9.10.2018 Kali otok Ugljan
zavjetno hodocasce svetom Pelegrinu sa prijateljicama na zajednicku nakanu.

Molitva sv. Pelegrinu
O veliki sv. Pelegrine, tebe su nazivali „Veliki“, „Moćni“, „Čudotvorac“ zbog tvojih brojnih čudesa koja si dobio od Boga za one koji su se tebi utjecali. Puno godina ti si nosio u svom tijelu bolest koja je razorila tvoje mišiće i koja je postala mjesto izvora svih milosti kada ljudska snaga više nije mogla izdržati. Bio si nagrađen viđenjem Isusa koji je sišao s Križa da ozdravi tvoju bolest. Zatraži od Boga i naše drage Majke da izliječe bolest koju ti predajem. (Ovdje zastani i u tišini srca izgovori naziv bolesti za koju moliš). Potpomognut tvojim snažnim zagovorom mogu sada i u vječnosti pjevati Bogu pjesmu zahvale za Njegovu veliku dobrotu i milost. Amen.

Moj devetogodišnji sin usput me pitao hoće li sada, kad sam se vratio sa službenog puta, “mamin posjetitelj” prestati dolaziti. Kad sam ga pitao na što misli, slegnuo je ramenima i rekao: “Onaj čovjek koji spava u tvojoj sobi kad god si ti odsutan.” Te večeri otkazao sam let, a da to nikome nisam rekao, i parkirao automobil dvije ulice dalje od vlastite kuće. Unutra se moja žena nasmiješila, poljubila me na rastanku i bila uvjerena da sam već u avionu. Do zalaska sunca otkrit ću da je najveću laž u mom braku razotkrila jedina osoba koja je bila previše nevina da bi uopće shvatila da govori istinu.

One večeri kad me moj devetogodišnji sin pitao zašto mamin posjetitelj spava u mom krevetu samo kad putujem zbog posla, shvatio sam da dijete može uništiti laž, a da ni ne zna da ona postoji.

Nije plakao.

Nije bio uplašen.

Bio je samo znatiželjan.

“Tata?”

Podigao sam pogled s kovčega koji sam raspakiravao.

“Što je, prijatelju?”

Luka je sjedio na rubu mog kreveta u pidžami sa superjunacima i pažljivo skidao omot s čokoladice koju sam mu donio s aerodroma.

“Kad si večeras doma…”

Zastao je.

“…znači li to da mamin posjetitelj neće doći?”

Ruke su mi se ukočile na patentnom zatvaraču kovčega.

“Kakav posjetitelj?”

Trepnuo je.

“Onaj čovjek koji dolazi kad te nema.”

Na djelić sekunde iskreno sam pomislio da možda govori o majstoru.

“Kakav čovjek?”

“Onaj za kojeg mama kaže da joj je prijatelj.”

Natjerao sam se da se nasmiješim.

“Aha?”

Kimnuo je.

“Obično dođe nakon što Mia zaspi.”

Srce mi je počelo brže udarati.

Moja kći Mia upravo je napunila pet godina.

“Što on radi ovdje?”

“Ponekad večera s mamom.”

“Onda gledaju filmove.”

Teško sam progutao.

“A onda?”

Luka me pogledao kao da je odgovor očit.

“Odu u tvoju sobu.”

Zurio sam u njega.

“Kako to misliš?”

“Zatvore vrata.”

“Jedne noći probudio sam se jer sam morao na WC, a ujutro sam ga vidio kako izlazi.”

Svi zvukovi u sobi kao da su nestali.

“Ostao je cijelu noć?”

Luka je kimnuo.

“Mislim da jest.”

“Gdje je spavao?”

Pokazao je ravno na moj jastuk.

“U tvojoj sobi.”

Sigurno je nešto pogrešno shvatio.

Djeca često pobrkaju stvari.

Možda je Ana dopustila nekom starom obiteljskom prijatelju da prespava jer je bilo kasno.

Možda je spavao u gostinskoj sobi, a Luka je samo pretpostavio drukčije.

Mora postojati neko logično objašnjenje.

“Pa nemamo li još jednu spavaću sobu?”

“Imamo.”

“Pa zašto onda misliš da spava ovdje?”

Luka je slegnuo ramenima.

“Ne znam.”

“Uvijek odu u tvoju sobu.”

Usta su mi se potpuno osušila.

“Je li se to dogodilo više puta?”

Tiho je počeo brojiti na prste.

“Mislim…”

“…četiri.”

Četiri.

Ne jednom.

Ne dvaput.

Četiri puta.

“Kada?”

“Kad su ti službena putovanja baš duga.”

Zatim su mu ramena klonula.

“Mama je rekla da ti ne smijem reći.”

Osjetio sam kao da se nešto u meni slomilo.

“Što je mama točno rekla?”

“Rekla je da jako puno radiš.”

“I da bih te samo rastužio kad bih ti rekao.”

U očima mu se odjednom pojavila zabrinutost.

“Nisam smio ništa reći.”

“Nisi valjda ljut?”

Spustio sam se na koljena i čvrsto ga zagrlio.

“Ne.”

Glas mi je gotovo zadrhtao.

“Nisam ljut na tebe.”

“Napravio si točno ono što je trebalo.”

Uzvratio mi je zagrljaj.

“Ne volim čuvati tajne.”

“Znam.”

“Nikad nećeš upasti u nevolju zato što mi kažeš istinu.”

Kimnuo je uz moje rame.

“Obećavaš?”

“Obećavam.”

—

Zovem se Marko Kovač.

Imam četrdeset četiri godine.

Punih trinaest godina iskreno sam vjerovao da imam sretan brak.

Moja supruga Ana i ja izgradili smo život koji je izvana izgledao kao savršeni hrvatski obiteljski život.

Prekrasna kuća u mirnom predgrađu Zagreba.

Dvoje divne djece.

Stabilne karijere.

Ljetna putovanja automobilom.

Nedjeljni roštilji.

Izvana je izgledalo kao da živimo život o kojem drugi samo sanjaju.

Iznutra…

Nisam imao pojma da se moj brak već raspada.

Radio sam kao regionalni direktor prodaje u tvrtki za medicinsku tehnologiju.

Godinama mi je raspored putovanja bio brutalan.

Split.

Beč.

München.

Budimpešta.

Ponekad bih bio odsutan dvije noći.

Ponekad pet.

Mrzio sam što propuštam Lukine nogometne utakmice.

Školske priredbe.

Subotnje jutarnje palačinke.

Ali svako unapređenje značilo je veću financijsku sigurnost za moju obitelj.

Ili sam barem tako mislio.

Kad god bih se ispričao zbog toga što opet moram na put, Ana bi se samo nasmiješila.

“Mi smo dobro.”

“Djeca razumiju.”

“Ponosni smo na tebe.”

Nikad nisam posumnjao.

Ni jednom.

—

Te večeri, nakon što je Luka otišao spavati, tiho sam provjerio Miju.

Čvrsto je spavala, a jednom malom rukom držala je plišanog zeca.

Maknuo sam joj pramen kose s lica.

Koliko je noći neki stranac prošao tik pokraj njezine sobe?

Je li mislila da je to potpuno normalno zato što joj je majka tako rekla?

Od same pomisli fizički mi je bilo mučno.

Dolje se Ana smijala nekoj šali na televiziji.

Zvuk njezina smijeha dopirao je uz stepenice.

Opušten.

Bezizražajno bezbrižan.

Zvučala je kao žena koja nema nijednu tajnu na svijetu.

—

Nisam je odmah suočio s tim.

Ne zato što nisam vjerovao Luki.

Nego zato što mi je trebao čvrst dokaz.

Djeca mogu pogrešno protumačiti stvari.

Sjećanja se mogu pobrkati.

Da sam Anu optužio bez dokaza, sve bi porekla — a ako je stvarno postojao neki muškarac, samo bi postala opreznija u skrivanju.

Zato sam čekao.

Nakon što je Ana zaspala, tiho sam se izvukao iz kreveta.

Nisam prekopavao cijelu kuću.

Samo sam pogledao mjesta gdje bi se nešto neobično moglo prirodno stopiti s ostatkom stvari.

U našoj kupaonici, odmah pokraj mog električnog brijača, nalazila se četkica za zube zatvorena u plastičnoj putnoj kutijici.

Nije bila moja.

Ana je koristila potpuno drugu marku.

Uzeo sam je.

Gotovo nova.

Jedva korištena.

U stražnjem dijelu ormarića s lijekovima bio je muški dezodorans koji nikada nisam kupio.

Nisam prepoznavao marku.

Nije bio skup.

Samo jednostavno nije pripadao našoj kući.

Ništa od toga samo po sebi nije dokazivalo prevaru.

Ali kad se sve spoji…

Te stvari nisu pripadale tamo.

Otišao sam do ormara u gostinskoj sobi.

Iza nekoliko zimskih jakni visjela je tamnoplava majica s kratkim patentnim zatvaračem na ovratniku.

Veličina L.

Ja sam nosio M.

Na rukavu je još bila pričvršćena etiketa iz Peek & Cloppenburga.

Bez računa.

Samo majica.

Puls mi je počeo ubrzavati.

Tiho sam fotografirao sve mobitelom, a zatim sve vratio točno onako kako sam pronašao.

Sitni tragovi.

Ništa potpuno neoborivo.

Ali dovoljno da me prestravi pomisao da Luka možda nije pogrešno shvatio baš ništa.

—

Sljedećeg jutra doručak je djelovao mučno normalno.

Mia je ponosno objavila da je u vrtiću nacrtala leptira.

Luka je tiho jeo pahuljice.

Jedva da je pogledao majku.

Bilo je vrlo suptilno.

Ali kad sam to jednom primijetio…

Više nisam mogao prestati primjećivati.

“U koliko ti je let za München?” upitala je Ana dok je ulijevala kavu.

“Oko pet.”

Kimnula je.

“Javi mi kad budeš u avionu.”

“Hoću.”

Nasmiješila se.

“Ja ću zabavljati djecu dok te nema.”

Uzvratio sam osmijeh.

Na djelić sekunde izgledala je točno kao djevojka u koju sam se zaljubio na fakultetu.

Da Luka ništa nije rekao…

Povjerovao bih u cijelu predstavu.

—

Nakon što sam odveo djecu u školu i vrtić, otišao sam u ured.

Pokušao sam raditi.

Nisam mogao.

Svaka tablica na ekranu izgledala mi je zamagljeno.

Svaki poziv preko Teamsa činio se kao gubitak vremena.

Oko podneva otvorio sam svoj raspored putovanja.

Let je i dalje bio zakazan za 17:00.

Nekoliko minuta samo sam zurio u ekran.

Onda sam nazvao.

Nisam namjeravao ući u taj avion.

Nazvao sam svog nadređenog.

“Imam iznenadnu obiteljsku situaciju.”

Zastao je.

“Je li kod kuće sve u redu?”

“Iskreno, trenutno ne znam.”

Nije dalje zapitkivao.

“Uzmi koliko god ti dana treba, Marko.”

Otkazao sam let.

Ani nisam ništa javio.

Ako je stvarno postojao neki muškarac…

Večeras ću dobiti sve odgovore.

U pet sati stavio sam kovčeg u prtljažnik, točno onako kako sam to uvijek radio.

Ana me poljubila na prilazu kući.

“Sretan put.”

“Nedostajat ćeš mi.”

“I ti meni.”

Luka me čvrsto zagrlio.

“Volim te, tata.”

“I ja tebe, prijatelju.”

Izvezao sam se s prilaza i krenuo prema autocesti.

Deset minuta kasnije…

Sišao sam na prvom izlazu.

Okrenuo automobil.

I parkirao dvije ulice dalje od vlastite kuće.

Nisam tražio osvetu.

Nisam pokušavao izazvati tučnjavu.

Samo sam želio istinu.

I prvi put u trinaest godina…

Bio sam prestravljen od pomisli da ću je stvarno saznati.

Godinama sam mislila da me sposobnost da razumem ljude štiti od loših odnosa.

Mnogo kasnije sam shvatila da me je upravo ta sposobnost ponekad najduže zadržavala u njima.

Više od dvadeset godina zanima me čovekov unutrašnji svet.

Moj put je počeo kroz duhovnost i proučavanje poznanja duše, mnogo pre nego što sam počela ozbiljnije da se bavim psihologijom odnosa.

I veoma rano naučio me je nečemu u šta i danas verujem:

Promena počinje od nas.

Od spremnosti da pogledamo sebe. Da vidimo i svoje svetlo i svoju tamu. Da prepoznamo ono što ponavljamo i menjamo ono što možemo.

Dugo mi je taj pogled bio prirodan.

Kada nešto zaboli, pitaj se šta ti to govori o tebi. Kada se nešto ponavlja, pogledaj svoj obrazac. Kada odnos ne funkcioniše, vidi šta ti možeš drugačije.

I mnogo toga u tome jeste dragoceno.

Ali postoji granica koju tada nisam dovoljno dobro videla…

Samopreispitivanje može da nas menja.

Ali može i da nas navikne da svaki put kada nas neko povredi prvo tražimo grešku u sebi.

Manipulativne obrasce počela sam ozbiljnije da proučavam mnogo kasnije.

Imala sam sreću da učim od nekoga ko mi je otvorio potpuno drugačiji pogled na tu stranu ljudskih odnosa.

I tada sam naišla na nešto što me je posebno zaintrigiralo:

Tamnu stranu empatije.

Ne kao dijagnozu. Ne kao etiketu za druge.

Nego kao paradoks.

Jer ista sposobnost koja nam pomaže da duboko razumemo drugog čoveka može da postane razlog zbog kojeg predugo ostajemo tamo gde nas boli.

Vidimo strah iza povlačenja. Povredu iza grubosti. Nesigurnost iza kontrole.

Tražimo razlog.

I često ga pronadjemo.

A onda se dogodi nešto što je mnogo teže primetiti…

Počnemo da mešamo razumevanje sa opravdavanjem.

A razlog nije isto što i opravdanje.

Neko može biti povredjen i može povredjivati.

Može imati svoju priču i ipak biti odgovoran za ono što radi.

Možemo razumeti zašto je neko takav i ipak odlučiti da nešto više ne prihvatamo.

Dve stvari mogu biti istinite istovremeno.

Ali to ne znači da imaju istu težinu, istu posledicu ili da jedna poništava drugu.

Ono što sam kasnije naučila nije poništilo ono u šta sam verovala godinama.

Dopunilo ga je.

Raditi na sebi ne znači preuzeti svu odgovornost na sebe.

Razumeti drugoga ne znači napustiti sebe.

Empatija ne znači beskonačno pomerati sopstvene granice da bismo napravili mesta za tudje rane.

I upravo zbog toga sam počela da pišem.

Jer je meni nečije znanje pomoglo da jasnije vidim neke stvari u svom životu.

I pomislila sam da možda nešto od onoga što sam ja kroz godine naučila može pomoći nekome da jasnije vidi nešto u svom.

Ne da bih postavljala dijagnoze.

Niti da bih čoveka svodila na njegov najgori obrazac.

Mene je oduvek više zanimalo ono što nije tako jednostavno…

Kako da razumemo čoveka, a ne izgubimo sebe.

Kako da vidimo dobro u nekome, a ne poričemo ono što nije dobro.

Kako da volimo nekoga, a ipak vidimo ono što nas boli.

I kako da postavimo granicu, a da ne moramo drugog čoveka da pretvorimo u čudovište da bismo na tu granicu imali pravo.

Jer čovek retko stane u jednu etiketu.

A još redje u jednu istinu.

Možda sam upravo zato najviše počela da pišem o onome što ostaje izmedju tih istina.

O prostoru u kojem možemo razumeti i ne opravdati. Voleti i videti. Saosećati i postaviti granicu. Videti tudju ranu, a ne dozvoliti da zbog nje zanemarimo svoju.

Jer najteže stvari u odnosima često nisu ni crne ni bele.

I mislim da su upravo iz tog prostora nastale moje #PsiholoskeSiveZone

Autor: Jasmina Jovanovski

#PsihologijaOdnosa #EmocionalnaInteligencija #radnasebi