Plašim se 17. dana u mjesecu rujnu. I puno prije nego što je postao dio moje biografije, znala sam da taj datum ne voli ni Krleža, a zasigurno ni Andrić. Samo nisam bila sigurna je li prvi znao da i drugi 17. dan u mjesecu rujnu veže uz osobnu tugu. O toj mogućnosti govorio mi je moj ćaća. U godinama u kojima sam kao djevojčica koračala prema ženi. Kako su mještani nazivali krčmu u kojoj je to ćaća čuo, kako se prezivao čovjek koji je baš mog ćaću Iljkana odabrao za sugovornika na temu književnosti, ljubavi i ljubomora, ćaća nije rekao. Nije rekao i je li čovjek bio učen, po diplomama, ili sam od sebe. Onako, Bogom dan. Ćaći su ti „sami od sebe“ bili draži. Možda se priča dogodila u našoj čitaoni u Turiću, onoj uz “autobusku” stanicu. Možda je to bilo i na današnji, tamo neke godine. Nije važno. Prodavač cipela, a završeni rudarski tehničar, zaljubljenik u priču, čuo je za zagrebačku glazbenicu Evgeniju, preminulu na današnji dan 1915. On, koji je čitao i Krležu i Andrića, smiješio se na pitanje čiji su mu tekstovi draži. Ćaća je vjerovao da se zbog ljubavi može i šutjeti, i rasti, i osvećivati, i mrziti, i pokretati ratove, i upravljati književnim povijestima, i dizajnirati cipele, i krčiti staze…
Jutros sam ustala rano. U dopisima koje sam slala svojim suradnicama, ispisivala sam sutrašnji datum. Poslije sam se ispričavala. Nije bilo namjerno, rekla bi moja kći.
S mojim 17. 9. je kao i s ćaćinim definicijama ljubavi. Na današnji dan, godine 1991. uništen mi je stan na osječkom Sjenjaku. Tenkovskim granatama. 17. 9. 2014. promovirala sam knjigu „I na početku i na kraju bijaše kava“, u Gradskoj kavani, uz pjesmu, gradačačku rakiju i ukuhanu kavu. Na samom kraju predstavljanja stigla je vijest da je Iljkan preminuo. Kako, izgovorit će fra Ivan Nujić na ispraćaju dva dana poslije, u našem Turiću. Knjigu ćaći nisam poslala. Imala sam vremena. U svojim mislima. Četiri mjeseca prije njegova odlaska proslavili smo moje primanje u HAZU, za suradnika. Ćaća mi je rekao da je zasluženo jer sam ja, njegov sin, dobra i poštena osoba. Tako je mislio On. Ja bih takvom željela biti. I nastojim. Nije spominjao knjige, doktorat, samo dobrotu i poštenje. Sjetila sam se toga kad sam prije dvije godine, na današnji dan, uputila dopis Tajnici Akademije da mi pojasni po kojem su to pravilniku, statutu, načinili potez zbog kojeg bi ćaća rekao da je uzalud se s rogatim bosti, ali da bi im ipak njegov sin trebao nešto napisati. Sin je i napisao, i još uvijek čeka odgovor. Zid šutnje, objasnio bi to meni ćaća, podiže se onda kad nema pravno utemeljenih odgovora. Pa neće valjda ostaviti pisane tragove o kršenju vlastitog Statuta i potencijalnoj diskriminaciji, moraju naglasiti poziciju moći, kazao bi. Mi smo iznad sina čiji je otac slušao priče po kasabama i o Andriću znao više od brojnih akademika. Pravno se to kaže „šutnja administracije“. Moj je ćaća znao da se ja mogu umoriti od čežnje, ali da sam strpljiva u čekanju poravnanja. I tako, još uvijek čekam odgovor.
Današnji dan, 17.9., prije godinu dana, provela sam na hitnoj službi. Kao pratnja. Na fb sam napisala samo dvije rečenice, nakon što sam doživjela nešto zbog čega bi brojna poznata lica, uz podršku udruga, bila primljena u ured Ministrice. Te sam noći, s 17. na 18. 9. , dok je još gorjela svijeća upaljena za dušu moga oca, prvi put blokirala neke korisnike društvenih mreža. Osobe koje su vrijeđale moje majčinstvo i moju bolesnu kćer. A najradije bih tada blokirala sebe, Iljkanova sina koji je vjerovao da će među svojim pratiteljima dobiti podršku koja mi je toliko trebala. Kroz mjesece koji su potom uslijedili, postajala sam sve sigurnija da sam dobro učinila. I sve sam sigurnija da sam dobro učinila i kad sam svoje srce nagovorila na smanjenje temperature prema svima onima koji su poljednjih godinu dana zašutjeli, ili, u slučajnom susretu sa mnom, spustili glavu i neupitani mi rekli „Ne zovem te, da ti ne nasjedam na muku…“ Istekao rok trajanja, ko konzervi, govorio je ćaća. I, pri tome, bilo bi mu žao ako bi rok istekao Gavrilovićevom mesnom doručku.
Strpljiva sam, ćaća moj, možda se doista 50 odsto samo od sebe riješi. Nedostaje mi naš svijet, bolan, ali pošten, nedostaje mi tvoja prazna torba kojom me dolaziš „obići“, ali si putem cipele kupljene za mene i sve one slatkiše, darovao usput nekoj nepoznatoj djeci, ocijenivši da je njima potrebnije, nedostaje mi tvoja mudrost i komentar na ove koji s visoka unizuju tvog sina.
Počivaj u miru, ako vidiš svoju Anđu, moju majku, zagrli je, onako kao na početku, u Zenici, u skladištu prodavaonice Borovo, devet mjeseci prije mog rođenja. Molim te, ćaća moj!