno na policiju, samo potvrđuje sumnje u nastavak korištenja odavno posijanih stereotipa, jer je upravo dijelu javnosti na koji on računa kao na svoje političke sljedbenike najlakše udariti na Božinovića tragom tih kvazidesničarskih stereotipa koje godinama ponavlja marginalna kvazidesnica.

Puno mu je isplativije udariti na Božinovića nego na “našega” Medveda pred tom strukturom.

Penava je lukavo računao na tu isplativost, jer radi pritisak na vlast i unaprijed sotonizira moguće istrage, dok s druge strane računa da mu u toj ciljanoj političkoj strukturi kojoj se obraća nitko neće cjepidlačiti zbog bilo kakvih optužbi “dokazanog kosovca”, a može mu donijeti poneki politički bod.

Gotovo pa savršeno, kad ne bi bilo toliko puta prevara i uvijek u funkciji zaštite najdubljih poremećaja državnog poretka, jer ovaj put kreatori te Penavine operacije očito nemaju nikoga manje potrošenoga ili potpuno kompromitiranoga kao Penava, kome više nitko ništa ne vjeruje.

Iz potpuno istih razloga koje svjedočimo ovom Penavinom operacijom u Splitu, nikada nije razotkrivena pozadina diverzije s kukastim križem na Poljudu.

Slijed narednih Penavinih poteza, od zahtjeva za smjenom državnog tajnika Bilandžića u MUP-u, zbog njegove prirodne i logične javne potpore postupanju policije, zatim podmukla diverzija s amandmanima na rebalans proračuna, koje je iznio u zadnji trenutak pred koaliciju, a izbjegao redovni sastanak koalicije o tom pitanju uz lažnu informaciju stranci i javnosti da ih HDZ nije uopće konzultirao o rebalansu, uz javnu poruku da ostanak DP u koaliciji ovisi o poštivanju njihovih zahtjeva za potporom nastavku otkrivanja činjenica o komunističkim zločinima i uspostavljanju famozne “javne ustanove”, više nego jasno pokazuje da Penava pokušava stvoriti klimu za napuštanje koalicije, samo je ozbiljan rizik “gazdama” unaprijed zbrajati plijen ili miraz koji bi u tom slučaju donio Penava, koji bi mogao proći lošije nego akindžija Radić u prvome udaru protiv “izdajnika”.

Oba imaju i imali su istog hajduka nasuprot takvim upadima i namjerama.

Ili do kraja iskoristiti nemoć Plenkovića za krajnje perverzne i kokošarske potrebe ne dirajući u osnove kompromitiranoga poretka i spriječavajući na taj način svaku ozbiljnu promjenu.

Koliko god izgledalo kontradiktorno uz višegodišnje javne deklarativne istupe Penave, Ćipe i nekolicine oko njih, upravo njihov opstanak u politici ovise više od ičijega od zadržavanja i nerješavanja ključnih nacionalnih problema u zemlji.

Govorim o tzv. identitetskim pitanjima i o karakteru države.

Gledajući njegove amandmane na rebalans proračuna, koje su propustili komunicirati u krugu Vlade, prije svih Penavin jedini potpuni pouzdanik među tri ministra DP, David Vlajčić, a pogotovo karikaturalni amandman o preraspodjeli državnih novaca za neku crkvu kod Sinja s čijim se “svećenikom prijateljem” Penava nedavno slikao u “posjeti Sinju”, jasno je svakom razumnom kroničaru da se radi o prilično neosmišljenom i primitivnom igrokazu posve tipičnom za već desetogodišnji model djelovanja pouzdanika Marija kak’i Radića.

U biti, Pave Vujnovca i iza njega Boga pitaj koga.

Zaoštravanje na liniji Penava- Plenković s tim krajnje banalnim i prozirnim kokošarskim kvazipolitikima, pri čemu u naknadnim javnim istupima Penava bezočno koristi naglaske i programska pitanja iz Dabrinih javnih i saborskih istupa, kao odnos prema migrantima i zločinima ilegalnih migranata pod azilantskom zaštitom, koje je, ili prešutio, ili čak osuđivao ograđujući se od Dabre, ne govori i nikako ne ukazuje na načelne političke razlike, koje bi mogle značiti otklanjanje državnih slabosti koje personificira Plenković, nego izrazito pouzdano ukazuje na namjeru zadržavanja i zaštite tih slabosti i dodatnog urušavanja državne perspektive hrvatskog naroda, pri čemu se zadržavanje opasnih utjecaja vrlo moguće ovaj put, kao i 2020. godine na parlamentarnim izborima, nastoji osigurati eliminacijom slabog Plenkovića, zamjenom manje potrošenih protagonista s istim destruktivnim zadaćama.

Upravo u tome se prepoznaje uloga kak’i Radića i promovirane ideje novoga ujedinjenja desnice.

Potpuno ista korporativna, financijska, a potpuno sigurno i međunarodna struktura stoji iza toga, kao i od 2019. godine i već legendarne “kandidature” Škore. Upravo ta struktura je preko Vrdoljaka, Brkića i niza protagonista na paraobavještajnoj, kriminalnoj, političkoj i korporativnoj sceni nakon poraza na izborima uvukla Plenkovića prema svim naknadnim događajima, u svoje šape i uz njegovu veliku nesposobnost i pomoć ga potrošila i dovela do samoga praga grublje ili mekše, ali sigurne eliminacije.

Sve je učinio da im olakša posao i namjere.

Penava se s ovim zaoštravanjem vraća svemu što personificira kak’i Radić, odnosno pod skute Vujnovca i grupacije oko njega, za koju samo naivci misle da zastaje unutar hrvatskih granica i da ne prelazi Dunav prema istoku.

Sintagma “agent s Batajnice”, koliko god bila zgodna komunikacijska igračka, uopće nije samo standardizirani način političkih obračuna u kojima se koriste slične fraze, kao izdajnici, udbaši, komunjare, već je po svim postojećim elementima opća oznaka za skrivene interese, kojima je premrežena Hrvatska i koja upravo preko kvazidomoljubne scene dirigira godinama javnim igrokazima, s nizom ultradomoljubnih protagonista, skrećući fokus javnosti s podmuklih procesa u utrobi Hrvatske.

Potpuno je imbecilno nakon desetogodišnje operacije u medijima i politikama koje javno samo izvršava Radić, a na temelju niza događaja oko toga čovjeka, pomisliti da je on osobno nekakav subjekt u tim operacijama i da ima okvir slobode za donošenje i najbanalnije političke odluke.

On je banalni izvršitelj bez ikakvog subjektiviteta, kome za okupljanje i “ujedinjenje desnice” subjektivitet omogućava kasica prasica s odobrenim novcima, kojima može zadovoljiti potrebe “domoljubnih kokošara” i još nižih izvođača od sebe samoga, kao što su Penava i Ćipe.

On samo izvršava, a kad dobije nalog – k nozi, leži bez režanja.

Najsigurniji dokaz za to je njegovo povlačenje iz politike i odreknuće od svih funkcija nakon prošlih parlamentarnih izbora, pa par mjeseci kasnije naglo “otkrivanje izdaje” i propali pokušaj preuzimanja DP, koji je spriječio Dabro i zato bio izvrgnut teškim državnim i paradržavnim progonima modelom klasičnog drukeraja iskušanog u aferi Mreža s Vlahovićem.

Radiću i njegovim nalogodavcima je bio gadan problem tada što Dabru nisu uspjeli slomiti, a cijeli odnos Penave i Ćipe prema Dabri i njegovim iznimno ozbiljnim dubinskim državotvornim inicijativama kasnije, zorno je ukazivao na podmukli obračun pozadinskih interesa upravo s Dabrom i njegovim ozbiljnim politikama, koje su u potpunosti mogle emancipirati Domovinski pokret i istrgnuti ga iz utjecaja skupina koje su napuckale Radića na prvi udar.

Uporišta za to su bili Penava i Ćipe, a žrtva niz kvalitetnih ljudi u stranci.

Usprkos javnim sukobima i polemikana s Radićem neposredno nakon Radićevog neuspjelig puča, nikada ni jedan, ni drugi nisu bili izvan kontrole Radićevog gazde i “korporacije”.

Dovoljno je o karakteru njegovoga odnosa prema ozbiljnim politikama navesti sramnu epizodu prema Dabrinom zahtjevu o kriminalizaciji totalitarnih režima, kojom je Dabro spašavao ugled DP i samog Penave nakon ponižavajućeg nasrtaja beznačajnog Hrebaka, nakon koje je Penava umjesto prihvaćanja te inicijative i postavljanja nulte crte pred Plenkovića, krenuo na eliminaciju Dabre i gašenjem toga epohalnog zahtjeva.

Nema nikakve sumnje da će i nakon aktualne Dabrine inicijative o državnom referendumu za kriminalizaciju totalitarnih režima upravo Penava, vrlo izvjesno u koordnaciji s kak’i Radićevim gazdom i njegovim medijsko političkim falangama, nastojati sve učiniti da onemogući tu inicijativu, moleći Boga da Plenković nastavi sa svojom ubilačkom politikom za HDZ i sebe samoga, pa to odbaci spašavajući Penavu od kompromitacije i odbacivanja općeprihvaćene nacionalne ideje.

Penava je totalno desubjektivizirao Domovinski pokret upravo na nizu snažnih programsko-političkih inicijativa, koje je kandidirao Dabro hrvatskoj javnosti, otvoreno se javno protiveći nekima od njih, kao prema politici o ilegalnim migrantima, zatim o pozivu na čvrsto preusmjeravanje vanjske politike prema SAD i Donaldu Trumpu, a vrhunac je bilo sramno posrnuće oko politike prema Hrvatima u BiH, gdje je Penava javno založio Domovinski pokret i čast tisuća kolegica i kolega oko stranke, pokrivajući politiku otvorene izdaje koju je na sastanku iznio Frka Petešić, nastojeći sudjelovanjem u toj izdaji utezgariti bakšiš za svoje tragikomično povjerenstvo i za svođenje cjelovite ideje i odavno postojećih ozbiljnih programa politike nacionalnog sjećanja na kokošarski nivo privremene i separatne koristi s izvlačenjem državnih novaca za stvaranje privida nekakve “domoljubne odlučnosti” posve usporedive s razinom Ćipine perverzne udruge za istraživanje srpskih zločina kojoj je dao ime dr. Šreter.

To je potpuno ista “politika” beskrajnog iscrpljivanja Vukovara i njegove simbolike, koju Penava brutalno koristi za održavanje na političkim pozicijama.

Takve politike su tipičan model lažne desnice u Hrvatskoj, koja desetljećima, a izrazito intenzivno ulaskom od Vujnovca i Radića preuzetog Peveca, kasnije Pevexa, u medije kupnjom Z1, nakon čega to poprima političku dimenziju i karakter angažiranjem Škore.

Nakon višegodišnje teške kompromitacije medijskih i političkih protagonista, danas je ponovna reafirmacija, s novim licima potpuno prepoznatljiva.

Dovoljno je samo usporediti osnovne javno dostupne karakteristike i elemente kandidature Zdenka Lučića u BiH, s načinom kampanja tijekom zadnjih sedam, osam godina u raznim izbornim ciklusima u Hrvatskoj i Zagrebu, kako čovjek ne bi imao ni minimuma dvojbi o pozadinskim naručiteljima i autorima toga što se narodu nudi kao “rješenje” i novo “desno jedinstvo”, odnosno kao “obračun” sa starim politikama. Lučiću je u BiH naglasak bio na razotkrivanje Čovićevog “srpstva” s perverznim lažima o njegovim roditeljima, a Hrvatska je istu matricu mogla vidjeti u kampanji za zagrebačke izbore, gdje je putem javno objavljenog “marketinškog ugovora” Pevexa i dvojice braće s nekakvim portalom i piar agencijom iz Slavonskog Broda “otkrivena istina” da je Davor Filipović Srbin.

Nije slučajnost da je meta takvih kampanja Davor Filipović kasnije eliminiran urotničkom konstrukcijom u tzv. aferi Mreža, u kojoj je po nizu relevantnih javnih svjedočenja ključni akter bio kak’i Radić, a da je na udaru istih krugova nedavno bio Dragan Čović, koji je hrvatsku politiku u BiH snažno usmjerio prema SAD i politici Donalda Trumpa.

Ako tome dodamo lica koja se pojavljuju u svim tim kampanjama, kao Hasanbegović, te zloćudnu činjenicu da je Filipovićevo “srpstvo” tada politički persinalizirao Radićev doktor Škoro, a danas nanovo predstavljeni slavni nogometaš, karizmatični Igor Štimac, doduše još uvijek kao ponuda, nemoguće se oteti dojmu ponavljanja istoga obrasca pripreme mješanja političkih karata u Hrvatskoj iz istoga brloga ili jazbine.

Mnogi će pomisliti da nije moguć nakon svega novi savez Penave, Ćipe i nekolicine tipova oko njih, s kak’i Radićem.

To bi bila razumna pretpostavka i polazište kad bi ljudi imali jedno jedino karakterno uporište Penave i pogotovo Ćipe, koje bi bilo realna zaprijeka tom novom savezu.

No, nema ni jednoga jedinoga.

Upravo suprotno.

Bit će zato zanimljivo vidjeti hoće li Plenković ponovo ispasti politički magarac kao i nakon pobjede na izborima 2020. koju je ostvario upravo nasuprot istih struktura i krugova, koje danas u njegovoj vlasti predstavlja Penava, a tada Vrdoljak. Nakon 2020. je dobio neograničenu vlast, koja ga je na krilima saveza s grupacijom protiv koje je dobio potporu od ljudi od kojih je u suprotnom nikada ne ni dobio, dovela šest godina poslije na sami rub ponora.

Na toj točki saveznici istrošene igrače guraju u ponor i aktiviraju opciju “B”.

Upravo to trenutno predstavlja Penava, računajući da će iza guranja u jamu Plenkovića dobiti dovoljno benefita za prikrivanje urotničkih planova i skupina iza toga.

Plenković ni sad nije bez izgleda izvući se iz te klopke, pitanje je ima li sposobnosti za to i lucidnosti prepoznati prilike koje mu je upravo Josip Dabro ponudio, makar bile suprotnost svemu što karakterističnom za Plenkovića.