Čudna bitka se odigravala na portalu Bljesak. Na anketi koju su postavili tražila se podrška jednom od tri kandidata za hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

Već nakon deset minuta vidjelo se da anketa postaje malo bojno polje političke podrške. Zaostali Kovačević nije, kako su u HDZ plašili narod, iskoristio podijeljenost hrvatskog biračkog tijela.

I Darijana i Zdenko su cijeli dan imali malu razliku koja se kretala od dva glasa pa do kasno u noć kada je Zdenko imao 150 glasova prednosti.

Međutim, noć donosi svoja pravila. Kada je pošten svijet otišao na počinak, na internet se priključilo 2000 Darijanista iz rezervnog sastava i do ujutro nabili 1500 glasova razlike.

Bljesak, kao objektivan medij, zaključuje (?!) anketu i proglašava pobjedu gđe Filipović.

Velika pobjeda u maloj bitki.

Međutim prava, velika bitka je u javnom prostoru.

Dragan Čović je, kreativno, odredio da će i ovaj izborni ciklus, kao i prethodnih deset, glavna izborna tema biti ravnopravnost, identitet, izborni zakon. Pa će, kako kandidatkinja to kaže, druge teme doći na red poslije toga.

Naviknuti na narod kojem je svejedno koga kandidiraš i kako mu se obraćaš, u HDZ su istakli kandidata koji je po godinama mlad ali sve ostalo je staro i staračko – sadržaj, narativ, energija…

Ovaj put postoji kandidat koji u kampanju unosi nešto sasvim novo. S nekoliko korupcijskih priča, Lučić je kampanju otvorio na najmanje popularan način – tjerajući javnost da čita i razmišlja.

Otvarajući kampanju fokusom na osobnu i financijsku prošlost Dragana Čovića, Lučić je privukao stotine onih koji su od njega tražili “program”. Jer oni će kao čitati program.
Danas kad je program jasan, čitači programa su nestali.

Lučić je, za razliku od oponenata, otvorio nekoliko važnih pitanja – državna imovina, vladavina prava, politička stabilnost, zatvaranje kladionica, povoljan ambijent za prvi biznis, obračun s kriminalom…

Može zvučati dosadno i za kampanju neatraktivno ali što drugo treba zastupati netko na najvišoj poziciji u državi?!

Izborom za bošnjačkog člana predsjedništva i dalje dominira narativ spremnosti na vojni obračun s neprijateljima. Iako nemaju nikakve vojne ni ekonomske resurse, bošnjački kandidati kampanju provode evocirajući ratne uspomene i ističući vlastitu hrabrost u hipotetskim budućim ratovima do kojih nikada neće doći.

Takvu ratnu atmosferu pokušava iskoristiti Komšićev kandidat identificirajući Hrvate kao mete, računajući da je mrzitelja Hrvata ipak više od samih Hrvata.

Čovićeva kandidatkinja ima drugačiji ali s Komšićem itekako kompatibilan narativ. Ona je naime spremna na obračun s mrziteljima Hrvata!
Ona obećava da će nakon 16 godina vrebanja iz pozadine, osluškivanja velikih na sastancima i pedantnog uzimanja bilješki na sjednicama parlamenata konačno početi borbu za ravnopravnost Hrvata. Jer kako da radi išta drugo dok se to ne riješi?!
Njene su to riječi.

Narativi ne određuju samo tijek kampanje nego i ukupnu atmosferu u društvu. Bošnjačko društvo zatrovano je temom rata i žrtve bez ikakve perspektive da se tamo pojavi osoba koja će im potanko objasniti koja firma, na koji način i s čijim političkim pokroviteljstvom otima njihov novac.

Hrvati imaju.

I konačno su napravili iskorak narativa. Dok Bošnjaci vode trivijalne bitke za emotivnu naklonost birača, kod Hrvata se vodi bitka hoćemo li biti društvo korupcije ili ne.

To su velike bitke važnih narativa.