Connect with us

KULTURA

Nisi me cekao dosla sam, evo me

Published

on

Vozila sam 3 sata kako bih iznenadila svog muža, ali zaštitar mi je rekao: “Njegova žena je gore”. Tada sam vidjela drugu ženu kako nosi moju vojnu medalju…
— Gospođo, gospodin Salcedo već ima svoju ženu gore.
Rečenica je pala na Claudiju Montero kao da je netko odjednom ugasio sve zvukove u predvorju.
Ostala je nepomično stajati pred sigurnosnim pultom, u savršeno ispeglanoj svečanoj odori Meksičke vojske, s medaljama poravnatima na prsima i malim crnim kovčegom pokraj sebe. Vozila je gotovo 3 sata od Pueble do Santa Fea kako bi iznenadila svog muža, Artura Salceda, vlasnika jedne od najvažnijih logističkih tvrtki u Meksiku.
Nije najavila dolazak.
Nije poslala poruku.
Htjela ga je vidjeti kako se smiješi.
Nakon 29 godina braka, dugih misija, godišnjica preko videopoziva, propuštenih rođendana i tišina progutanih disciplinom, Claudia je mislila da zaslužuju jednostavnu scenu: ući u njegov ured, vidjeti ga kako ustaje, čuti da mu još uvijek nedostaje.
Ali mladi zaštitar, s licem čovjeka koji se ne želi uvaliti u probleme, gledao ju je kao da je ona ta koja griješi.
— Ja sam Claudia Montero de Salcedo — rekla je polako —. Arturova sam žena.
Zaštitar je progutao slinu.
— Da, gospođo… ali gospođa Salcedo je na 18. katu. Dolazi gotovo svaki dan.
Claudia nije vikala. Nije udarila po pultu. Nije napravila scenu.
Naučila je kontrolirati disanje na mnogo gorim mjestima od staklene zgrade koja miriše na skupu kavu.
Tada su se otvorila izvršna dizala.
Jedna je žena sišla u haljini boje slonovače, finim cipelama i s besprijekorno namještenom smeđom kosom. Hodala je sigurnošću nekoga tko ne traži dopuštenje jer su mu ga svi već dali. Dvoje zaposlenika sklonilo se kako bi je pozdravilo.
— Dobro jutro, gospođo Salcedo.
Žena se nasmiješila.
Claudia je osjetila kako joj zrak grebe grlo.
Nije to bila haljina.
Nije to bio način na koji su je svi tretirali.
Bio je to privjesak koji je ta žena nosila oko vrata.
Mala, stara srebrna zvijezda, s gotovo nevidljivim tragom na rubu. Arturo ju je poklonio Claudiji kad je promaknuta u pukovnicu, jedne noći kad je plakao govoreći da je ponosan na nju.
Druga žena nosila je njezinu medalju.
Njezino ime.
Njezino mjesto.
Njezin život.
Žena ju je pogledala tek pola sekunde. Nije izgledala zbunjeno. Ni iznenađeno. Prepoznala ju je.
Pa ipak je nastavila hodati.
Claudia je izašla iz zgrade ne osvrćući se. Sjela je na klupu nasuprot avenije, pod sivim nebom Ciudad de Méxica, dok su automobili prolazili gore-dolje kao da se svijet upravo nije prepolovio.
Mobitel joj je zavibrirao.
Bio je Arturo.
“Nedostaješ mi, ljubavi moja. Još malo pa se vraćaš.”
Claudia je gledala poruku dok se slova nisu počela stapati.
Arturo je vjerovao da je ona još uvijek na zadatku na sjeveru zemlje još 1 mjesec. Nije znao da joj je odobren raniji povratak.
Ili je barem ona tako mislila.
Tog se poslijepodneva prijavila u hotel pod svojim djevojačkim prezimenom: Claudia Montero. Popela se u sobu, zatvorila zavjese i otvorila laptop.
Potražila je stranicu tvrtke.
Salcedo Logística Nacional.
Arturo se pojavljivao na fotografijama s poduzetnicima, političarima, donatorima, gospodarskim komorama i zakladama za podršku obiteljima vojnika. Na gotovo svima jedna je žena stajala uz njega.
Renata Salcedo.
Supruga osnivača.
Na jednoj fotografiji Renata je bila u dnevnoj sobi Claudijine kuće, pokraj božićnih jaslica koje je Claudia kupila u Tlaquepaqueu.
Na drugoj je nosila njezine biserne naušnice.
Na posljednjoj, stojeći pokraj Artura na svečanoj večeri u čast veteranima, Renata se smiješila sa srebrnom zvijezdom oko vrata.
Claudia je zatvorila laptop s mirnoćom koja ju je uplašila.
Tada je zazvonio telefon.
Bila je Ximena, njezina kći.
— Mama… jesi li već u Meksiku?
Claudia je ustala.
— Zašto to pitaš?
Ximena je teško disala.
— Tata me upravo nazvao. Rekao mi je da ga odmah obavijestim ako me ti potražiš.
Claudia je pogledala prema tamnom prozoru.
Arturo je već znao da se vratila.
I tada je shvatila da je ono što dolazi mnogo gore od nevjere.
Hvala vam što ste me pratili dovde  Ovo tek počinje… Sljedeći dio već je u komentarima  Ako ga ne možeš pronaći, klikni na “Prikaži sve komentare”

Continue Reading

KULTURA

te nemamo pravo zaboraviti” Andrija Bartulić -Toni-Pukovnik HV-4 gardijska Split (14.06.1967-13.10.2004)

Published

on

Kongora (Tomislavgrad)
Sjetite se Andrije
našeg hrabrog ratnika,
Sokol sa nebesa bdije..
vodila ga je ljubav velika!
– Oko 12:00 sati (Bartulićev “Ne!”): Na pričuvnom položaju (kod bunkera/bivše talijanske karaule), zapovjednik Andrija Bartulić Toni uočava da je linija napuštena. Dok se većina povlači, on donosi odluku koja mijenja tijek povijesti. Suborci pamte njegove riječi: “Ako nećete vi, odoh ja sam ostaviti svoje kosti. Ovdje neću čekati…” Njegov nevjerojatan prkos i autoritet zaustavljaju bježanje.

– Oko 14:00 sati (Slom tenkovskog napada): Mala skupina se pod paljbom vraća ravno na vrh Dračevca. U tom trenutku, neprijateljski tenk T-55 već je prošao karaulu i prodirao prema gradu. Bartulić koordinira obranu, dok Željko Vujić zauzima položaj s “osom”. Prvi Vujićev projektil promašuje zbog uzbuđenja i detonacije, ali drugim pogotkom izravno uništava neprijateljski tenk.

– Kasno poslijepodne (Teško ranjavanje): Uništenje tenka izaziva šok i paniku među pješaštvom JNA, koje se počinje povlačiti. Zadar je obranjen, ali u završnim borbama i razmjeni vatre tog dana, Andrija Bartulić biva teško ranjen. S teškim ozljedama prebačen je na liječenje, ali njegova je misija na Dračevcu bila izvršena – grad je dobio dragocjeno vrijeme za konsolidaciju.
Počivao u miru Božjem, vječna slava i hvala! 🙏🇭🇷🇭🇷

Continue Reading

KULTURA

Vesna Milosevic..KAD SE NOĆ UMIRI

Published

on

 

Kad se noć umiri, svet preda tišini,
i vetar kroz krošnju zaviori note;
uzdrhtali list se u toj zavetrini,
polusnen zanjiše u ritmu krasote.

Mesec se zakloni za oblakom gnevnim,
da sačuva tajnu krhkog sna bez kraja;
tvoj lik u daljini, međ’ zapisom drevnim,
ćutljiv, nežno pleše, akordom nas spaja.

A smela misao obali bi prišla,
pa sa mirom blaženim da prokrči most;
ni koraka više, bez glasa otišla,
želja, što mi bejaše omiljeni gost.

Ne tražiše ništa, ni reči, ni vreme,
tek samo da vetar ime ti ćarlija;
kad se noć umiri, da zaseje seme,
pa zvezdanim nebom pesmom da isklija.

__________________
© Vesna Milošević

#poezija

Continue Reading

KULTURA

DAN KRALJICE KATARINE: Kraljevska večera, gastronomija i povijesna izložba

Published

on

U sklopu tradicionalne manifestacije “Lijepa li si…“, Bratovština sv. Nikole Tavelića Buna-Mostar, nakon uspješno održanog 1. HERC UŠTIPAK FESTA, organizira Dan kraljice Katarine. Manifestacija će se održati u nedjelju 25. listopada, uz glazbeni program u kojem će sudjelovati klapa Katarina, a bit će upriličena bogata i raznovrsna gastronomska ponuda hrane i pića iz vremena kraljice Katarine (15. stoljeće).

U sklopu Kraljevske večere organizira se događaj pod nazivom “Što je jela kraljica Katarina?”. Organizatori tako žele približiti izbor hrane koja se jela u 15 stoljeću vremenu u kojemu živimo. Za taj program posebno su zaduženi vrsni kuhari. Posjetitelji će moći kušati sve pripremljene specijalitete i uživati u “Kraljevskoj večeri”.

Osim gastronomsko-zabavne ponude, ova večer imat će i bogat kulturni i povijesno-edukativni sadržaj. Posjetitelji će moći razgledati zanimljivu izložbu eksponata iz vremena kraljice Katarine i uživo vidjeti i naučiti kako se piše na starom pismu – glagoljici, kojim se služila i kraljevska obitelj.

Bratovština sv. Nikole Tavelića Buna-Mostar nastojat će što vjernije dočarati izvorni ambijent vremena u kojem je živjela kraljica Katarina.

“Bit će ovo posebna, topla, zanimljiva, zabavna i poučna večer o kraljici Katarini, njezinom životu i ljudima onoga vremena. Ulaz je slobodan a svi posjetitelji ujedno će biti i uvaženi uzvanici na Kraljevskoj večeri”, poručili su organizatori. /HMS/

Otkrijte više
Analitika web prometa
Personalizirani sadržaj
Čitajte analize

Preporučeno:

Podijeli:

Continue Reading

Trending

Copyright © 2010 - 2024 BPZ.ba