24. kolovoza 1972 je opomena.
U Italiji je brutalno ubijena obitelj Ševo – Stjepan, Tatjana i devetogodišnja Rosemarie.

Prema dostupnim dokumentima i svjedočenjima, zločin je naredio jugoslavenski represivni aparat. Za to trostruko ubojstvo ni nakon više od pola stoljeća nije ostvarena puna pravda.

To je pitanje karaktera države danas.

Režim koji je svoje političke protivnike progonio, zatvarao i likvidirao u zemlji i izvan njezinih granica mora biti povijesno i pravno jasno osuđen.

Demokratska Hrvatska ne smije baštiniti šutnju komunističkog sustava prema njegovim žrtvama.

Grobovi mrtvih vapiju za istinom.

Ne za osvetom.
Ne za kolektivnom krivnjom.
Nego za imenima, dokumentima, odgovornošću i pravdom.

Lustracija je demokratski rez prema strukturama koje su sudjelovale u represiji i političkom nasilju.

Ako država desetljećima ne može ili ne želi do kraja rasvijetliti politička ubojstva, onda dug prema žrtvama ostaje otvoren.

Obitelj Ševo ne smije biti fusnota povijesti.

Država koja traži istinu o svojim mrtvima ne otvara stare rane – ona ih napokon počinje liječiti.

Istina nije osveta.
Pravda nije mržnja.
Sjećanje nije podjela.
Šutnja pred zločinom nije pomirenje.

Grobovi Stjepana, Tatjane i male Rosemarie i danas govore.
Na nama je da ih čujemo.

Gospodine Škoriću, kada govorimo o POMAK-u, moramo se vratiti malo dalje od aktualnih prepucavanja i pojedinačnih političkih sukoba, tamo gdje su se počele oblikovati političke ideje iz kojih je taj projekt nastao.

POMAK nije nastao ni iz čega.

On ima svoju političku genezu, a u njenom središtu nezaobilazno mjesto zauzima Vinko Vukadin, čovjek koji je školovao, usmjeravao i politički oblikovao te u politički svijet uveo današnjeg predsjednika Vlade Hercegbosanske županije, gospodina Ivana Vukadina.

Iza svakog političkog projekta stoje ideja, ljudi koji je oblikuju i politički put kojim se ona razvija, a POMAK nije iznimka. Njegov trag vodi u Zagreb, do Vinka Vukadina, koji je utemeljio POMAK i postavio političke temelje, gotovo deset godina prije nego što je Ivan Vukadin s tim nazivom izašao na političku scenu u Tomislavgradu.

Gospodin Vinko Vukadin je 2016. godine, u I. izbornoj jedinici, bio kandidat POMAK-a na izborima za Hrvatski sabor. Nije prošao, ali nije ni odustao, nego je nekoliko godina kasnije tu priču nastavio u Tomislavgradu s Ivanom Vukadinom. Ako tome dodamo njihovu obiteljsku i mentorsku povezanost, pitanje više nije samo tko danas formalno vodi POMAK, nego i odakle je došao politički model prema kojem je taj POMAK oblikovan.

POMAK je izašao iz lokalnih okvira, učvrstio se na županijskoj razini i sada pokušava prerasti u široku političku priču, ali za takav poduhvat potrebito je na svoju stranu dobiti utjecajne istomišljenike.
Okupljeni oko današnjeg političkog projekta nisu samo novi politički akteri, nego i ljudi koji su godinama bili dio samog vrha HDZ-a i sudjelovali u oblikovanju hrvatske politike. Zatim, tu su i gospodarstvenici, koji su se, prema javno dostupnim podacima i percepciji javnosti, enormno obogatili dok je Hrvatska krvarila i prolazila najteže povjedno razdoblje.

I upravo tu nastaje paradoks.

Kako je moguće da se ljudi koji su se godinama zaklinjali u HDZ , „stajali uz Predsjednika i držali mu bok“, danas nalaze na potpuno drugoj političkoj strani? Ako netko godinama govori jedno unutar HDZ-a, a danas kroz POMAK zastupa nešto potpuno drugačije, onda se moramo upitati u što su ti ljudi zapravo vjerovali. Jesu li bili lojalni “Predsjedniku” i ideji ili im je Predsjednik bio samo sredstvo za ostvarivanje vlastite političke pozicije unutar te ideje?
Nije problem kada čovjek promijeni mišljenje, nego problem nastaje kada promijeni retoriku i prilagodi je novom političkom interesu, a istodobno nastoji ostati blizu središta moći.

Zato Vas, gospodine Škoriću, koji ste dio svog političkog puta proveli vjerujući ljudima i politici koja je danas u središtu ove priče, pitam: je li upravo sada vrijeme da pogledate cijelu sliku i otvoreno upitate ljude iz svoje stranke kakav to politički smjer svojim djelovanjem zapravo podupiru, i to u drugoj državi?

Vas, koji ste s vremenom neke stvari počeli gledati drugim očima i upravo zbog toga ste danas napadani i prozivani od ljudi s obje strane granice, čiji se politički svjetonazor teško može povezati s vrijednostima na kojima počiva hrvatska politička zajednica.

Pozivaju se na Vašeg sugrađanina Ivoševića, koji sam sebe opisuje kao liberala, sekularnog i građanskog svjetonazora, i prihvaćaju njegove kritike upućene Vama. Onda valjda prihvaćaju i politički model i vrijednosti iz kojih ti argumenti proizlaze.

U hrvatskom političkom prostoru takav svjetonazor ima svoje mjesto, ali kada se takav politički model pokušava nametnuti kao argument u političkom kontekstu BiH, onda to postaje opasno. Jer model koji je primjenjiv u jednom društvenom i državnom kontekstu ne može se jednostavno preslikati u drugi, a da pritom ne dobije i potpuno drugačije političko značenje i posljedice.

Što se iza svega toga krije, možemo samo nagađati, ali njihovi postupci i političke odluke odavno više nisu nešto preko čega se može olako prijeći. Ovo nije samo pitanje jedne stranke ili jednih izbora, nego pitanje političkog smjera i političke budućnosti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.

A moramo napraviti korak natrag kako bismo razumjeli što se danas događa!

Ne smijemo zaboraviti procese koji su donosili podjele i sukobe te redovito završavali slabljenjem političke snage hrvatskog naroda. Alijansa za promjene, Hrvatska samouprava, Platforma i svi drugi politički lomovi ne mogu se automatski izjednačavati jedni s drugima, niti ih treba poistovjećivati s današnjim POMAK-om.

Ali ako želimo razumjeti širi kontekst, ne možemo ih promatrati ni potpuno odvojeno, nego moramo otvoreno upitati:

ŠTO SE ŽELI POMAKNUTI I U KOJEM SMJERU?

P. S.
Imamo li pravo biti ravnodušni i samo gledati kako nam se pred očima raspada ono što smo stoljećima čuvali i dopustiti da nas uvedu u neke nove „multi-kulti“ torove?

Ili ćemo, još jednom, poslušati poruku koju nam je „don Pavao“ na smrtnoj postelji ostavio, a koja danas odzvanja snažnije nego ikada prije:
„Ne selo, sinko moj, nego cijela Krajina, cijela zemlja. Više od tisuću godina, živio je ovaj narod na ovome kamenu. I svaki kamen daklem sto put krvlju omastio, ali se s njega nije dao. I Saraceni, i Tatari, i Turci, i Mlečani, i Nijemci, i Mađari, i svaki kava pakleni. A narod stoji, krv svoju proljeva. Pa se iz krvi ponovo rađa. I korijenje daklem, sve dublje u kamen pruža. Pa sada ga svojevoljno iz kamena čupa, a kada daklem, život počupa i sam će umrijeti. Ne daj mu da umre, ne daj da umre ovaj narod. Ne daj da žile čupa“…

Za one koji razmišljaju o odlasku, najbolja kombinacija može biti visoka plaća u Lihtenštajnu ili Švicarskoj i život u povoljnijem području izvan najskupljih lokacija.

Lihtenštajn, bogata alpska kneževina, suočava se s manjkom radne snage, a visoke plaće čine ga privlačnim odredištem za radnike iz inozemstva. Istodobno, hrvatski državljani od 2026. imaju puni pristup švicarskom tržištu rada, nakon što švicarske vlasti nisu aktivirale zaštitnu klauzulu za Hrvatsku.

Lihtenštajn je malena, ali iznimno bogata alpska kneževina smještena između Švicarske i Austrije. EURES na svojoj platformi objavljuje informacije o tržištu rada i slobodnim radnim mjestima u Lihtenštajnu, a posao je moguće tražiti i preko te europske mreže. Ipak, važno je znati da pravo rada i pravo boravka nisu ista stvar: državljani EGP-a mogu raditi u Lihtenštajnu, ali za stalni boravak postoje kvote, dok su za prekogranične radnike pravila jednostavnija.

Za hrvatske građane posebno je zanimljiva susjedna Švicarska. Švicarsko savezno tijelo SEM objavilo je u siječnju 2026. da pragovi za ponovno ograničavanje slobode kretanja hrvatskih radnika nisu dosegnuti, pa su hrvatski državljani u 2026. godini zadržali puni pristup švicarskom tržištu rada. Nakon isteka prijelaznog razdoblja 31. prosinca 2026. takav pristup postaje konačan.

Plaće prelaze 7000 franaka

Plaće u Lihtenštajnu doista su vrlo visoke. Prema službenim podacima tamošnjeg statističkog ureda, medijalna bruto mjesečna plaća u 2024. iznosila je 7401 švicarski franak, uključujući jednu dvanaestinu 13. plaće i drugih dodataka. To je aktualniji i metodološki pouzdaniji podatak od navođenja prosječne plaće od 6800 franaka.

Naravno, primanja znatno ovise o zanimanju, iskustvu i razini odgovornosti. Zato pojedini stručnjaci i menadžeri mogu zarađivati znatno više od medijana, dok su početne plaće u slabije plaćenim zanimanjima niže.

EURES Lihtenštajn navodi da je riječ o vrlo specifičnom tržištu rada s visokom zaposlenošću i vrlo niskom nezaposlenošću. Krajem 2023. u zemlji je bilo više od 20.700 aktivnih sudionika na tržištu rada, a stopa nezaposlenosti bila je samo 1,4 posto.

Posao se može pronaći preko EURESA, ali postoji važna kvaka

EURES je službena europska mreža za traženje zaposlenja i na njezinu se portalu svakodnevno ažuriraju oglasi za radna mjesta u EGP-u i Švicarskoj. To znači da i hrvatski građani mogu preko platforme tražiti poslove u obje zemlje.

Kod Lihtenštajna, međutim, nije dovoljno samo pronaći posao. Državljani EGP-a podliježu posebnim pravilima za boravak. Polovica godišnjih dozvola za boravak dodjeljuje se putem lutrije, dok se druga polovica dodjeljuje odlukom Vlade. Za zaposlene državljane EGP-a u godišnjem se izvlačenju trenutačno dodjeljuje 28 dozvola.

Zbog toga je za mnoge realnija opcija prekogranični rad. EGP državljani koji rade u Lihtenštajnu, ali svakodnevno žive izvan zemlje, mogu dobiti potvrdu za prekogranične radnike, a poslodavac mora prijaviti početak radnog odnosa nadležnim tijelima u roku od deset dana.

Koji su radnici traženi?

Potražnja za radnicima u obje zemlje obuhvaća različite sektore, a posebno su važni zdravstvo, tehnologija, industrija, građevinarstvo, logistika i stručne usluge. U Lihtenštajnu snažnu ulogu imaju i financijske usluge, dok je gospodarstvo općenito izrazito usmjereno na industriju i usluge.

Za kandidate je znanje njemačkog jezika velika prednost, posebno za poslove koji uključuju izravan kontakt s klijentima, pacijentima ili lokalnim timovima.

Izuzetno privlačan porezni sustav

Lihtenštajn ima vrlo konkurentan porezni sustav za poduzeća. Porez na dobit iznosi 12,5 posto, uz minimalni porez na dobit od 1800 švicarskih franaka.

Zbog toga je zemlja privlačna brojnim kompanijama i investitorima, iako porezna politika nije jedini razlog njezina gospodarskog uspjeha. Lihtenštajn je posljednjih godina uskladio svoje financijsko zakonodavstvo s međunarodnim standardima transparentnosti.

Demografija povećava potražnju za radnicima

Jedan od važnih razloga pritiska na tržište rada jest starenje stanovništva i odlazak velikog broja zaposlenih u mirovinu. EURES-ovi podaci pokazuju da Lihtenštajn ima vrlo visoku stopu zaposlenosti i vrlo nizak udio nezaposlenih, što dodatno povećava potrebu za radnom snagom.

Slični trendovi prisutni su i u Švicarskoj, gdje se dostupnost kvalificiranih radnika pokušava povećati kombinacijom domaćeg obrazovanja i useljavanja.

Visoke plaće, ali i visoki troškovi života

Visoka primanja ipak ne znače automatski i visok životni standard nakon svih troškova. Stanovanje u regiji iznimno je skupo, a važan trošak može biti i zdravstveno osiguranje u Švicarskoj.

Upravo zato mnogi radnici koji rade u Lihtenštajnu žive u susjednoj Austriji, Švicarskoj ili drugdje u regiji i svakodnevno putuju na posao. Takav model posebno je zanimljiv zbog posebnog statusa prekograničnih radnika.

Za one koji razmišljaju o odlasku, najbolja kombinacija može biti visoka plaća u Lihtenštajnu ili Švicarskoj i život u povoljnijem području izvan najskupljih lokacija. No prije prihvaćanja posla treba provjeriti konkretne uvjete rada, poreze, troškove stanovanja i pravila boravka.

www.abcportal.info