HDZ BiH ipak zna biti hrabar. Itekako. Treba samo pogoditi pravog protivnika.
Ako se zovete Ljiljana ili Mara dobit ćete priopćenje kakvo bi čovjek očekivao nakon objave rata. Prebrojat će vam radna mjesta, stručne ispite, putne troškove, natječaje, poznanstva, političke ambicije, obiteljsku povijest i, ako zatreba, vjerojatno gdje ste popili kavu 2009. godine.
Ako ste Mario Karamatić, dobit ćete “čašicu”, “čašu vode”, “stand-up komičara” i pokušaj lekcije iz geopolitike. Ako ste mali hrvatski HDS u Žepču, izmjerit će vam svaki preferencijalni glas, izračunati postotak do druge decimale i objasniti da ste “statistička pogreška”. Tu nema europskih vrijednosti. Nema potrebe za dijalogom. Nema zabrinutosti zbog polarizacije društva.
Nema “naših partnera”, “europskog puta”, “stabilnosti Bosne i Hercegovine”, “potrebe za kompromisom” i ostalih izraza koji zvuče kao da ih je sastavio odbor od sedamnaest birokrata u klimatiziranoj prostoriji u Bruxellesu. Tu HDZ zna biti HDZ. Tu se lupa. Tu se zna tko je neprijatelj. Problem je samo jedan.
Sve su to Hrvati.
I uglavnom mali Hrvati.
Kad protivnik postane ozbiljan, nekako se stiša ton
Kada se proba ista žestina prenijeti nekoliko kilometara istočno. Prema Sarajevu. Odjednom nema “smanjite doživljaj”. Nema “popijte čašu vode”. Nema višestraničnih priopćenja u kojima se poimence razvlače političari koji četiri puta hrvatskim glasovima izaberu člana Predsjedništva kojeg golema većina hrvatskog biračkog tijela ne smatra svojim predstavnikom.
Nema baš mnogo političara HDZ-a BiH koji će izaći pred kameru i reći jednostavnom rečenicom: Nećemo više. Ovo je granica. Umjesto toga dobijemo: legitimno predstavljanje, konstitutivnost, europski put, partnerske odnose, relaksaciju odnosa, stabilnost, dijalog.
Sastanak je bio konstruktivan.
Razgovori će se nastaviti.
Čovjek nakon trideset godina hrvatske politike u BiH shvati da smo dobili isključivo priopćenja o konstruktivnim razgovorima.
Milanović pokazao kako izgleda politička hrabrost
Možete o Zoranu Milanoviću misliti što god želite, ali 2022. napravio je jednu politički VRLO zanimljivu stvar.
Kada su Finska i Švedska tražile članstvo u NATO-u, rekao je da Hrvatska njihovu ratifikaciju treba povezati s promjenom Izbornog zakona u BiH i degradiranom pozicijom hrvatskog naroda u BiH. Drugim riječima rekao je: imamo polugu, upotrijebimo je.
Rekao je da hrvatski Sabor ne bi trebao ratificirati proširenje NATO-a dok se ne riješi pitanje političkih prava Hrvata u BiH. Hrvatska Vlada HDZ-a tu je taktiku odbacila i jasno podržala ulazak Finske i Švedske. Je li Milanovićeva ideja bila diplomatski gruba? Po nama ne! To rade državnici.
Je li bila rizična? Kako kome, za briselsku karijeru Andreja Plenkovića vjerojatno jest.
Bi li možda propala da se pokušala primjeniti? Teško, Hrvati su de facto mogli tražiti Treći entitet! Pokazala je ono što HDZ-ova politika godinama nema –
spremnost da zbog Hrvata u BiH ne ostaneš pristojan, nego da nekome blokiraš, uvjetuješ i pokvariš planove.
Jer politika bez cijene nije politika! To je dopisivanje i slanje priopćenja.
Imamo li hrvatski javni RTV servis?
Desetljećima slušamo priču o ravnopravnosti triju konstitutivnih naroda. Dobro. Gdje je onda hrvatski javni RTV servis koji ga HDZ BiH godinama najavljuje? Ne privatna televizija!
Ne televizija koja ovisi o političkoj dobroj volji, proračunima i pomoći lokalnih zajednica. Nego javni servis hrvatskoga naroda unutar sustava javnog emitiranja BiH! Gdje je?!
Ako je nešto osnovni element političke i kulturne ravnopravnosti jednoga konstitutivnog naroda, onda je valjda mogućnost da ima javni medijski servis na vlastitom jeziku.
Godine prolaze. Mandati prolaze. Koalicije prolaze. A hrvatski kanal ostaje nešto poput Jetija, Bigfoota: Svi su čuli za njega, ali nitko ga još nije vidio.
Od autonomije do jedne fotelje
Još je zanimljivija transformacija hrvatskih političkih ciljeva. Prije tridesetak godina govorilo se o političkoj autonomiji, teritorijalnoj organizaciji, federalnim jedinicama i institucionalnom položaju naroda, bošnjačko-hrvatskoj federaciji, paritetu.
A danas smo uspjeli najveći dio “hrvatskog pitanja” kondenzirati u jednu fotelju u Sarajevu. Člana Predsjedništva. Važno pitanje? Apsolutno! Ali je li to cijelo hrvatsko pitanje u BiH?Ako jest, onda smo u tri desetljeća ostvarili impresivnu političku evoluciju: od rasprave o ustavnom položaju jednoga naroda do rasprave o tome tko će četiri godine sjediti u jednoj zgradi u Sarajevu.
Katalonci, Flamanci, Južni Tirolci i drugi europski primjeri regionalne autonomije nisu zaključili da im, zato što dobro žive, više ne trebaju političke institucije. Kod Hrvata u BiH često se pojavljuje upravo ta čudna logika: Imamo novu školu. Imamo cestu. Hrvatska je dala nekoliko milijuna eura. Dakle, ne talasaj!
Ali asfalt nije ustavna kategorija.
Donacija nije politička autonomija.
Sportska dvorana nije Izborni zakon.
A Hrvatska?
Republika Hrvatska posljednjih godina ulaže ozbiljan novac u projekte Hrvata u BiH. To nije sporno i bilo bi glupo praviti se da taj novac ne postoji. Ali upravo zato pitanje mora biti dopušteno: Treba li Hrvatima u BiH samo novac ili i politička moć? I još važnije: bi li nam tolika pomoć uopće trebala da smo institucionalno zaštićeni?
Vlada RH nedavno je podijelila oko 50 milijuna KM za 600 projekata Hrvata po cijeloj BiH, što je recimo samo četvrtina proračuna jedne male hrvatske županije Zapadnohercegovačke. Neka je. Bolnica je važna. Škola je važna. Kazalište je važno. Cesta je važna, ali ŽZH najbolje pokazuje što znači imati institucije pod vlastitom političkom kontrolom: kada si institucionalno zaštićen, sam sebi uprihoduješ, sam odlučuješ i ne čekaš milostinju izvana.
No, jednako je legitimno i mnogo potrebnije tražiti da Zagreb svoju težinu članice EU-a i NATO-a koristi za politički položaj Hrvata u BiH. Valjda bi to trebao biti glavni nacionalni i geostrateški interes Hrvatske, a ne istočna fronta u Ukrajini!?
Plenkovićeva Vlada jest povremeno gurala pitanje Izbornog zakona i konstitutivnosti Hrvata prema Bruxellesu, ali gotovo uvijek sterilno, odmjereno i diplomatski zapakirano, kao da se govori o tehničkoj fusnoti, a ne o političkom položaju čitavog naroda. Sve je u rukavicama: “legitimno predstavljanje”, “europski standardi”, “potreba za dijalogom”, “funkcionalnost institucija”. Ni slučajno reći nešto tako jasno jer bi se netko u Sarajevu mogao uvrijediti.
Došli smo do apsurda da hrvatsko pitanje u europskom prostoru ponekad glasnije i izravnije mora izgovarati Viktor Orbán nego politički Zagreb. Dok HDZ Hrvatske svoju zabrinutost servira u diplomatskom celofanu, Orbán nema osobit problem stvari nazvati političkim problemom. Pa ispada da Hrvatima u BiH za nešto odlučniju rečenicu treba premijer Mađarske, dok njihova matična država pažljivo bira pridjeve da slučajno ne poremeti “dobrosusjedske odnose”.
Nije problem u tome što Zagreb ništa ne govori. Problem je upravo u tome kako govori: tiho, uvijeno, bez političke prijetnje, bez cijene za drugu stranu i bez osjećaja da iza rečenice stoji država koja je članica EU-a i NATO-a.
Nakon 30 godina HDZ-a BiH ostaje neugodno pitanje: Gdje je rezultat?
Najopasniji protivnik je, izgleda, Hrvat iz susjedne ulice
I zato se vraćamo u Posušje, Žepče i Čapljinu. Tamo nema diplomatskog jezika. Tamo stranačka infrastruktura radi kao švicarski sat. Općinski odbor napiše. Portal prenese. Facebook stranice podijele. Stranački profili komentiraju. Prijateljski mediji multipliciraju. I za nekoliko sati jedan lokalni politički protivnik dobije tretman kakav se prema daleko moćnijim protivnicima hrvatskih političkih interesa gotovo nikada ne vidi. To je možda i najveći paradoks današnjeg HDZ-a BiH.
Prema slabijem hrvatskom konkurentu ponaša se kao politička velesila.
Prema velikim centrima moći ponaša se kao pristojan gost koji pazi da ne uprlja stolnjak. Kod kuće lavovi. U Sarajevu mačići. U Bruxellesu, aparatči, eurobirokrati.
U Washingtonu fotografija.
A nakon svega slijedi priopćenje:
“Razgovarano je o legitimnom predstavljanju konstitutivnih naroda i nastavku europskog puta Bosne i Hercegovine.”
Trideset godina. Isti fascikl.
Samo nova kravata.
vrlo.si
.
