Godine života se nakupe nekako iznenada. Sve do jednog trenutka ti se čini kako je još puno toga pred tobom; kako si još nakrcan pričama s kojima sjedaš za svečani obiteljski stol, posve uvjeren da ih moraš, točnije kako si ih dužan, ispričati onima koji sjede uz tebe, ili tebi nasuprot. Uvjeren si i da su u tvom vlasništvu još mnogi, tvojom maštom stvoreni, likovi, oni kojima dopuštaš da se noću uvlače u tvoju bračnu postelju i da te bude s prijedlogom briljantnog rješenja trećeg poglavlja tvog romana u nastajanju. Vjeruješ da je pred tobom još puno, puno mjeseci u kojima ćeš pripovjednu skicu zasluženu vlastitim životom, polako i strpljivo, pretvarati u rečenice i onda je nuditi malim nakladnicima, sluteći kako će upravo maleni tvoju priču prepoznati i pobrinuti se da ona dođe do čitatelja čije su biografije bliske tvojoj. A onda u tom jednom djeliću vremena, onoliko koliko treba jabuci otpaloj sa stabla da se pretvori u trulež, shvatiš da je dio života koji je bio ispunjen nadom i iščekivanjima iza tebe; da si bačen preko linije, preko međe razvučene između pravog života i mučnog dotrajavanja, tamo gdje te samo rijetki istinski i sa zanimanjem nešto pitaju. One iza druge životne linije, rijetko gledaju u oči. Njihovi kapci su spušteni. I njihove oči ne svijetle. Iza te linije postavljaju se pitanja na koja je poželjno odgovoriti onako kako se od tebe očekuje. Ispravnim odgovorom osiguravaš si još kakvo-takvo mjesto među živima. Koje mlade kolege čitate, Ima li na sceni dovoljno mladih spisateljica? Čitam mlade kolege, i mislim da ima, ima, i te kako ima dovoljno mladih spisateljica, odgovaram kao iz topa. Dodajem da su one, sve redom, briljantne. Brbljam, premda me za ocjenu i nisu pitali. Brbljam, jer se nadam da me, zahvaljujući dobrom odgovoru, sutradan neće prekrižiti s liste onih na koje se još računa. Makar to bilo samo među članovima književnih povjerenstava provincijskih književnih nagrada.
Ali, pitajte me koje starije kolege čitam, kome vraćam svoje dugove, i maknite te trule jabuke s međe, vičem, ali usta ne uspijevam otvoriti. Da, istina je, ja više nemam vremena šutjeti. S vremenom moram biti oprezna. Imam ga samo toliko da se mogu vratiti knjigama koje su me formirale, piscima koji nisu osjetili nježnost udruženja kojima su pripadali. I pronaći ću koji sat da se u njemu pobunim protiv književnog zaborava i prešućivanja. Prešućivanje je zlobnija strana nesjećanja. Nastojat ću podebljati pojedine naslove, ispisat ću ih tintom otpornom na vlagu, suze i plijesan. Možda će sve biti uzaludno. Jer, moj glas je postao tih, a rečenica mi je preobla za šiljata vremena koja vrijednosti ne proizvode nego se oko njih dogovaraju, prema recepturi nepoznatoj vremenu našeg literarnog sazrijevanja i u neskladu s našim vjerama i ukusima. Prema recepturi koja je iz svojih osnovnih sastavaka izbacila poštenje, u bilo kojoj gramaži, čak i u onoj varijanti malo soli među prstima.
#križoboljailiobiteljskišlifer
#julijanamatanoviĉkombiniraniprašak
#umjetničkaorganizacijalađaodvode