Connect with us

KULTURA

MILANOVIĆ: Ne bi bilo Daytona da nije bilo Hrvatske vojske i HVO-a

Published

on

Predsjednik Hrvatske Zoran Milanović čestitao je u Kninu Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja te zahvalio braniteljima, njihovim obiteljima i svima koji su sudjelovali u obrani Hrvatske.

Podsjetio je da je 2012. uvedena praksa da se na početku svečanosti u ime branitelja obrati jedan od sudionika ratnih operacija.

– Od branitelja i onih koji su sudjelovali u tim operacijama najtočnije, najvjerodostojnije, a s odmakom vremena i najhladnije, može se čuti što se događalo. Svi mi ostali smo dopuna, rekao je Milanović.

Braniteljima, njihovim obiteljima te poginulima i nestalima ponovno je uputio, kako je rekao, veliko, duboko i iskreno ljudsko hvala.

“Bez Hrvatske vojske i HVO-a ne bi bilo Daytona“

Govoreći o ulozi Hrvata u Bosni i Hercegovini, Milanović je rekao da su hrvatski narod u BiH i hrvatski narod u Hrvatskoj vodili zajednički i neodvojiv rat.

Karte,vodiči, zastave i sl.

Istaknuo je da je Daytonski, odnosno Pariški mirovni sporazum potpisan nakon intervencije Hrvatske vojske, koja nije bila samovoljna ni avanturistička, nego dogovorena s američkim saveznicima. Dodao je da su neki dijelovi završne operacije provedeni na njihovo inzistiranje.

– Ne bi bilo Daytona da nije bilo Hrvatske vojske, da nije bilo hrvatskih gardijskih brigada i HVO-a. Ništa od toga danas ne bismo imali. To je jednostavna istina – poručio je.

Naglasio je da je istina važna jer se cijela građevina ne može graditi na lažima, ali i da nacionalni interesi ne nalažu da se svaki put sve mora reći na isti način.

“Ne reagirati na svaku besmislicu“

Milanović je rekao da Knin nije bio srce pobune protiv hrvatske države te da je pobuna došla iz Beograda.

Ocijenio je da je hrvatska interpretacija povijesti poštena, iako je, kako je rekao, i sam subjektivan kao predsjednik Hrvatske i Hrvat. Dodao je da nije nužno da svi povijest vide na isti način.

– Ne bismo trebali reagirati na svaku verbalnu besmislicu koja dođe preko Dunava. Dolazit će cijelo vrijeme, rekao je.

Istaknuo je, međutim, da Hrvatska mora obratiti pozornost na naoružavanje Srbije jer ono utječe na hrvatsku sigurnost i iziskuje novac. Dodao je da ne vidi način na koji bi se Oluja mogla ponoviti niti mogućnost da Hrvatska bude ugrožena.

Prema njegovim riječima, velika većina ljudi koji žive u Hrvatskoj slaže se da je Domovinski rat bio pobjednički i pošten rat.

“Što dobivamo s pet posto?“

Govoreći o obrambenim izdvajanjima, Milanović je postavio pitanje što bi za Hrvatsku značilo izdvajanje pet posto BDP-a za obranu. Rekao je da Hrvatska trenutačno izdvaja dva posto, više nego ikada i, prema njegovoj ocjeni, gotovo dovoljno.

Upozorio je da novac za povećanje obrambenih izdvajanja neće biti uložen u škole, vrtiće, javni standard i kvalitetnija sveučilišta, nego u njemačko, francusko i američko oružje.

– Ti troškovi ne mogu biti cijelo vrijeme verbalno nadmetanje je li dva posto ili pet posto, nego: što dobivam s dva posto i što dobivam s pet posto? Znači li to da sam dva i pol puta jači ili sam samo potrošio dva i pol puta više novca? – upitao je.

Istaknuo je da je Hrvatska prešla granicu na kojoj su kamate na javni dug jednake izdvajanjima za obranu te poručio da se pitanja o obrambenim troškovima moraju javno postavljati jer izravno utječu na građane.
Ratovi pokazali granice sile

Milanović je rekao da rat u Ukrajini te napad SAD i Izraela na Iran pokazuju granice konvencionalne vojne moći.

Upozorio je da kroz Hormuški tjesnac prolazi 40 posto nafte kojom se trguje u svijetu te da bi poremećaji mogli doći na naplatu državama koje nemaju vlastite izvore energije. Dodao je da države zasad kupuju vrijeme koristeći obvezne rezerve i zalihe.

– Naše sposobnosti, a ne koliko smo potrošili, nego na što smo potrošili i kako smo to integrirali, jedino su bitno pitanje, poručio je.

Govoreći o obrambenim sposobnostima, podsjetio je na biblijsku priču o Davidu i Golijatu. Ocijenio je da je to, osim priče o vjeri, prije svega priča o pameti i inteligenciji te onome što je Hrvatska činila tijekom rata.

– Hrvatska nije dobila samo golom silom, nego i pameću, istaknuo je.

Kundid ima Milanovićevo povjerenje

Milanović je rekao da je Hrvatska posebna zbog svojeg obrambenog iskustva i činjenice da njezinu vojsku vode ljudi koji su prije 30 godina stekli ozbiljno ratno iskustvo.

Posebno je izdvojio načelnika Glavnog stožera OSRH Tihomira Kundida, rekavši da nijedan drugi načelnik glavnog stožera među članicama NATO-a nije vodio bojnu u napadu.

– Naš načelnik Glavnog stožera Tihomir Kundid jest. On je jedini takav u Europskoj uniji i NATO-u i, među ostalim, ali ne samo zato, ima i imat će moje povjerenje, poručio je.

Dodao je da je Kundid posljednji načelnik Glavnog stožera s takvim ratnim iskustvom. Poručio je da se vojska, želi li ostati žilava, otporna i pobjednička, mora okrenuti improvizaciji i izazovima novog vremena te asimetričnim načinima borbe.

Naglasio je da se obrambene sposobnosti ne mogu razvijati samo potrošnjom i ulaganjem, nego i promišljanjem i skepsom.

Podsjetio je i na poruku predstavnika branitelja da su se borili za pravnu, uređenu i civiliziranu Hrvatsku.

– Domovini vjerni, još jednom sretan Dan hrvatske pobjede, zaključio je Milanović./HMS/

Preporučeno:

Continue Reading

KULTURA

Večer zahvale HDZ-a BiH: Zajedništvom smo ostvarili izbornu pobjedu, odgovornošću gradimo budućnost

Published

on

Nakon Općih izbora u Bosni i Hercegovini, Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine organizirala je u Mostaru Večer zahvale, okupivši članove, dužnosnike, suradnike i prijatelje stranke koji su svojim angažmanom pridonijeli ostvarenom izbornom rezultatu.

Uz predsjednika HDZ-a BiH dr. Dragana Čovića, večeri su nazočili i brojni predstavnici izvršne i zakonodavne vlasti u Bosni i Hercegovini i Republici Hrvatskoj, predstavnici gospodarskog, kulturnog i akademskog života te brojni drugi uvaženi gosti.

U ime HDZ-a BiH nazočnima se obratila izabrana hrvatska članica Predsjedništva Bosne i Hercegovine i dopredsjednica HDZ-a BiH Darijana Filipović, koja je i kao voditeljica Izbornog stožera stranke posebnu zahvalnost uputila svima koji su tijekom kampanje, svatko na svoj način, dali doprinos zajedničkom uspjehu, od stranačkih organizacija i suradnika do brojnih pojedinaca koji su bili dio toga procesa.

“Iza nas su mjeseci susreta, razgovora, rada…. Znam koliko je truda, vremena i odricanja utkano u ovu pobjedu i zato večeras želim od srca zahvaliti svakome od vas. Jednako tako, veliko hvala svima koji su nam svojim glasom dali povjerenje. Različiti smo, dolazimo iz različitih sredina, ali pokazali smo koliko možemo postići kada vjerujemo u isti cilj. Naš posao nije završio izbornom pobjedom. Sada trebamo pokazati da ovo nije samo pobjeda Hrvata, nego da, kada Hrvati pobjeđuju, pobjeđuje i Bosna i Hercegovina. Pred nama su četiri godine u kojima ćemo se nastaviti boriti za jednakopravnost hrvatskoga naroda, za prilike koje naši ljudi zaslužuju i za sve ono sto vrijedi“, poručila je Filipović.

Posebno je istaknula kako ostvareni rezultat nije zasluga pojedinca, nego brojnih članova, simpatizera, suradnika i prijatelja stranke koji su svojim radom i potporom bili dio izbornog procesa.

Naglasila je važnost povezivanja novih generacija s iskustvom koje stranka baštini, kao i spremnost na otvaranje prostora novim ljudima. Zahvalila je predsjedniku Čoviću i vodstvu HDZ-a BiH na ukazanom povjerenju, a posebnu zahvalnost uputila je i sestrinskom HDZ-u Republike Hrvatske te predsjedniku Andreju Plenkoviću na snažnoj potpori tijekom izborne kampanje.

„Ova pobjeda vrijedit će, ako s njome napravimo ono što vrijedi. Ova pobjeda vrijedit će, ako budemo radili bolje. Ako budemo slušali više. Ako budemo imali hrabrosti da mijenjamo sve ono što ne valja, ali isto tako da čuvamo sve ono što nas je dovelo do ovdje“, kazala je Filipović.

U duhu ove večeri posebno je došla do izražaja snaga zajedništva, međusobne potpore i povezanosti svih sastavnica HDZ-a BiH, vrijednosti koje su obilježile dosadašnji rad stranke i ostaju temelj njezina budućeg djelovanja.

Continue Reading

KULTURA

Iz rukopisa Ine Vukic moj nacionalni ponos

Published

on

Uskoro tu!
Memoari o borbi za nacionalni identitet i političkom djelovanju hrvatskog iseljeništva za oslobođenje od komunističke Jugoslavije

Almost here!
A Memoir of Struggles for National Identity and Croatian Diaspora Political Activism for Freedom from Communist Yugoslavia

Posveta:
Svim domoljubnim Hrvatima u iseljeništvu, njihovoj djeci i prijateljima koji su tijekom borbe za slobodu stajali uz njih —
svima koji su darovali svoje vrijeme, svoj trud, svoj novac, svoj glas i sve drugo čega su se mogli odreći kako bi san mnogih naraštaja napokon postao stvarnost.
Onima koji nikada nisu prestali vjerovati, čak ni tisućama kilometara udaljeni od domovine, da Hrvatska ima pravo na slobodu.
Onima u iseljeništvu koji su svjedočili rađanju slobodne Hrvatske u svojim kuhinjama i dnevnim boravcima, u hrvatskim klubovima i crkvama, za stolovima na kojima su se prikupljali dobrovoljni prilozi i na prosvjednim skupovima, uz telefone i telefaks uređaje, te u srcima iseljenika koji nisu dopustili da udaljenost od domovine preraste u zaborav.
Ovu knjigu posvećujem vama, sa zahvalnošću i ponosom.
Vaša odricanja i žrtve pridonijeli su rađanju slobodne i neovisne Hrvatske.

„…Postoje trenuci u životu kada povijest zakorači u najobičnija mjesta naše svakodnevice i zauvijek ih promijeni.
Za mene je jedno od tih mjesta bila moja kuhinja u Sydneyju.
Nikada nije bila zamišljena kao išta više od srca našega obiteljskog doma — mjesta za jutarnju kavu, obiteljske obroke, razgovore, rasprave, proslave i bezbrojne male rituale svakodnevnoga života. Ipak, početkom 1992. godine, dok se Hrvatska borila za opstanak i nastojala učvrstiti svoj položaj kao novostvorena neovisna država, jedan kutak te kuhinje postao je nešto iznimno.
Pretvorio se, zapravo, u neslužbeni hrvatski diplomatsko-konzularni ured u kojem su se obavljali službeni poslovi, premda bez formalnoga diplomatskog statusa.
Ondje nije bilo uglačanoga pisaćeg stola od mahagonija, diplomatskoga grba svečano istaknutog na zidu, niti osoblja sastavljenog od školovanih diplomata koji bi užurbano prolazili otmjenim hodnicima.
Moj pisaći stol bila je obična ploča od šperploče koju je moj otac, nekada domobranski časnik, pričvrstio na komodu i s ljubavlju lakirao. Pisaći stroj Canon StarWriter, telefon i telefaks postali su moja diplomatska sredstva rada.
S toga improviziranog radnog mjesta odlazila su pisma, zahtjevi, upiti i službena korespondencija. Ondje su se rješavala pitanja prijevoza posmrtnih ostataka preminulih u Hrvatsku i obavljali bezbrojni telefonski razgovori vezani uz zemlju koja je tek nedavno stekla međunarodno priznanje o kojemu su sanjali naraštaji Hrvata.
Ljudi su trebali pomoć pri ishođenju putovnica, stjecanju državljanstva, pribavljanju dokumenata, organiziranju putovanja te rješavanju imovinskih i obiteljskih pitanja.
Hrvatskoj je bilo potrebno uspostaviti veze s australskim institucijama i diplomatskim predstavništvima drugih država.
Trebalo je započeti pripreme za osnivanje službenoga veleposlanstva i mreže konzularnih predstavništava koja će naposljetku predstavljati Republiku Hrvatsku u Australiji.
Netko je morao započeti.
I tako smo započeli mi!…”

Dedication:

To all patriotic Croatians in the diaspora,
and to their children and friends who, during the struggles for freedom, stood beside them—
to those who gave their time, their labour, their money, their voices, and whatever else they could sacrifice so that the dream of generations might finally become reality.
To those who never stopped believing, even from thousands of kilometres away, that Croatia had the right to be free.
To those in the diaspora who witnessed free Croatia being born in their kitchens and living rooms, in Croatian clubs and churches, at fundraising tables and protest marches, beside telephones and fax machines, and in the hearts of emigrants who refused to allow distance to become forgetting.
This book is dedicated to you, with gratitude and pride.
Your sacrifices helped a free and independent Croatia to be born.

“…There are moments in life when history enters the most ordinary of places and changes them forever.
For me, one of those places was my kitchen in Sydney.
It was never intended to become anything more than the heart of my family home—a place for morning coffee, meals, conversations, arguments, celebrations and the countless small rituals of domestic life. Yet in the early months of 1992, as Croatia fought for survival and struggled to establish itself as a newly independent state, a corner of that kitchen became something extraordinary.
It had effectively become an unofficial Croatian diplomatic and consular office, carrying out official responsibilities despite lacking formal diplomatic status.
There was no polished mahogany desk, no diplomatic seal mounted impressively on a wall, no staff of trained officials moving purposefully through elegant corridors. My desk was a sheet of plywood fixed to a dresser and lovingly varnished by my father, a former Croaian Home Guards officer. A Canon StarWriter, telephone and facsimile machine became my tools of diplomacy. From that improvised workplace came letters, applications, enquiries, official correspondence, the repatriation of the deceased to Croatia, and countless telephone calls concerning a country that had only recently achieved the international recognition that generations of Croats had dreamed of.
People needed help with passports, citizenship, documents, travel, property and family matters. Croatia needed contacts with Australian institutions and foreign diplomatic missions. Preparations had to be made for the formal embassy and consular network that would eventually represent the Republic of Croatia in Australia.
Somebody had to begin.
And so we did…”

Continue Reading

KULTURA

Molitva za obitelj pape Ivana Pavla II.]

Published

on

 

Bože, od kojega nam dolazi svako očinstvo na nebu i na zemlji,
Oče, koji si ljubav i život,
učini da svaka ljudska obitelj na zemlji,
po tvome Sinu rođenom od žene
i po Duhu Svetom,
postane izvorom božanske ljubavi
za uvijek nove naraštaje.

Učini da tvoja milost vodi misli i djela roditelja,
za dobro njihove obitelji
i svih obitelji na svijetu.

Neka mladi naraštaji u obitelji nađu
snažnu potporu za čovječnost
i rast u istini i ljubavi!

Neka ljubav osnažena milošću sakramenta ženidbe,
bude jača od svake nemoći i beznađa,
koje zahvaćaju naše obitelji.

Na kraju Te molimo za zagovor
svete nazaretske obitelji,
da Crkva u svim narodima na zemlji,
može plodonosno ispuniti svoje poslanje u obitelji i po obitelji,
po Kristu našem Gospodinu,
koji je put, istina i život,
u vijeke vjekova.

Amen.

Continue Reading

Trending

Copyright © 2010 - 2024 BPZ.ba