Connect with us

KULTURA

Tko si ti i odkuda znak…

Published

on

Skinula sam lisice zatvoreniku i prepoznala tetovažu svog mrtvog oca. Poginuo je u Vijetnamu tri mjeseca prije nego što sam se rodila; nikada ga nisam upoznala. A taj 67-godišnji starac, optužen da je ukrao lijekove u ljekarni, imao je na ruci isti vojni amblem koji moja majka već četrdeset osam godina drži uokviren u dnevnoj sobi.

Okrenula sam ključ, začuo se klik, ali nisam pustila njegovo zapešće. Ruka mi se ukočila na hladnom metalu.

Ista izblijedjela krila. Isti brojevi ispod: 3/187.

Imam petnaest godina službe kao službenica u tom sudu. Lisice sam stavljala ubojicama bez da mi zadrhti ruka. A tog utorka, u 15:50, ostala sam ukopana pred sucem i cijelom sudnicom, držeći za ruku čovjeka kojeg sam po protokolu trebala samo pustiti.

Od oca imam jednu fotografiju i platneni amblem. Ništa više.

Fotografija visi u dnevnoj sobi moje majke: mladić od dvadeset i dvije godine, mršav, nasmijan s još trojicom vojnika, svi zagrljeni prije nego što su ušli u avion koji ih je odveo u pakao. Moja majka ju je svake nedjelje brisala od prašine. „Tvoj otac je bio heroj, kćeri,” govorila mi je. „Poginuo je spašavajući svoje suborce.”

Odrasla sam s tom rečenicom kao da je prezime koje nosim. U školi, dok su druga djeca dovodila očeve, ja sam nosila fotografiju i amblem. 3/187. Treći bataljun. Te sam brojeve naučila prije tablice množenja.

Čak sam i postala službenica zbog toga, mislim. Zbog te uniforme koju on nikad nije stigao skinuti.

A ispred mene je stajao taj starac. Prljav, pogrbljen, s licem umornih ljudi koji spavaju na ulici. Optužen je da je ukrao 89 dolara lijekova. 89 dolara. Krađa iz gladi — ona koja više rastužuje nego ljuti.

Stajao je pognute glave, kimajući, spreman da bude osuđen. A ja mu nisam mogla pustiti ruku.

Prekršila sam protokol i tiho ga pitala odakle mu taj tetovirani znak.

Starac je podigao glavu. A njegove umorne oči kao da su se upalile iznutra.

— Vijetnam — rekao je — od ’69 do ’71.

Usta su mi se potpuno osušila.

— Brdo 937? — pitala sam — svibanj ’69?

Starac se ukočio, kao da je čuo minobacač koji samo on može čuti.

— Bio sam tamo.

Izgovorila sam ime svog oca. Desetar Marko Kovač. Poginuo u borbi 20. svibnja 1969.

I taj čovjek, stranac kojeg su trebali osuditi zbog krađe tableta, počeo je drhtati jače od mene. Pogledao me drugačije. Više ne kao zatvorenik u službenicu.

— Bože… — rekao je — ti si ona beba? Ti si kći Marka?

Nikada mu nisam rekla svoje ime.

Nije znao ni kako se zovem.

Kako je znao da sam ja ta beba?

Sudac je udario čekićem. Pitao je što se događa sa službenicom Kovač. Nisam ga ni čula.

— Bio sam s njim kad je poginuo — rekao je starac — tvoj otac mi je bio najbolji prijatelj tamo.

Počela sam drhtati. Petnaest godina uniforme, a drhtala sam pred svima.

— Molim vas… recite mi što se dogodilo.

Starac je duboko udahnuo, kao da se ponovno vraća u blato tog brda.

— Tvoj otac nije poginuo kako su ti rekli, kćeri.

Cijela sudnica je utihnula. Čak je i tužitelj spustio olovku.

— Rekli su mi da je poginuo spašavajući svoje ljude.

— Spasio je dvojicu tog dana. Jedan sam bio ja.

Dve su mu suze skliznule niz prljavo lice.

— Ali postoji dio koji u pedeset i pet godina nisam rekao nikome. A najmanje tebi.

Stavila sam obje ruke na ogradu. Bilo je zabranjeno. Nije me bilo briga.

— Koji dio?

Pogledao me ravno.

— Tog jutra tvoj otac je morao izabrati koga će spasiti. A onaj kojeg nije izabrao… također je bio gore s nama. Zato sam završio ovako.

Sudac me pitao imam li što reći prije presude.

Petnaest godina šutnje u toj sudnici, a odjednom su svi čekali moj glas. Znala sam da od mojih riječi ovisi hoće li taj starac te noći spavati na ulici ili ne.

Okrenula sam se prema njemu. Pitala sam za koga je ukrao lijekove.

Starac je spustio glavu i izgovorio jedno ime.

Ime jednog od mladića koji se smiju na fotografiji u dnevnoj sobi moje majke — onog pored mog oca:

NAPIŠI “DA” AKO ŽELIŠ PROČITATI SLJEDEĆI DIO, A JA ĆU GA ODMAH POSLATI

Continue Reading

KULTURA

MARKO LJUBIC…HRVATSKA JE PRED ISPITOM ČASTI, A NE VLASTI

Published

on

 

Pitanje posljedica golemog udara na hrvatski narod otpadom u Gospiću, ali i na bezbroj mjesta diljem zemlje, nije pitanje vlasti, održanja ili preuzimanja vlasti, to je pitanje elementarnog obraza.

Tek onda sanacije, popravljanja šteta, borbe za vlast.

Nema strategije kriznog komuniciranja koja može zamjeniti – obraz, beščašće pretvoriti u čast.

Nikada se nitko u hrvatskoj povijesti nije tako srozao kao Plenković.

Nikada.

Ne govorim pri tome o suvremenoj povijesti Republike Hrvatske, govorim o poznatoj povijesti.

Ovo što se događa godinama pod njegovom apsolutnom kontrolom na svim bitnim nacionalnim područjima je multiplicirano razaranje perspektive duhovnim i materijalnim vagonima smeća najotrovnije vrste, s razornim efektima na duh i tijelo hrvatskog naroda desetljećima unaprijed.

Tragikomično je pokušavati plašiti narod ljevicom i prosvjedom, nastojati na taj način privremeno održati Plenkovića na vlasti a ne shvaćati da je upravo on Hrvatsku na pladnju izručio toj ljevici, kojom njegovi otužni piarovci i uzak krug beskarakternih skutonoša plaše narod i preziru obraz.

On je njihov Anti-Mojsije.

Njegova zloćudna moć je nastala i trajala na legendi o HDZ-u koja je opstajala usprkos nevjerojatnih posrnuća i pogotovo zbog velikom većinom antinacionalne ljevice kao suparnika.

Na čelu ljevice ne bi dočekao ni jedan mandat do kraja. Upravo ovi koji mu služe za uništenje Hrvatske, i HDZ-a bi pokrenuli lavine prosvjeda.

Tužno je za nacionalnu i desnu Hrvatsku, apsolutno pogubno za tolike pristojne a nevjerojatno obeshrabrene i mentalno zatočene ljude u HDZ-u, da Plenkovića smjenjuje ovakva ljevica, a još tužnije, sramnije i besperspektivnije za nacionalnu Hrvatsku, za HDZ pogotovo, mu je pomoći ostati na vlasti.

Njegov način upravljanja Vladom i zemljom je takav da nema sumnje da ni najviše pozicionirani stranački ljudi, najvažniji ministri vrlo izgledno nisu imali pojma o razmjerima ove katastrofe u Gospiću, ali ni o nizu sličnih poznatih i još uvijek nepoznatih katastrofa.

Njemu je Vlada pokriće.

Zato mora doći trenutak, je li sad ne znam, da upravo ti ljudi kažu – dosta je čovječe, nismo mi monstrumi kakvima nas predstavljaš.

I neće tebi, ni nama preko tebe, suditi Sandra Benčić i Gordan Bosanac.

To je pitanje obraza, a ne vlasti.

Plenković je teška mrlja na hrvatskom obrazu.

Pravdati ili braniti to je moralna propast i tu je potpuno nebitno upozoravaju li na to i pokušavaju li time profitirati nevaljalci sličnog kova, ideološki perverznjaci iz Možemo i slični, jer ovakva nedjela se nikako ničim ne mogu pravdati.

To nije smjelo doći pred porotu ovakve ljevice, HDZ se morao rješiti Plenkovića.

Baš od toga je izravno ovisila i ovisi kakva takva šansa toj stranci, jer ljevičarska porota će preko potrošenog Plenkovića koji joj više ne treba, osuditi HDZ na političku smrt.

Ne znam kako to ljudi u HDZ-u ne shvaćaju.

Bitnije je pitanje međutim, koliko dugo Hrvatska može živjeti s tom mrljom i tko se usuđuje pomagati joj trajanje.

Continue Reading

EKONOMIJA

Predsjednica Vlade HNZ-a Marija Buhac i gradonacelnik dr.Mario Kordic “primili izaslanstvo braniteljskih Zadruga…

Published

on

Danas smo s predstavnicima Grada Mostara i Referalnoga centra Branitelj-Zadrugar razgovarali o uspostavi trajnoga prostora u kojemu će građanima biti dostupni poljoprivredni proizvodi, autohtona hrana i pića, pripravci, rukotvorine i drugi proizvodi naših branitelja, njihovih OPG-ova i zadruga.

Njihov rad, trud i poduzetnost zaslužuju biti prepoznati i podržani. Vlada HNŽ/K financijski će pomoći uređenje i opremanje novoga prostora, a u suradnji s Gradom Mostarom i braniteljskim udrugama želimo pronaći rješenje koje će njihovim proizvodima omogućiti trajnu vidljivost i bolji plasman.

Continue Reading

KULTURA

Radica Leko..DOMOVINA..

Published

on

DOMOVINA
Dom ruševni
načet vremenom
spava

Murva i orah
krošnjama svjedoče
od vajkada
šuma i golobrada brda
zelene rijeke u daljini
čavrljaju o prošlosti
o bolima predaka

Planina ponosna
ljubi nebo
zapljuskivana
valom zapjenjenim
“Bijakova”

Slike u svijesti
i grobovi
mramorom crnim prekriveni
i “gomelama” zatrpani

Prve riči
materine
meko “i”
i zvučno “ije” “je”
odzvanjaju
u srcima
u domovima
u DOMOVINI
MOJOJ
NAŠOJ

Sve
što baštinimo
od otaca vrlih…

Continue Reading

Trending

Copyright © 2010 - 2024 BPZ.ba