Connect with us

KULTURA

Marina Vukoja:Tradicionalna jela sve manje zauzimaju mjesta na našim jelovnicima

Published

on

Mnogi će reći kroz osmijeh: mani se Mare budalaština i tradicije, hajde živi život! Naravno, lako je reći nekome tko nije doživio ljubav djedova, baka, prabaka. Tko se nije unosio u njihove priče i život, tko nije proživljavao kroz tu istu priču njihove najteže trenutke, njihove radosti, tegobe nije mu važna tradicija, korjeni i prošlost. Tom ne treba pričati, jer ne razumije  ….
Imala sam sreću da sam upoznala i svoju prabaku i baku. Prilično su dugo živjele i doživjele duboku starost. Voljela bih da sam od istih puno više čula, puno više zapisala o njihovim životima i njihovom nepresušnom žeđi za životom i Božjom milosti.
Danas, iako je nedjelja zaželjela sam puru za ručak. Kako bi moja baka rekla “pristavi odman” vodu za istu.  Propržila sam kukuruzno brašno u rerni, nemam vatreni šporet u kući u gradu.
Pura kada se tradicionalno priprema po naš hercegovački način radi se oko sat i pol do dva. Ulijem vodu u šerpu sa soli da prokuha. Kukuruzno proprženo brašno dodajem i ostavljam da vri. Sve izmiješam i tako na laganoj temperaturi ostavim da se kuha. Ni blizu nije to pura kao kod moje stare majke – bake. Jer tada se sadio onaj starinski kukuruz. Mlilo se u vodenici. Baka bi znala reći ako se i ucrva tada je najslađi! Ne bacaj! Prosij i ostavi u žaku. Naravno kod mene je kupovno brašno, ali pravljeno kao da je domaće. Naviru emocije. Bez njih napraviti neko starinsko – tradicionalno jelo nemoguće je! Promatram onu drvenu kašiku koju mi je napravio pokojni Iko Boškanović. Mili Bože kako me je samo u djetetinjstvu kopao živce. Zezao me da će mi baku ukrasti, zatim oteti, odvesti u svoju kuću …. Kako sam se samo ljutila i plakala, a oni bi se toliko smijali mojim reakcijama. Na baku mi nitko ništa nije mogao reći. Ona je u mom životu bila i alfa i omega. Najljepša, najjača, moja i ničija više! Znala bi svima prijetiti! Sjetim se i bakinog brata koji mi je napravio vreteno i kudilju da budem kao baka da predem pređu. Također napravio mi je i igle od starog kišobrana da pletem. Imala sam svoj ram za vezivo. Sve kao kod bake samo manje. Htjela sam u svemu biti kao baka. Sve je tako lijepo bilo. Toliko radosti i ljubavi bi u tim ljudima. Često sam završavala u bakinom zagrljaju gdje mi je pričala o moralnim ljudskim vrijednostima. Čovjeku treba pomoći, ako si u mogućnosti! Ne gazi druge ljude, kako tebe ne bi gazili. Ljubi sve ljude bez ikakve mržnje i bez obzira što su ti uradili. Čuvaj obraz. Važno je da imaš svoj mir. Onako jedna za drugom misli se isprepliću i naviru emocije.  Prisjećam se i zajedničkog obiteljskog ručka uz puru i lučnicu. Sve je tako lijepo i skladno bilo u mojim očima. Eh da promiješam puru da mi ne zagori ipak ju ja pravim ne baka! Otklopim šerpu, a onaj miris me zadahnu kao da sam u bakinoj kući i svi sjedimo za stolom. Puna kuća radosti i hrane na stolu. Danas nigdje nikoga. Eh Bože dragi. Otklopim i tavu te gledam u onaj maslac koji cvrči i otapa se. Koliko je samo u selu krava bilo. Pred svakom kućom ujutro stap, melo se maslo. Predvečer, za sutra, bi se pravila kiselina – kiselo mlijeko. Potražnja za kvasom bi se često dešavala u selu. Kod nekoga bi se kvas razvodnio i trebao se mijenjati. Fildžan bi mi dali u ruku trk do prve susjede po žlicu kvasa. Eh! U mlijeko bi se dodavao kvas kako bi se dobilo kiselo mlijeko. A to mlijeko bi se ujutro moglo rezati nožem, toliko bi bilo čvrsto. Pura bez lučnice ne bi bila pura! Maslo domaće bi se istopilo i pustilo malo da se zacrni. U to bi se dodao istučeni bijeli luk iz avana – tucnja, te se miješalo s kiselinom. U jednom tako jednostavnom jelu slika čitavog mog djetinjstva.
Pura je othranila mnoge seoske generacije. Moja baka bi znala reći: ih bilo se jadno i kukavno do Boga da je bilo uvik pure bilo bi dobro! Bili su teški dani! Bilo se i bez vode i hrane. Pojedine žene bi znale od drugih bogatijih žena uzimati onu vodicu kada bi miješale kruh te Prače ruke i posuđe. Maloj djeci bi to toga kuhale čorbicu. Ljudi bi znali raditi cijeli dan, dnevnica, za škriljaču kapu napunjenu žitom. Zato ovo jelo zauzima veliku pažnju kroz živote naših predata. Ne bismo trebali zanemariti ga u našem jelovniku. Već promovirati putu jer je ona posebna priča naših predaka!  To je sve naša Hercegovina. Zato smo mi Hercegovci čvrsti kao kamen i jako snalažljivi ljudi.
Osobno puru volim da nije presuha. Marina Vukoja ““Vjeruj mi, kao nebo ptici bijeloj………………vjeruj mi! – tropolje.info
Napominjem, nisam se pripremala za ovaj video jer ne radim profesionalno već čisto za svoj gušt. A ljubav prema tradiciji ima posebnu draž i težinu u mom životu. Nemojte zamjeriti!

Continue Reading

KULTURA

Večer zahvale HDZ-a BiH: Zajedništvom smo ostvarili izbornu pobjedu, odgovornošću gradimo budućnost

Published

on

Nakon Općih izbora u Bosni i Hercegovini, Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine organizirala je u Mostaru Večer zahvale, okupivši članove, dužnosnike, suradnike i prijatelje stranke koji su svojim angažmanom pridonijeli ostvarenom izbornom rezultatu.

Uz predsjednika HDZ-a BiH dr. Dragana Čovića, večeri su nazočili i brojni predstavnici izvršne i zakonodavne vlasti u Bosni i Hercegovini i Republici Hrvatskoj, predstavnici gospodarskog, kulturnog i akademskog života te brojni drugi uvaženi gosti.

U ime HDZ-a BiH nazočnima se obratila izabrana hrvatska članica Predsjedništva Bosne i Hercegovine i dopredsjednica HDZ-a BiH Darijana Filipović, koja je i kao voditeljica Izbornog stožera stranke posebnu zahvalnost uputila svima koji su tijekom kampanje, svatko na svoj način, dali doprinos zajedničkom uspjehu, od stranačkih organizacija i suradnika do brojnih pojedinaca koji su bili dio toga procesa.

“Iza nas su mjeseci susreta, razgovora, rada…. Znam koliko je truda, vremena i odricanja utkano u ovu pobjedu i zato večeras želim od srca zahvaliti svakome od vas. Jednako tako, veliko hvala svima koji su nam svojim glasom dali povjerenje. Različiti smo, dolazimo iz različitih sredina, ali pokazali smo koliko možemo postići kada vjerujemo u isti cilj. Naš posao nije završio izbornom pobjedom. Sada trebamo pokazati da ovo nije samo pobjeda Hrvata, nego da, kada Hrvati pobjeđuju, pobjeđuje i Bosna i Hercegovina. Pred nama su četiri godine u kojima ćemo se nastaviti boriti za jednakopravnost hrvatskoga naroda, za prilike koje naši ljudi zaslužuju i za sve ono sto vrijedi“, poručila je Filipović.

Posebno je istaknula kako ostvareni rezultat nije zasluga pojedinca, nego brojnih članova, simpatizera, suradnika i prijatelja stranke koji su svojim radom i potporom bili dio izbornog procesa.

Naglasila je važnost povezivanja novih generacija s iskustvom koje stranka baštini, kao i spremnost na otvaranje prostora novim ljudima. Zahvalila je predsjedniku Čoviću i vodstvu HDZ-a BiH na ukazanom povjerenju, a posebnu zahvalnost uputila je i sestrinskom HDZ-u Republike Hrvatske te predsjedniku Andreju Plenkoviću na snažnoj potpori tijekom izborne kampanje.

„Ova pobjeda vrijedit će, ako s njome napravimo ono što vrijedi. Ova pobjeda vrijedit će, ako budemo radili bolje. Ako budemo slušali više. Ako budemo imali hrabrosti da mijenjamo sve ono što ne valja, ali isto tako da čuvamo sve ono što nas je dovelo do ovdje“, kazala je Filipović.

U duhu ove večeri posebno je došla do izražaja snaga zajedništva, međusobne potpore i povezanosti svih sastavnica HDZ-a BiH, vrijednosti koje su obilježile dosadašnji rad stranke i ostaju temelj njezina budućeg djelovanja.

Continue Reading

KULTURA

Iz rukopisa Ine Vukic moj nacionalni ponos

Published

on

Uskoro tu!
Memoari o borbi za nacionalni identitet i političkom djelovanju hrvatskog iseljeništva za oslobođenje od komunističke Jugoslavije

Almost here!
A Memoir of Struggles for National Identity and Croatian Diaspora Political Activism for Freedom from Communist Yugoslavia

Posveta:
Svim domoljubnim Hrvatima u iseljeništvu, njihovoj djeci i prijateljima koji su tijekom borbe za slobodu stajali uz njih —
svima koji su darovali svoje vrijeme, svoj trud, svoj novac, svoj glas i sve drugo čega su se mogli odreći kako bi san mnogih naraštaja napokon postao stvarnost.
Onima koji nikada nisu prestali vjerovati, čak ni tisućama kilometara udaljeni od domovine, da Hrvatska ima pravo na slobodu.
Onima u iseljeništvu koji su svjedočili rađanju slobodne Hrvatske u svojim kuhinjama i dnevnim boravcima, u hrvatskim klubovima i crkvama, za stolovima na kojima su se prikupljali dobrovoljni prilozi i na prosvjednim skupovima, uz telefone i telefaks uređaje, te u srcima iseljenika koji nisu dopustili da udaljenost od domovine preraste u zaborav.
Ovu knjigu posvećujem vama, sa zahvalnošću i ponosom.
Vaša odricanja i žrtve pridonijeli su rađanju slobodne i neovisne Hrvatske.

„…Postoje trenuci u životu kada povijest zakorači u najobičnija mjesta naše svakodnevice i zauvijek ih promijeni.
Za mene je jedno od tih mjesta bila moja kuhinja u Sydneyju.
Nikada nije bila zamišljena kao išta više od srca našega obiteljskog doma — mjesta za jutarnju kavu, obiteljske obroke, razgovore, rasprave, proslave i bezbrojne male rituale svakodnevnoga života. Ipak, početkom 1992. godine, dok se Hrvatska borila za opstanak i nastojala učvrstiti svoj položaj kao novostvorena neovisna država, jedan kutak te kuhinje postao je nešto iznimno.
Pretvorio se, zapravo, u neslužbeni hrvatski diplomatsko-konzularni ured u kojem su se obavljali službeni poslovi, premda bez formalnoga diplomatskog statusa.
Ondje nije bilo uglačanoga pisaćeg stola od mahagonija, diplomatskoga grba svečano istaknutog na zidu, niti osoblja sastavljenog od školovanih diplomata koji bi užurbano prolazili otmjenim hodnicima.
Moj pisaći stol bila je obična ploča od šperploče koju je moj otac, nekada domobranski časnik, pričvrstio na komodu i s ljubavlju lakirao. Pisaći stroj Canon StarWriter, telefon i telefaks postali su moja diplomatska sredstva rada.
S toga improviziranog radnog mjesta odlazila su pisma, zahtjevi, upiti i službena korespondencija. Ondje su se rješavala pitanja prijevoza posmrtnih ostataka preminulih u Hrvatsku i obavljali bezbrojni telefonski razgovori vezani uz zemlju koja je tek nedavno stekla međunarodno priznanje o kojemu su sanjali naraštaji Hrvata.
Ljudi su trebali pomoć pri ishođenju putovnica, stjecanju državljanstva, pribavljanju dokumenata, organiziranju putovanja te rješavanju imovinskih i obiteljskih pitanja.
Hrvatskoj je bilo potrebno uspostaviti veze s australskim institucijama i diplomatskim predstavništvima drugih država.
Trebalo je započeti pripreme za osnivanje službenoga veleposlanstva i mreže konzularnih predstavništava koja će naposljetku predstavljati Republiku Hrvatsku u Australiji.
Netko je morao započeti.
I tako smo započeli mi!…”

Dedication:

To all patriotic Croatians in the diaspora,
and to their children and friends who, during the struggles for freedom, stood beside them—
to those who gave their time, their labour, their money, their voices, and whatever else they could sacrifice so that the dream of generations might finally become reality.
To those who never stopped believing, even from thousands of kilometres away, that Croatia had the right to be free.
To those in the diaspora who witnessed free Croatia being born in their kitchens and living rooms, in Croatian clubs and churches, at fundraising tables and protest marches, beside telephones and fax machines, and in the hearts of emigrants who refused to allow distance to become forgetting.
This book is dedicated to you, with gratitude and pride.
Your sacrifices helped a free and independent Croatia to be born.

“…There are moments in life when history enters the most ordinary of places and changes them forever.
For me, one of those places was my kitchen in Sydney.
It was never intended to become anything more than the heart of my family home—a place for morning coffee, meals, conversations, arguments, celebrations and the countless small rituals of domestic life. Yet in the early months of 1992, as Croatia fought for survival and struggled to establish itself as a newly independent state, a corner of that kitchen became something extraordinary.
It had effectively become an unofficial Croatian diplomatic and consular office, carrying out official responsibilities despite lacking formal diplomatic status.
There was no polished mahogany desk, no diplomatic seal mounted impressively on a wall, no staff of trained officials moving purposefully through elegant corridors. My desk was a sheet of plywood fixed to a dresser and lovingly varnished by my father, a former Croaian Home Guards officer. A Canon StarWriter, telephone and facsimile machine became my tools of diplomacy. From that improvised workplace came letters, applications, enquiries, official correspondence, the repatriation of the deceased to Croatia, and countless telephone calls concerning a country that had only recently achieved the international recognition that generations of Croats had dreamed of.
People needed help with passports, citizenship, documents, travel, property and family matters. Croatia needed contacts with Australian institutions and foreign diplomatic missions. Preparations had to be made for the formal embassy and consular network that would eventually represent the Republic of Croatia in Australia.
Somebody had to begin.
And so we did…”

Continue Reading

KULTURA

Molitva za obitelj pape Ivana Pavla II.]

Published

on

 

Bože, od kojega nam dolazi svako očinstvo na nebu i na zemlji,
Oče, koji si ljubav i život,
učini da svaka ljudska obitelj na zemlji,
po tvome Sinu rođenom od žene
i po Duhu Svetom,
postane izvorom božanske ljubavi
za uvijek nove naraštaje.

Učini da tvoja milost vodi misli i djela roditelja,
za dobro njihove obitelji
i svih obitelji na svijetu.

Neka mladi naraštaji u obitelji nađu
snažnu potporu za čovječnost
i rast u istini i ljubavi!

Neka ljubav osnažena milošću sakramenta ženidbe,
bude jača od svake nemoći i beznađa,
koje zahvaćaju naše obitelji.

Na kraju Te molimo za zagovor
svete nazaretske obitelji,
da Crkva u svim narodima na zemlji,
može plodonosno ispuniti svoje poslanje u obitelji i po obitelji,
po Kristu našem Gospodinu,
koji je put, istina i život,
u vijeke vjekova.

Amen.

Continue Reading

Trending

Copyright © 2010 - 2024 BPZ.ba