Nema više kuće moje
Tamo gdje je nekad’ bila
U vihoru tužnog rata
Sve je mržnja porušila.

U toj kući sve je moje
Moj život i uspomene
Tužnog gledam ruševinu
Razbacane ćoše njene.

S puno žrtve i ljubavi
Gradio je kuću ćaća
U njoj sretno živjeli smo
Ja sestre i moja braća.

To ognjište u srcu je
Gdje nas dobra rodi mati
To je ljubav koja živi
Koja nikad neće stati.

Zarasle su njive naše
U raslinje i šikaru
Vočnjak što je nekad bio
Okružio kuću staru.

Vraćaju se uspomene
Za djetinjstvom čezne duša
I ona se raznježila
Otkucaje srca sluša.

Na trenutak čini mi se
Čujem smjeh i dječju viku
No to samo nostalgija
U sjećanje vraća sliku.

Uzalud se evo trudim
Suze su od mene jače
I sam sebi sad govorim
Pa ljudski je da se plače.

Na ognjištu i zgarištu
Podignut ću kuću moju
Bar jedanput u godini
U nju dovest djecu svoju.

Hoću da i oni znaju
Odakle sam ja poteko’
Obećanje ispunit’ ću
Ti sam sebi davno reko’.

Nije kuća samo kamen
Nego ljubav koja traje
Dok god čovijek zemljom hodi
Ona nikad’ ne prestaje.

Zarko Mader

Otvorena pitanja najbolje se rješavaju dijalogom, odgovorno i unutar institucija.

Vlada HNŽ/K danas je pokrenula postupak mirenja s Jedinstvenim sindikatom državnih službenika i namještenika pravosuđa HNŽ-a, otvarajući institucionalni prostor za razgovor o zahtjevima koji se odnose na materijalna prava zaposlenika.

Ustrojavanjem Mirovnoga vijeća osigurali smo mehanizam koji ranije nije bio na raspolaganju, a u postupak će biti uključeni svi relevantni predstavnici zaposlenika. Naš je cilj kroz dijalog i zakonom propisane procedure tražiti održiva rješenja, vodeći računa o pravima zaposlenika i odgovornosti prema javnim financijama.

24. kolovoza 1972 je opomena.
U Italiji je brutalno ubijena obitelj Ševo – Stjepan, Tatjana i devetogodišnja Rosemarie.

Prema dostupnim dokumentima i svjedočenjima, zločin je naredio jugoslavenski represivni aparat. Za to trostruko ubojstvo ni nakon više od pola stoljeća nije ostvarena puna pravda.

To je pitanje karaktera države danas.

Režim koji je svoje političke protivnike progonio, zatvarao i likvidirao u zemlji i izvan njezinih granica mora biti povijesno i pravno jasno osuđen.

Demokratska Hrvatska ne smije baštiniti šutnju komunističkog sustava prema njegovim žrtvama.

Grobovi mrtvih vapiju za istinom.

Ne za osvetom.
Ne za kolektivnom krivnjom.
Nego za imenima, dokumentima, odgovornošću i pravdom.

Lustracija je demokratski rez prema strukturama koje su sudjelovale u represiji i političkom nasilju.

Ako država desetljećima ne može ili ne želi do kraja rasvijetliti politička ubojstva, onda dug prema žrtvama ostaje otvoren.

Obitelj Ševo ne smije biti fusnota povijesti.

Država koja traži istinu o svojim mrtvima ne otvara stare rane – ona ih napokon počinje liječiti.

Istina nije osveta.
Pravda nije mržnja.
Sjećanje nije podjela.
Šutnja pred zločinom nije pomirenje.

Grobovi Stjepana, Tatjane i male Rosemarie i danas govore.
Na nama je da ih čujemo.