Kad sam prvi put čuo za 25. obljetnicu Zrinske garde Čakovec, moji su instinkti kao blogera proradili: „Ovo je priča koju treba ispričati.“ Ipak, dok sam dublje istraživao, otkrio sam zbunjujuću tišinu koja vlada mnogim hrvatskim medijskim redakcijama. Događaj, prekretnica za udrugu koja je četvrt stoljeća čuvala povijesnu i kulturnu baštinu naše zemlje, praktički je nevidljiv u mainstream medijima. Dakle, ovdje sam, s perom u ruci (pa, tipkovnicom), da ovoj značajnoj prigodi pružim pažnju koju zaslužuje i podijelim nekoliko misli o ljudima, svrsi i upornom pitanju zašto su mediji odlučili okrenuti pogled.
Osnovana 2001. godine, Zrinska garda Čakovec krenula je s jasnom misijom: štititi i promicati baštinu povezanu s uglednom obitelji Zrinski i, šire, kulturno sjećanje hrvatskog naroda. Ono što je započelo kao skromna skupina zaljubljenika u povijest preraslo je u uglednog čuvara naše kolektivne prošlosti. Proslava obljetnice u Čakovcu bila je javna potvrda trajne predanosti.
Jedan od najdirljivijih dijelova ceremonije bilo je dodjeljivanje počasnih povelja. Dva imena su se istaknula, generali Rojs i Ademi. Ako pitate bilo koju udrugu veterana ili kulturno društvo u Hrvatskoj, čut ćete ime generala Rojsa izgovoreno s poštovanjem. Umirovljeni general, bivši zastupnik u Hrvatskom državnom saboru i jedan od glavnih arhitekata logističkih trijumfa ranih 1990-ih, Rojsov životopis izgleda kao poglavlje iz modernih ratnih memoara. Kao glavni operativac južnog bojišta organizirao je opskrbne linije koje su opskrbljivale bojišnice tijekom najkritičnijih faza obrambenog domovinskog rata. Rojs je bio i Mozak mehanizacije prije Operacije Oluja. Njegove ekipe pripremile su ceste koje su omogućile tenkovima da se popnu na planinu Dinara, što je bio odlučujući faktor u uspjehu operacije. Kao desna ruka ministra obrane Gojka Šušaka, njegov strateški uvid pomogao je oblikovati cjelokupni vojni plan koji je osigurao neovisnost Hrvatske.
Iznad bojišta, general Rojs posvetio se dobrobiti veterana i njihovih obitelji, zalažući se za njihova prava i osiguravajući da njihova žrtva ne bude zaboravljena. Njegovo sudjelovanje u Zrinskoj Gardi prirodan je nastavak njegove doživotne predanosti naslijeđu nacije.
General Ademi nije mogao prisustvovati ceremoniji, ali mu je njegova počasna povelja svejedno uručena. Iako u Hrvatskoj nimalo manje javno poznat od Rojsa, Ademijeva karijera odražava iste vrijednosti, disciplinu, patriotizam i čvrstu posvećenost očuvanju kulturnih slojeva koji nas definiraju. Njegovo uključivanje naglašava spremnost da prepoznaju doprinose iz svih dijelova vojnog sektora.
Možda se pitate zašto je takav događaj, sa svojom bogatom povijesnom rezonancijom i prisutnošću nacionalnog heroja poput Rojsa, prošao nezapaženo većini hrvatskih medija. Evo reći ću vam, gazde su im politički konvertiti i postkomunistički šljam. Stojeći među okupljenima u Čakovcu, osjetio sam težinu povijesti ne samo u govorima, već i u tihom odlučivanju u očima veterana, ponosnim osmjesima mladih sudionika i svečanom pljesku prilikom uručenja povelja. Podsjetilo me to da povijest nije samo zbirka datuma i spomenika, ona živi u ljudima koji je njeguju, štite i prenose dalje.
25-godišnje putovanje Zrinske Garde Čakovec pokazuje kako zajednica može održati plamen kulturnog sjećanja živim, čak i kada ga mainstream platforme zanemaruju. Također dokazuje da čast nije uvijek u naslovnicama, radi se o poniznosti da se nastavi raditi, dan za danom, za stvar veću od nas samih.
Završit ću gdje sam i počeo, s osjećajem odgovornosti. Zrinska Garda Čakovec provela je 25 godina štiteći niti koje povezuju naš nacionalni identitet. Njihov se jubilej možda nije pojavio u glavnim vijestima, ali snažno je odjeknuo u srcima onih koji su bili prisutni, a sada, kroz riječi ovog blog posta. Održimo razgovor živim. Dajmo Zrinskoj Gardi, generalu Ljubi Ćesiću Rojsu i svima koji rade iza kulisa priznanje koje zaslužuju. Uostalom, nacija koja se sjeća svoje prošlosti bolje je opremljena oblikovati svjetliju budućnost.
Tekst i Foto/ Božidar Bebek/ Totalno.HR
