Connect with us

KULTURA

Vitez 33 godine od zlocina nad osmero viteske djece

Published

on

Osmica kao zavjet protiv zaborava: 33 godine od zločina nad osmero viteške djece

Izdvajamo

10.06.2026

HDZ BiH

Galerija 1
Galerija 2
Galerija 3
Galerija 4
Galerija 5
Galerija 6
Galerija 7
Galerija 8
Galerija 9
Galerija 10
Galerija 11
Galerija 12
Galerija 13
Galerija 14
Galerija 15
Galerija 16
Galerija 17
Galerija 18
Galerija 19
Galerija 20
Galerija 21
Galerija 22
Galerija 23
Galerija 24
Galerija 25

„Istina i pravda za osmero viteške djece, i 33 godine nakon zločina, ostaju naša moralna, ljudska i institucionalna obveza. Zato smo danas ovdje – u pijetetu prema njihovoj žrtvi, ali i s jasnom porukom da se zločin nad djecom ne smije prepustiti zaboravu”, poručila je zastupnica u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH Darijana Filipović.

Na spomen-mjestu „Osmica” u Vitezu danas je obilježena 33. obljetnica stradanja osmero viteške djece, čiji su životi nasilno prekinuti 10. lipnja 1993. godine, kada je granata kalibra 120 milimetara pala na dječje igralište između obiteljskih kuća u viteškom naselju Podgradina. U molitvi, pijetetu i dostojanstvu, obitelji stradalih, dužnosnici, predstavnici udruga i žitelji Viteza prisjetili su se Sanje Križanović (1978. – 1993.), Milana Garića (1981. – 1993.), Dražena Čečure (1978. – 1993.), Sanje Garić (1975. – 1993.), Dragana Ramljaka (1978. – 1993.), Borisa Antičevića (1983. – 1993.), Velimira Grebenara (1981. – 1993.) i Augustine Grebenar (1984. – 1993.), čija imena ostaju trajno upisana u povijest ovoga grada i kolektivno pamćenje hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini, uz poruku kako istina, pravda i kultura sjećanja ostaju trajna obveza društva i institucija.

Obljetnici je nazočilo izaslanstvo Hrvatskog narodnog sabora BiH predvođeno predsjednikom HNS-a BiH dr. Draganom Čovićem i zastupnicom u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH Darijanom Filipović te Marinkom Čavarom, dopredsjedateljem Zastupničkog doma PS BiH, Marinom Pendeš, izaslanicom u Domu naroda PS BiH, i Lidijom Bradarom, predsjednicom Federacije BiH.

„Naša današnja nazočnost ovdje trajna je ljudska, moralna i politička obveza da inzistiramo na pravdi, jer smo i danas ovdje s neodgovorenim pitanjem zašto za ovaj zločin još uvijek nitko nije odgovarao. Stoga trebamo trajno čuvati sjećanje na njih – na Milana, Dragana, Dražena, Borisa, Velimira, Sanju, Sanju i Augustinu – te ujedno tražiti i inzistirati na otkrivanju istine i pravde. To je jedini, isključivi i pravi način da gradimo društvo utemeljeno na istini u kojem će nove generacije imati priliku za pravdu i trajni mir”, poručila je zastupnica Filipović.

Kod spomen-obilježja položeni su vijenci i upaljene svijeće za osmero stradale djece, nakon čega je služena sveta misa zadušnica. Svetu misu predvodio je dr. mons. Slađan Ćosić, generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije, uz sudjelovanje fra Zorana Mandića, župnika Župe svetog Juraja u Vitezu, i drugih svećenika.

„Vjerujem da ćemo na ovo mjesto nastaviti dolaziti ne samo zato što je naša obveza ne dopustiti da žrtva naših osmero djece bude zaboravljena, a od drugih krivo tumačena ili opravdana, nego nadasve zato što nas vodi želja da čuvamo ono što je temelj našega kršćanskog života i naše trajne povezanosti s njima i jednih s drugima – ljubav”, poručeno je u propovijedi.

Za obitelji stradale djece početak sudskog postupka nakon više od tri desetljeća predstavlja važan iskorak u borbi za istinu i pravdu, ali i potvrdu da se zločin nad djecom ne smije prepustiti zaboravu. Govoreći o potrebi jednakog pristupa svim žrtvama, Filipović je upozorila kako selektivno traženje istine i pravde ostaje jedan od najvećih problema u suočavanju s ratnim zločinima.

„Bez obzira na ime i prezime svake žrtve, istina i pravda moraju doći do svake obitelji, jer je to minimum i civilizacijski standard za izgradnju društva na pravdi i istini, koje jedine mogu biti jamstvo mira. Ako se to ne dogodi, bojim se da nam ovi strašni i tragični zločini neće biti opomena za budućnost koju želimo graditi”, istaknula je Filipović.

Istodobno, „Osmica” dobiva i novu memorijalnu dimenziju. Kupnjom objekta i zemljišta u neposrednoj blizini spomen-obilježja otvoren je prostor za daljnji razvoj projekta Memorijalnog centra „Osmica”, zamišljenog kao trajno mjesto sjećanja na ubijenu hrvatsku djecu u BiH, s posebnim naglaskom na osmero viteške djece. Predsjednik Udruge „Osmica” Ivan Garić naglasio je kako je cilj da se, uz priču „Osmice”, ispričaju i druge neispričane priče o stradanju hrvatske djece u Domovinskom ratu u BiH.

„Kupnjom kuće i zemljišta neposredno uz spomen-obilježje ‘Osmica’ napravili smo prvi, ali ključni korak prema izgradnji Memorijalnog centra. Naša je namjera ispričati priču djece koja su stradala i pretvoriti ovo mjesto u trajnu opomenu da se takve tragedije nikada i nikome više ne ponove. Ovo nije projekt jedne udruge, nego zajednice i ljudi koji vjeruju da se istina i sjećanje moraju čuvati”, istaknuo je Garić.

Garić, koji je toga dana izgubio brata i sestru, a i sam bio teže ranjen, zajedno s još petero djece, naglasio je kako pravda, i kada dođe nakon toliko godina, ne može izbrisati bol obitelji, ali može pomoći da činjenice ostanu trajno zapisane.

„Mi ne damo da se zaboravi. Ono što radimo kroz Udrugu jest čuvanje sjećanja na žrtvu, pogotovo dječju, i govor o svim stradanjima Središnje Bosne koja se ne smiju zaboraviti, uvijek s porukom da se nikada i nikome ne ponovi”, poručio je Garić.

Predsjednik Čović poručio je kako se u Vitezu zajednički čuva sjećanje na stradanje osmero nevine djece.

„Tražeći konačno zadovoljenje pravde, iskazujemo najdublje poštovanje prema njihovoj žrtvi te patnji njihovih obitelji”, poručio je predsjednik Čović.

Među dužnosnicima u izaslanstvu HNS-a bili su i Davor Bunoza, ministar pravde BiH, Josip Brkić, zamjenik ministra vanjskih poslova BiH, Boris Mrnjavac, izaslanik u Domu naroda Parlamenta FBiH, Marijan Marjanović, zastupnik u Zastupničkom domu Parlamenta FBiH, Antonija Miličević, zastupnica u Saboru ŽSB, Radoje Vidović, predsjednik ŽO HDZ-a BiH ŽSB, Boris Marjanović, načelnik Općine Vitez, Stjepan Dujo, gradonačelnik Grada Novi Travnik, te Dario Plavčić, predsjednik Mladeži HDZ-a BiH, i brojni drugi.

„Osmica” ostaje više od komemorativnog mjesta. Ona je opomena da se dječja žrtva ne smije relativizirati, prešutjeti ni prepustiti zaboravu, ali i podsjetnik da istina, pravda i sjećanje moraju imati svoje mjesto u javnom, institucionalnom i društvenom prostoru.

Izvor: hnsbih.ba

Continue Reading

KULTURA

MILJENKO MIDA PRSKALO… ZBOGOM, DRAGI PRIJATELJU, AKADEMIČE JOSIPE PEČARIĆU! 

Published

on

 

S tugom sam primio vijest o odlasku akademika Josipa Pečarića, istaknutog hrvatskog znanstvenika, intelektualca i domoljuba, čovjeka koji je svojim znanstvenim radom, knjigama i javnim istupima ostavio dubok trag u hrvatskom društvu.

Imao sam čast poznavati ga i zvati ga svojim prijateljem. Naše poznanstvo započelo je zahvaljujući našem pokojnom prijatelju prof. dr. sc. Zvonimiru Šeparoviću, predsjedniku Hrvatskoga nacionalnog etičkog sudišta, kojemu smo obojica pripadali. To nas je zajedništvo povezivalo kroz ljubav prema hrvatskom narodu, poštovanje prema istini i brigu za hrvatsku budućnost.

Josip Pečarić bio je čovjek koji se nije bojao javno iznositi svoja uvjerenja, braniti svoje stavove i govoriti o temama koje je smatrao važnima za hrvatski narod i državu. Svojim znanstvenim opusom i javnim djelovanjem ostavio je iza sebe djelo koje će se još dugo proučavati i o kojem će se govoriti.

Odlaskom dragog prijatelja odlazi i dio jedne generacije ljudi koji su, svatko na svoj način, nosili teret svojih uvjerenja i odgovornosti prema hrvatskom narodu.

Dragi Josipe, hvala ti za prijateljstvo, razgovore i sve trenutke koje smo dijelili. Tvoj životni put i djelo ostat će dio hrvatske povijesti, a uspomena na tebe živjet će u srcima prijatelja koji su te poznavali i poštovali.

Neka te Gospodin primi u svoje kraljevstvo, a tvojoj obitelji podari snagu i utjehu u ovim teškim trenucima.

Počivaj u miru Božjem, dragi prijatelju!

Pokoj vječni daruj mu, Gospodine.

Continue Reading

KULTURA

NEKADA JE POTREBNO VIŠE VREMENA DA PRESTANEMO DA SE PLAŠIMO NEGO DA PRESTANE ONO ČEGA SMO SE PLAŠILI.

Published

on

 

A šta kada se to ne dogadja samo jednom čoveku, već velikom delu jednog društva?

Postoji nešto neobično u trenutku kada se konačno dogodi ono što smo toliko dugo čekali.

Radost je stvarna. Olakšanje takodje. A ipak, ispod svega toga može ostati napetost koju ne umemo sasvim da objasnimo.

Kao da je nešto u nama još uvek na oprezu.

Jer godine provedene u neizvesnosti nisu samo vreme koje je prošlo. One postaju deo načina na koji živimo, razmišljamo i očekujemo ono što dolazi.

Godine tokom kojih su se smenjivali strah i nada, obećanja i razočaranja. Trenuci u kojima smo verovali da je promena blizu i oni u kojima smo se pitali koliko još možemo da izdržimo.

I upravo tu postoji jedan psihološki mehanizam koji zaslužuje pažnju.

U psihologiji se govori o trauma bondingu, traumatskom vezivanju, koje može nastati u odnosima sa neravnotežom moći, kada se povredjivanje smenjuje sa povremenim olakšanjem, obećanjima ili nagradama.

Društvo, naravno, nije jedna osoba, niti svi njegovi članovi prolaze kroz isto iskustvo. Ali u dugotrajnom smenjivanju straha, nade i olakšanja možemo prepoznati obrazac koji pomaže da razumemo zašto neizvesnost ostavlja trag i kada okolnosti počnu da se menjaju.

Jer ono što takvo iskustvo može ostaviti u ljudima nije samo sećanje.

Naš organizam reaguje na ono što doživljavamo kao pretnju. Adrenalin nas priprema za reakciju, kortizol učestvuje u odgovoru na stres, dok dopamin ima važnu ulogu u iščekivanju nagrade i olakšanja, naročito kada se nada i razočaranje neprestano smenjuju.

Kada se neizvesnost ponavlja godinama, organizam može postati osetljiviji na znake opasnosti. Čovek se navikava da predvidja, da bude spreman, da čak i u trenucima olakšanja ostavi deo pažnje za ono što bi moglo da podje naopako.

Ne zato što želi da živi u strahu.

Već zato što je dugo morao da računa na njega.

A kada veliki broj ljudi živi u takvoj neizvesnosti, posledice se mogu osetiti i u društvenoj svakodnevici.

U načinu na koji razgovaramo, reagujemo, doživljavamo sigurnost i prenosimo sopstvenu napetost jedni na druge.

I onda se okolnosti konačno promene.

Promena je stvarna. Radost zbog nje takodje. Ali iskustvo prethodnih godina ne nestaje istog trenutka.

Nije to nužno sumnja u budućnost. Ponekad je samo odjek prošlosti.

U nauci postoji izraz alostatsko opterećenje, kojim se opisuje fiziološka cena dugotrajnog prilagodjavanja stresu.

A postoji i jedna šira, društvena posledica o kojoj vredi razmišljati.

Koliko nam je postalo prirodno da budemo na oprezu? Koliko smo se navikli da odlažemo radost? Koliko smo puta, pokušavajući da zaštitimo sebe od novog razočaranja, nesvesno prenosili taj oprez i na druge?

Možda je upravo zato pred nama još jedan važan proces.

Ne da ponovo učimo da verujemo u promenu. U nju smo verovali i kada je bilo najteže.

Već da kroz drugačiju svakodnevicu polako prestanemo da živimo u stanju pripravnosti koje su prethodne godine od nas zahtevale.

Da sigurnost ne bude samo nešto što razumemo, već i nešto što osećamo.

Da mir prestane da bude neobičan.

Jer kada jedno društvo dugo živi u strahu, nije dovoljno da se promene okolnosti koje su ga stvarale.

Potrebno je vreme da ljudi prestanu da nose te okolnosti u sebi.

Autor: Jasmina Jovanovski

#PsiholoskeSiveZone #KolektivnaTrauma #PsihologijaDrustva #DugotrajniStres #OsecajSlobode

Continue Reading

KULTURA

NEJASNI DRHTAJI

Published

on

 

Kada se lampe pogasiše,
na njene usnule dojke
zažaren mesec leže.

Nejasni drhtaji
nevidljive sile probudiše.
Nebo se glasa…
Visoki mlazevi
zvezdanom beskraju
dojavu dadoše.

Zaljuljani zagrljaji
jutro sačekaše.

Ljiljana Skelić Vemić
/oktobar 2026./
Posebno ocenjena pesma na sajtu.💜

Continue Reading

Trending

Copyright © 2010 - 2024 BPZ.ba