Osvrt na izložbu Marele Jerkić-Jakovljević Ja pripadam moru – Mostarsko proljeće 2025.

Izložba Marele Jerkić-Jakovljević, koju sam radno naslovio Sunčani bljeskovi samoće, donosi niz upečatljivih motiva. Središnji je onaj pojedinca suočenog sa silinom prirode – motiv duboko ukorijenjen u romantičarskoj tradiciji bijega iz stvarnosti.
No, za razliku od klasičnog romantizma, obilježenog tamnim i zagasitim tonovima, ovdje dominira vedar i intenzivan kolorit. Svjetlost kod Marele nije tek estetski element, nego pulsirajuća sila koja oblikuje atmosferu i emocionalni naboj slike.
Ciklus nosi i snažnu egzistencijalističku crtu: likovi, često prikazani s leđa, uronjeni su u prizore zalaska sunca, u stanje smirenosti i tihe kontemplacije. Taj pogled prema horizontu priziva romantičarsku ikonografiju, ali istodobno ostaje suzdržan, gotovo introvertiran – kao potisnuta emocija suvremenog čovjeka.
Posebnu dimenziju slikama daje spoj prirodnog i humaniziranog krajolika. Dalmatinske kuće, morski pejzaži i otočki prizori nisu tek dekor, nego prostor susreta intime i kolektivnog pamćenja. Svjetlost se jednako lomi na kamenim fasadama kao i na morskoj površini, povezujući ljudsko i prirodno u jedinstven vizualni ritam.
Element vode dodatno naglašava simboliku ciklusa – kao izvor života, ali i prostor refleksije. U tom se sloju može prepoznati i svojevrsna filozofska podloga, gdje priroda nije samo ambijent nego i temeljno egzistencijalno uporište.
U likovnom izrazu vidljiva je i sklonost ekspresivnijem pristupu: naglašena boja, slobodniji potez i emotivna neposrednost. Istodobno, u pojedinim radovima prisutna je i suptilna ornamentalnost te gotovo poetska idealizacija prizora.
Balansirajući između suvremenog osjećaja otuđenja i klasične težnje za harmonijom, Marela Jerkić-Jakovljević gradi prepoznatljiv i slojevit slikarski svijet.
Ovaj ciklus preporučujem svima koji žele nakratko izaći iz ubrzanosti svakodnevice – zastati, pogledati prema pučini i osjetiti tišinu trenutka. Jer, dok je ljudski život prolazan, umjetnost ostaje kao njegov najtrajniji vidljiviji trag.

Na staroj fotografiji iz 1911. godine, nastaloj na Blidinju, zabilježen je jedan poseban trenutak iz života hercegovačkog kraja – susret planinske komisije, među kojima se ističe fra Didak Buntić. Ova slika nije samo skup ljudi u planinskom ambijentu, već svjedočanstvo jednog vremena u kojem su se rad, vjera i briga za narod isprepletali u surovim, ali dostojanstvenim uvjetima hercegovačkog krša.

Fra Didak Buntić rođen je 1871. godine u Hercegovini kao Franjo Buntić, a već kao mladić pristupa franjevačkom redu, gdje uzima ime Didak. Bio je mnogo više od svećenika – prosvjetitelj, organizator i čovjek koji je duboko razumio potrebe svoga naroda. Posebno se istakao kao borac protiv nepismenosti i zagovornik obrazovanja, radeći kao profesor i kasnije ravnatelj gimnazije na Širokom Brijegu.

Njegova veličina najviše dolazi do izražaja u teškim vremenima Prvog svjetskog rata, kada je organizirao spašavanje hiljada gladne djece iz Hercegovine, šaljući ih u plodnije krajeve kako bi preživjela. Procjenjuje se da je na taj način spasio oko 17.000 djece, zbog čega je u narodu ostao upamćen kao “otac sirotinje” i “hercegovački Mojsije”.

Fotografija iz 1911. godine, na kojoj stoji sa članovima planinske komisije na Blidinju, prikazuje ga u periodu kada je bio snažno uključen u razvoj i unapređenje života u Hercegovini. On nije bio samo duhovni vođa – radio je i na unapređenju poljoprivrede, puteva, obrazovanja i općeg napretka naroda, često lično obilazeći teren, baš poput ovog trenutka zabilježenog kamerom.

Na slici se osjeti duh tog vremena: jednostavni ljudi, planinski pejzaž i osjećaj zajedništva. U središtu toga stoji fra Didak – čovjek koji nije ostajao po strani, nego je hodio zajedno sa svojim narodom, dijeleći njihove brige i tražeći rješenja.

Ova fotografija zato nije samo historijski zapis. Ona je tiha priča o odgovornosti, radu i ljubavi prema narodu – o vremenu kada su ljudi poput fra Didaka Buntića svojim djelima ostavljali trag koji traje i danas.

Naucila sam
da je jedino Bog izvor srece ,mira i svih radosti
Naucila sam
Da presutim i kad bih najradje naglas vikala
Naucila sam
Da volim i kad nisam sigurna da sam voljena
Naucila sam i da grlim kad bih radije plakala
Naucila sam
I da oprostim i zaboravim nepravdu a prije to nisam znala
Naucila sam
Da nije bitno uvijek biti u pravu
Bitno je saslusati nekoga
Naucila sam da ne osudjujem
Jer nije sve onako kako se cini
Naucila sam
Da svaku bol i moju i onu tudju
Lijeci ljubav Isusa Krista
Naucila sam
Da je molitva jedini put do mira i srece
Naucila sam da grlim jako najjace svoju djecu i kad su kriva a prije to nisam znala
Naucila sam
da poniznost nije znak slabosti vec najjacih koji se uzdaju u Gospodina
Naucila sam da sve mogu uz Onog koji me jaca, kojem se utjecem..
Naucila sam..
Da mozes voljeti i blagoslivljati..i oprastati i davati..i opet…voljeti ,blagoslivljati i davati..jer samo je Isus neiscrpan izvor svih davanja i radosti..
Naucila sam..sve sam to naucila sada…a prije to nisam znala…
Hvala ti ,Isuse
Sto me volis
I ovako slabu i gresnu i ovako
Nekad udaljenu od Tebe i izgubljenu
Hvala Ti Isuse
Sto Si tu..i kad ne osjecam Tvoju prisutnost i kad osjecam da sam skrenula sa Tvoga puta ..sto me vracas ..sto me zoves..sto me ne
napustas..nikada..Hvala Ti..Isuse❤
P.LJ.