Skinula sam lisice zatvoreniku i prepoznala tetovažu svog mrtvog oca. Poginuo je u Vijetnamu tri mjeseca prije nego što sam se rodila; nikada ga nisam upoznala. A taj 67-godišnji starac, optužen da je ukrao lijekove u ljekarni, imao je na ruci isti vojni amblem koji moja majka već četrdeset osam godina drži uokviren u dnevnoj sobi.

Okrenula sam ključ, začuo se klik, ali nisam pustila njegovo zapešće. Ruka mi se ukočila na hladnom metalu.

Ista izblijedjela krila. Isti brojevi ispod: 3/187.

Imam petnaest godina službe kao službenica u tom sudu. Lisice sam stavljala ubojicama bez da mi zadrhti ruka. A tog utorka, u 15:50, ostala sam ukopana pred sucem i cijelom sudnicom, držeći za ruku čovjeka kojeg sam po protokolu trebala samo pustiti.

Od oca imam jednu fotografiju i platneni amblem. Ništa više.

Fotografija visi u dnevnoj sobi moje majke: mladić od dvadeset i dvije godine, mršav, nasmijan s još trojicom vojnika, svi zagrljeni prije nego što su ušli u avion koji ih je odveo u pakao. Moja majka ju je svake nedjelje brisala od prašine. „Tvoj otac je bio heroj, kćeri,” govorila mi je. „Poginuo je spašavajući svoje suborce.”

Odrasla sam s tom rečenicom kao da je prezime koje nosim. U školi, dok su druga djeca dovodila očeve, ja sam nosila fotografiju i amblem. 3/187. Treći bataljun. Te sam brojeve naučila prije tablice množenja.

Čak sam i postala službenica zbog toga, mislim. Zbog te uniforme koju on nikad nije stigao skinuti.

A ispred mene je stajao taj starac. Prljav, pogrbljen, s licem umornih ljudi koji spavaju na ulici. Optužen je da je ukrao 89 dolara lijekova. 89 dolara. Krađa iz gladi — ona koja više rastužuje nego ljuti.

Stajao je pognute glave, kimajući, spreman da bude osuđen. A ja mu nisam mogla pustiti ruku.

Prekršila sam protokol i tiho ga pitala odakle mu taj tetovirani znak.

Starac je podigao glavu. A njegove umorne oči kao da su se upalile iznutra.

— Vijetnam — rekao je — od ’69 do ’71.

Usta su mi se potpuno osušila.

— Brdo 937? — pitala sam — svibanj ’69?

Starac se ukočio, kao da je čuo minobacač koji samo on može čuti.

— Bio sam tamo.

Izgovorila sam ime svog oca. Desetar Marko Kovač. Poginuo u borbi 20. svibnja 1969.

I taj čovjek, stranac kojeg su trebali osuditi zbog krađe tableta, počeo je drhtati jače od mene. Pogledao me drugačije. Više ne kao zatvorenik u službenicu.

— Bože… — rekao je — ti si ona beba? Ti si kći Marka?

Nikada mu nisam rekla svoje ime.

Nije znao ni kako se zovem.

Kako je znao da sam ja ta beba?

Sudac je udario čekićem. Pitao je što se događa sa službenicom Kovač. Nisam ga ni čula.

— Bio sam s njim kad je poginuo — rekao je starac — tvoj otac mi je bio najbolji prijatelj tamo.

Počela sam drhtati. Petnaest godina uniforme, a drhtala sam pred svima.

— Molim vas… recite mi što se dogodilo.

Starac je duboko udahnuo, kao da se ponovno vraća u blato tog brda.

— Tvoj otac nije poginuo kako su ti rekli, kćeri.

Cijela sudnica je utihnula. Čak je i tužitelj spustio olovku.

— Rekli su mi da je poginuo spašavajući svoje ljude.

— Spasio je dvojicu tog dana. Jedan sam bio ja.

Dve su mu suze skliznule niz prljavo lice.

— Ali postoji dio koji u pedeset i pet godina nisam rekao nikome. A najmanje tebi.

Stavila sam obje ruke na ogradu. Bilo je zabranjeno. Nije me bilo briga.

— Koji dio?

Pogledao me ravno.

— Tog jutra tvoj otac je morao izabrati koga će spasiti. A onaj kojeg nije izabrao… također je bio gore s nama. Zato sam završio ovako.

Sudac me pitao imam li što reći prije presude.

Petnaest godina šutnje u toj sudnici, a odjednom su svi čekali moj glas. Znala sam da od mojih riječi ovisi hoće li taj starac te noći spavati na ulici ili ne.

Okrenula sam se prema njemu. Pitala sam za koga je ukrao lijekove.

Starac je spustio glavu i izgovorio jedno ime.

Ime jednog od mladića koji se smiju na fotografiji u dnevnoj sobi moje majke — onog pored mog oca:

NAPIŠI “DA” AKO ŽELIŠ PROČITATI SLJEDEĆI DIO, A JA ĆU GA ODMAH POSLATI

Predsjednik Vlade Županije Zapadnohercegovačke Predrag Čović gostovao je u Dnevniku RTV Herceg-Bosne, gdje je govorio o ključnim temama koje obilježavaju rad Vlade, od novog Zakona o plaćama i financijske stabilnosti do demografskih pokazatelja Županije.

Istaknuo je kako je usvajanjem jedinstvenog Zakona o plaćama, uz postignute dogovore sa socijalnim partnerima, napravljen važan iskorak prema pravednijem i učinkovitijem sustavu plaća za proračunske korisnike.

Govoreći o financijama, naglasio je kako Županija Zapadnohercegovačka bilježi stabilno poslovanje i suficit proračuna, što omogućuje daljnja ulaganja u razvoj, javne usluge i poboljšanje standarda građana.

Posebno je izdvojio i činjenicu da je Županija Zapadnohercegovačka jedina županija u Federaciji BiH s pozitivnim prirodnim priraštajem, istaknuvši kako rezultati potvrđuju važnost mjera usmjerenih na potporu obiteljima i demografsku obnovu.

🔗 Pročitajte više na https://www.vladazzh.gov.ba/detaljno.aspx?id=12973

Kada čovjek malo bolje razmisli i ako će pošteno gledati, nije lako biti antifašist. Treba dosta napora uložiti da bi se bilo pošten i uspješan antifašist.

Još ako si Srbin antifašist u Hrvatskoj.

To je baš iscrpljujuće.

Evo gledam ovog Pupovca, ali ne zaostaju ni Habulin, Kraus, Mesić, bome prkose i suncu, i vjetru, i grmljavini, i bespućima, a vjerni su tradiciji, sve na nogama.

Barem što se vidi.

Po ovom zvizdanu se veru po šumama, mole se u zboru, bar mrmljaju Bog zna što, sebi u bradu uz onog svetosavskog paroha nad praznom jamom u Jadovnu, pa onda žure na Pag i veru se k’o divojarci po vrletima, sunce upeklo, a oni stoje pod nekom stijenom i nekakvom pločom.

Jama je valjda pod tim stjenama, skrivena da fašistima opet ne bi palo na pamet ubacivati antifašiste i nejač u nju.

Onda se ljudi čude što Pupovac izgleda onako napaćeno i izmučeno.

Kako ne bi!?

Hajde pokušajte vi.

Lako se zajebavati u klimatiziranim sobama i grickati kokice boreći se za fašizam ili protiv antifašizma.

Ne znam jesu li Stipu Mesića vukli na Pag, vidim da Habulina nije bilo, a i Kraus negdje zapeo čim su ga snimili i tutnuli mu mikrofon da istrese malo pameti.

Dnevnik HTV-a nije prikazivao kakvu je spasilačku operaciju poduzela ona postvilijevska Hrstić, koliko je sigurnosno provjerenih hitnih ekipa bilo skriveno u šumi u Jadovnom ili u nekoj škrapi na Pagu, da pomognu iscrpljenim antifašistima, a sumnjivo mi je da je naglo s ekrana nestalo Krausa, Habulina i Mesića.

Možda su ih evakuirali u Brezovicu ili su ih već odvukli u Srb da se oporave do nove fešte.

Država jako vodi računa o sigurnosnim provjerama, da se ne bi kakav doktor ili medicinska sestra fašističkih namjera uvalila.

Pa iscrpljenom antifašisti šupnilo u guzicu nešto fašistoidno, umjesto vitamina i minerala dugovječnosti.

Jedino se Pupovac ne prestaje neumorno verati.

I slavi antifašizam, a Habulin, Kraus, Mesić i Ranko Ostojić ga slijede izdaleka, daljinski.

Zoranu Pusiću je na antifašističkom komitetu demokratski naređeno da ne maršira, jer bi mu brkčine i uši mogle zaglaviti u grmlju, pa bi to ugrozilo komemorativni marš.

On nadgleda kako HTV poštuje revoluciju.

Eto, pa sad, gledajući Pupovca, kad netko rekne da Srbi nisu uvijek bili glavni antifašisti.

I 41. i 71. i 91.

Ništa bez njih, nikakve pobune protiv Hrvatske.

Pardon, protiv fašizma.

Gledajući te silne starinske izvorne antifašiste i njihove antifašističke napore, može se uočiti koliko su lukaviji ovi postantifašisti, ove antife oko Možemo.

Narod bi rekao, baš su kurvali ovi današnji.

Zato se oni zovu “kurvali antife”.

Neće se takvi vrući vode napiti.

Desetak godina bubnjaju ulicama, tu i tamo zalegnu na cestu ili na trg, onda ih policija nosi u marice, a nekad i baci iza živice k’o na mimohodu ako kamere na prate, i eto ti – vlasti.

Proizvod – čista antifa.

Doduše, ne zna se zašto onda Tomašević izgleda onako izmučeno, gotovo k’o Pupovac.

Kažu da je to kod njega od rođenja.

Uvijek se isticao kao žrtva.

Nema tko ga nije maltretirao, tukle ga i maltretirale curice, mangupi u školi, u kvartu, pa ga je to i usmjerilo u borbi za pravdu.

I protiv svih muških i svih ženskih.

Zato je on za one koji nisu ni jedno, ni drugo. Ono su treće.

I četvrto.

Pa sad kad je na vlasti, ne zna drugačije nego biti izmučen.

Zašlo mu u kosti.

Za svaki slučaj, da ga stalno podsjećaju na opasnosti i frustracije iz djetinjstva, drže uz njega ljutitu Benčić, kao osigurač.

Ali, bome ovi starinski antifašisti pošteno odrađuju taj antifašizam.

Ni divojarci im nisu ravni.

Usprkos godinama.

Paralelno sa slikama tih antifašističkih podviga i napora, njihovi sljedbenici u medijima na prvi pogled nepovezano objavljuju da je gotovo – Trump je poražen.

Ističe se najpoznatiji Plenkovićev komentator i tumač američkog propadanja nasuprot zvjezdanih britanskih, njemačkih i pogotovo Macronovih francuskih uspjeha i nezabilježenog napretka, Željko Trkanjec.

Čovjek je u genijalnosti gotovo nadmašio Frku Petešića.

Ljudi se pitaju, kakve veze sad ima Trumpov trkanjčevski poraz s mukama naših antifašista i ovih kurvali antifa iz Možemo?

Ima, ima, strateška je to povezanost.

Je li Trump najavio povratak Amerike “divljezapadnoj tradiciji i vrijednostima”?

Je.

Što to znači?

Da se vraćamo Indijancima i Kaubojima.

Antifašisti i antife su ugroženi, jel tako?

Je.

Znači, oni su Indijanci.

Što im slijedi?

Rezervati.

Doduše, prije toga će štogod skalpirati, zapaliti, ispeći na ražnju, podvrgnuti mukama.

K’o ustanici u Srbu.

Dakle, antifašisti su u rodu s ostacima indijanskih plemena. To će sigurno u svojoj novoj knjizi Klasić dokazati, pri čemu je očekivati da Miku državnika i revolucionara sad proglasi Geronimom, u prijevodu s indijanskog “Onaj koji zijeva”, poglavicom Apacha.

Mika je bio poznat po zjevanju.

Kad ga prežderu uz priče o revoluciji.

A Pupovac, Mesić, Habulin, Kraus, s Jadrankom Kosor, jer Indijanci su imali i svoje squaw, bi po antifašističkom i kurvali antifa timačenju bili poglavice Comancha, Cherokija Siouxa, Navaja i Cheyenna.

Zašto bi takvima Trump bio opasan čak i u Hrvatskoj?

Zato što bi se hrvatski fašisti, ovi kurvali novi fašisti, mogli ugledati na njega i njegovu “divljezapadnu tradiciju”, pa naše antifašiste i kurvali antife odlučili umjesto zabrane djelovanja, demokratski strpati u rezervate.

Recimo, ograditi im šume kod Gospića oko Jadovnog, a onim najzadrtijim predvidjeti kamenu pustinju na Pagu, oko one stijene s pločom.

Pa im proglasiti slobodu veličanja antifašizma.

Kužite?

Nisu antifašisti i kurvali antife glupi.

Oni se zalažu za prava Indijanaca, Revolucionarne garde u Iranu, Palestinaca u Gazi, ali ne bi oni djelili njihovu sudbinu.

Oni su za daljinsko zalaganje.

Zato bi oni cijelu Hrvatsku proglasili rezervatom, Hrvate fašistima, a započeli bi iz Bosne i Hercegovine u savezu s antifašiziranim Bošnjacima, kombiniranim metodama progona i prijetnjama ritualnim odsjecanjem glava, suvremenim bošnjačkim skalpiranjem.

Potom bi uz pomoć i suglasnost kurvali antife i vrača Frke Petešića i njegovog poglavice Plenkovića te Hrvate strpali u rezervate bivše srpske krajine.

Jeste li sad dragi moji fašizmom inficirani Hrvati skužili tu viziju, tu demokratsku i inkluzivnu ogrlicu bisera koja vam se nudi?

Zato, malo poštovanja prema antifašistima.

Zaslužili su.