Napisano 17. kolovoza 2015.godine
Objavljivano više puta.
S 0,00% odjeka.
Od tada do danas su se dogodile i neke promjene.
Mijenjane su Vlade, ali VLAST je ostala ista.
Etablirani stručnjaci su šutjeli ili bili apologeti potemkinovih sela, fasade kojih su, naivnima prodavali Kolinda Grabar Kitarović i Damir Krstičević sa svojim “stručnjacima” iz područja sigurnosti.
Sustav Domovinske Sigurnosti!!
Sjećate li se?
SDS!!
Kao spas!!
A dobili smo?
SDSS kao – SDS + STABILNOST!!!
Kriminala!
Korupcije!
Izdaje!
Ubojstva države!
Oni koji danas (s visoka) pljucaju, i tada su pljucali.
Samo na drugu temu.
Što danas, post festum imate reći – Domoljubi?
Vi koji ste se u obrani svojih taština, svojih sinekura, “stečenih prava” propinjali na stražnje noge.

Ne, meni nije lakše zbog činjenice da sam bio u pravu.
Upozoravao.
Izlagao se.
Je li vama lakše što ste dali svoj obol?
Sudjelovali.
Omogućili.
Kukavički šutjeli.

Te, ne tako davne, 2015. godine sam pokušao artikulirati i s vama podijeliti zabrinutost zbog ekstremne, sveprisutne i sve pogibeljnije ugroze nacionalnih interesa Hrvatskog naroda i Republike Hrvatske.

Suočen s poražavajućom činjenicom da je većina toga na što sam tada upozoravao danas ostvareno, idućih nekoliko dana ću ponovno objaviti ono što vas tada nije zanimalo.

Možda netko pročita?

VODI LI SE PROTIV REPUBLIKE HRVATSKE SPECIJALNI RAT?
prvi dio
Pitanje jednostavno, ali odgovor na njega zahtijeva vrlo široko aspektiranje situacije, prije svega zbog potpune 15-godišnje nebrige i zanemarivanja ove problematike, uz paralelan proces atrofije sigurnosnog sustava republike Hrvatske.
Izravan poticaj na ovaj skromni pokušaj elaboriranja tog aspekta nacionalne sigurnosti je nedavno objavljeno javno Izvješće SOA-e, koje vrvi nekompetencijom i diletantizmom, te što je još opasnije, otvoreno tu sigurnosnu agenciju stavlja u službu dnevne politike. Od prosječnog Hrvata, koji živi mučnu i tešku svakodnevnicu, ne treba očekivati „iščitavanje“ onoga što piše u tom (par excellance)„političkom pamfletu“, međutim od „uvaženih stručnjaka“, sveučilišnih profesora koji se predstavljaju kao vrhunski autoriteti u području sigurnosti, koji školuju „buduće autoritete“, sam očekivao ljudsko poštenje, građansku hrabrost i stručni integritet, u komentiranju ovog Izvješća, ili ŠUTNJU.
Budući da facebook nije pogodan medij za prezentiranje ovog problema, zbog širine i opsežnosti, podijelio sam komentar ove problematike na šest dijelova i to:
Prvi dio, Općeniti opis stanja u Republici Hrvatskoj danas
Velikosrpska ideja je ne samo živa, nego i “živahna”, permanentno opasna, a u zadnje vrijeme postaje bolje organizirana i opasnija. “Baza” četničke piramide ovoga puta je pravilno postavljena, proširena, stabilna. Softver je redefiniran (memorandum 2). Naša “sreća u nesreći” je u tome da ova dobro zamišljena građevina (arhitektonski projekt) nije “novogradnja”, nego je sastavljena od različiti dijelova, na različitim razinama, različitih potencijala i različitih stupnjeva realiziranosti.
I nisu kompatibilni baš u svemu. Dobro (za nas) je recimo to što je Pupovac, spojio uloge prethodnice i “pete kolone”, prerano je razotkrio namjere, te je tim pogreškama (da mi imamo mehanizme sigurnosne politike koji bi poveli računa o tome) ozbiljno ugrozio projekt.
Ovako, to je tek propust koji mi nemamo kapaciteta „honorirati“! Činjenicu, da četništvo živi u tradiciji srpskog naroda, su srbijanske političke elite iskoristile za njegovu političku (u nekim aspektima i pravnu) rehabilitaciju, zanemarujući činjenicu da je ono teško kompromitirano je u službi velikosrpske ideje i hegemonističke politike.
Obnovljeno je u pripremnoj fazi agresije na Republiku Hrvatsku i uporabljeno u svrhu provedbe terora i zastrašivanja. Na sreću, sada su na čelu četničkog pokreta Nikolić i Vučić, koji nisu dovoljno sposobni “uskladiti” djelovanje sa “prethodnicom”, koju u Republici Hrvatskoj predvodi „priučeni“ četnik, (privrženiji jugosavenskoj ideji) Milorad Pupovac, koji (bez pomoći izvana) može napraviti ogromne štete i to uspješno radi, ali će se razotkriti “do kraja” i neće više imati “potencijal” koji je namijenjen organizaciji kojoj je on na čelu.

Vodi li se, doista, protiv Republike Hrvatske Specijalni rat?

U Republici Hrvatskoj, od osamostaljenja do danas, neprekidno postoje i organizirano (više ili manje) javno djeluju snage koje sustavnim provokacijama pokušavaju izazvati reakcije domoljubnih snaga, koja bi prešle granicu „nužne obrane“.
Klasičan primjer uporabe cjelokupnog arsenala (terorističkih akcija), koji se primjenjuju kao „uvertira“ u „viši stupanj“.
Hrvatski narod, a poglavito Domoljubne snage su neprekidno izložene djelovanju protuhrvatskih snaga dobro raspoređenih u mnoštvo organizacija, udruga, pokreta, medija, a u zadnje vrijeme (zahvaljujući mogućnostima „on line“ komunikacija) i pojedinaca, koji svaki za sebe ne djeluju otvoreno protuhrvatski i protudržavno, ali svi zajedno kontinuirano provode program temeljen na načelima:
-stalnog uznemiravanja provokacijama na granici (ili u sivoj zoni) dopuštenog,
-sustavne zlouporabe svakog pojedinačnog odstupanja od najviših međunarodnih standarda poštivanja temeljnih ljudskih prava i sloboda, dizanje istih na n-tu potenciju i stvaranje privida o Republici Hrvatskoj kao zemlji netolerancije, nesloboda, raznih fobija,
-medijskog terorizma, (pre)oblikovanja javnog mišljenja, plasiranja dezinformacija, poluistina i laži, produkcije sivila i beznađa, multipliciranja negativnosti,
-planskog razaranja sigurnosno – obavještajnog sustava,
-planskog slabljenja obrambene moći, ,
-planskog razaranja običaja i tradicije, te sustavnog obezvrjeđivanja (ili zanemarivanja) ukupne kulturne baštine hrvatskog naroda,
-sustavnog i kontinuiranog negiranja agresije na Republiku Hrvatsku, relativiziranja povoda i uzroka te agresije,
-relativiziranja trajne pogibelji od doktrine velikosrpske hegemonije i teritorijalnog proširenja na račun Republike Hrvatske,
-relativiziranja i omalovažavanja žrtve hrvatskog naroda u obrani Domovine,
-provedbi procesa izjednačavanja agresora i žrtve,
-omalovažavanju hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata,
-imputiranja odgovornosti za agresivne namjere i činidbe u odnosu na BiH.
Kontinuirana provedba ovog programa, od osamostaljenja Republike Hrvatske do danas, rezultirala je sputavanjem hrvatskog političkog, kulturnog, jezičnog i povijesnog entiteta (autentičnog političkog bića), sužavanja prostora za suvereno političko djelovanje, nesputan politički život i razvitak hrvatskog naroda, do točke neizdrživog.
Braniteljska populacija, (od tih snaga) identificirana kao moguća barijera na putu ostvarenja zacrtanih ciljeva, se uspješno neutralizira.
Svaki čas se najavljuju nova procesuiranja „ratnih zločina“ počinjenih u obrani domovine, promjene zakona kojima se (u pravilu) reduciraju stečena prava hrvatskih branitelja, postavljaju se nove barijere za njihovo ostvarivanje.
Branitelje se besramno proganja i sve bezočnije stigmatizira. Pokušava ih se (i djelomice uspijeva) sukobiti sa najranjivijim skupinama društva.
Intelektualce koji podržavaju domoljubnu političku ideju se sustavno izvrgava ruglu, napada, omalovažava, progoni.
Svi pokazatelji (koji se statistički prate, analiziraju i evaluiraju) pokazuju da smo unutar „perimetara ekonomije“ i povezanih područja, „u slobodnom padu“.
Državno odvjetništvo i cijeli represivni aparat su stavljeni u službu „lijeve“ anacionalne (da ne rabim teži, adekvatniji izraz) političke opcije.
Zavladao je kaos, beznađe, a u zadnje vrijeme se prakticira i vladanje nasilnićkim, nedemokratskim metodama. Svi mehanizmi državne vlasti su instrumentalizirani u svrhu provedbe politike vladavine „nad narodom, u ime naroda“, vlasti koja ne posjeduje domoljubni refleks, koja ne „razumije“ (niti na razini prepoznavanja) svu širinu državnih interesa i probitaka, koje ne uspijeva (a izgleda da se i ne trudi) postaviti „softver“ koji bi sveobuhvatno i sustavno uredio „prostor Sigurnosne Politike“. Bez toga se ne može napraviti cjelovit iskorak iz ove spirale propadanja, ova prije svega nesposobna i nekompetentna, a onda i upitno hrvatska Vlada to ne uspijeva.
Naprotiv, u svrhu prikrivanja svoje nesposobnosti, potenciranjem ideoloških i svjetonazorskih razlika, „dolijeva ulje na vatru“, a u zadnje vrijeme i inicira (ne usuđujem se reći organizira) subverzivne oblike „djelovanja“, koji izlaze iz okvira političke borbe.
Nasuprot ovom procesu, Domoljubne političke snage (u najvećem dijelu) okupljene oko Domoljubne koalicije na čelu sa HDZ-om (po onome što se može vidjeti iz moje perspektive, običnog, malog, prosječno informiranog, domoljubno orijentiranog Hrvata, koji redovito glasuje) se (još uvijek) nalaze u obrambenom poretku, bez dovoljno jake i vidljive inicijative, bez prepoznatljivih planova za ovladavanje dominantnim točkama našeg političkog prostora, bez kojih će biti jako otežano osvajanje većine biračkog tijela i pobjeda na izborima i (što je važnije) zaustavljanje „propadanja“ i promjena smjera.

Ovakva, rashrvaćena, ponižena i bespomoćna Hrvatska, Hrvatska koja se odriče sebe same i svojih najboljih sinova, Hrvatska koja ne nalazi načina oduprijeti se nasrtajima na svoju opstojnost. Hrvatska koja je izgubila instinkt samoodržanja, malodušna Hrvatska koja ne traži izlaz iz labirinta, lak je plijen raznim grabežljivcima, unutar i izvana, te pobuđuje sve veće nezadovoljstvo najvećeg dijela naroda, ali i strah.
Strah za opstojnost države i budućnost naše djece i unuka, i na kraju za vlastitu sigurnost svakog pojedinca.
Emigracijski val, koji je za ovako malu zemlju poprimio zabrinjavajuće razmjere, se pojačava.
Odlaze oni koji su konkurentni na europskom tržištu, čime se ozbiljno smanjuje potencijal zaustavljanja i preokretanja negativnih socioekonomskih trendova. Nasuprot njemu, nailazi imigracijski val, doseljavaju se pojedinci koje progoni očaj, koji će još više otežati ovo beznadno stanje i izazvati dodatne dubioze.
Možda i sukobe?
Vlast je u svim područjima svojih odgovornosti izgubila kontrolu, („uzde iz ruku“), osim u odnosu na represivni aparat , medije i instrumentarij fiskalne prinude.
U takvom stanju „općeg rasula“, beznađa, kaosa i indolentnosti vlasti (koja je na granici veleizdaje) u odnosu na vanjske i unutarnje „izazove“ (kako se to „korektnim“ političkim rječnikom kaže) koji „udaraju“ u temelje države, Republika Hrvatska je postala „lak plijen“ (kuća udovička), za sve protuhrvatske interese i činidbe.

Pobjeda Kolinde Grabar-Kitarović na predsjedničkim izborima se (za sada) nedovoljno koristi za preuzimanje inicijative, razobličavanje (ranije opisanih) protuhrvatskih snaga i pojava, „istjerivanje“ na „čistinu“ i stvaranje platforme na koju se mora „dovesti“, sadašnju vlast, radi konačnog razobličavanja, i obračuna, demokratski prihvatljivim (legitimnim) metodama i sredstvima.
Ne sumnjam da će se na tome raditi u predstojećem predizbornom i izbornom periodu, ali nisam siguran kako će se u tom procesu postaviti većina (rascjepkanih) domoljubnih snaga.
Političke stranke okupljene oko SDP-a, kao i ostale organizirane političke snage na lijevoj strani političkog spektra, pa i neke koje same sebe smještaju u centar, više ili manje, javno ili prikriveno, izravno ili neizravno, djeluju protiv (samostalne i suverene) Republike Hrvatske i njenih interesa, koristeći pri tome sve raspoložive snage, (od „nevladinih udruga“, „lijevih intelektualaca“ koji nisu službeno u „politici“, ostataka sigurnosnog sustava bivše države, medija koji su doslovno u rukama antihrvatske ljevice, dobrog dijela sveučilišne elite u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Osijeku i Zadru)
Političke stranke u domoljubnom dijelu političkog spektra, (koliko je meni poznato i bez ulaženja u razloge i opravdanost) već dugo se izbjegavaju izravno uključiti u detaljnu raščlambu stanja beznađa i kaosa u lijepoj našoj, otvoreno, bez frazeologije, ispraznica i političkih parola.
Jezikom razumljivim narodu. Bez iskrenog, stručnog, objektivnog identificiranja uzroka i ciljeva ovog poodmaklog procesa, i mogućnosti njihovog rješavanja, teško će se započeti proces (postupnog) preokretanja paradigme.

Domoljubne snage, koje bi trebale biti nositelj državotvorne, suverenističke politike i na njoj utemeljene „Sigurnosne Politike“, izgubile su iz vida nekoliko prevažnih činjenica:
1. Međunarodnim priznanjem, obranom, i unutarnjim stabiliziranjem demokratskog poretka, bez identificiranja i političkog neutraliziranja „ostavljenih snaga“ prethodnog režima, pokazalo se, nije moguće graditi uspješnu demokratsku državu.
Nije moguće zatvoriti proces „tranzicije“.
Naprotiv.
Vračamo se ubrzanim tempom unatrag.
Te (protuhrvatske) snage, osposobljene su i organizirane (vojničkom terminologijom rečeno) za vješto ubacivanje u međuprostore, osvajanje točkastih ciljeva i njihovo (kasnije) spajanje i/ili umrežavanje.
Relativno rano (2000.godine), su se stekli uvjeti za njihovo „reaktiviranje“ (dolaskom na vlast prve protuhrvatske koalicije) i uspjele su, uz pomoć snaga instrumentaliziranim od „stranih“ središta moći (nevladin sektor i fizička nazočnost stranih obavještajnih elemenata u domaćem sigurnosnom aparatu), preuzeti vlast u RH.
Odmah po preuzimanju vlasti, započele su sa opreznom, ali temeljitom disolucijom, prije svega sigurnosnog, (a onda i svih drugih) sustava.
Taj sustav je, istina, (i ranije) imao slabosti ali ga nije trebalo paralizirati u cilju „neprijateljskog“ preuzimanja (što je učinjeno) – nego rekonstruirati u cilju bolje operabilnosti za zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa (što nije učinjeno).
Trebalo je „nadograditi“ postojeći „softver“ (sigurnosnu politiku) i rekonstruirati „hardver“, (inkompatibilne dijelove zamijeniti novim i osigurati jednostavnu zamjenjivost ostalih dijelova, po mjeri njihove zastare). To je bio preduvjet za jedan puno širi i dublji proces.
Proces razaranja „sustava“ u cjelini, kroz rasprodaju banaka, ovladavanje medijima, visokim školstvom, područjem kulture…!!
Ovaj program se financira zaduživanjem u inozemstvu, (vanjski dug enormno brzo raste) i donacijama međunarodnih središta moći, što je još jedna od poluga disolucije institucija države.
Vlade Ive Sanadera i Jadranke Kosor ne uspijevaju zaustaviti ove pogibeljne trendove, ne shvaćaju da je „Sigurnosna Politika“, „politika svih politika“, ništa ne čine na tome da preuzmu u ruke „sve“ poluge upravljanja složenim mehanizmom upravljanja državom.
Fokusiraju se na pojedine segmente, nemajući snage „izbaciti“ inkorporirane elemente moćnog „prijatelja“. Ni danas, nakon 15 godina Republika Hrvatska NEMA KONTROLU nad upravljačkim mehanizmom, nema izgrađen „softver“ koji će osigurati (željeno) funkcioniranje svih čimbenika bitnih za sigurnost i prosperitet države, njihovu interakciju podređenu zajedničkom cilju i cjelovit nadzor nad procesom, te instrumentarij njegovog (vektorskog) kataliziranja.

2. Hrvatska je u Domovinskom obrambenom ratu “do nogu” porazila srpsku vojsku i ostatke bivše JNA, vojne snage pobunjenih etničkih Srba u RH.
Porazila je i „miloševićevu“ agresivnu fašističku politiku, temeljenu na dobro osmišljenoj „memorandumskoj“ platformi, poduprtu, (tada) respektabilnoj snazi JNA i mobilizacijskom potencijalu Srba u Srbiji,Crnoj Gori, BiH i Hrvatskoj. I to je bila grandiozna vojno-politička pobjeda, najveća u povijesti hrvatskog naroda. Međutim, olako se prelazi preko činjenice da nije poražena velikosrpska ideja, da nije poražena hegemonistička težnja (većine) srpskog naroda u odnosu na hrvatski.
3. Srbija u Republici Hrvatskoj ima „prethodnicu“ u previsokom postotku nelojalnih građana unutar etničke srpske manjine, državljana Republike Hrvatske koji ne priznaju državi u kojoj žive, koji koriste benefite, ali aktivno i (više-manje) otvoreno rade protiv RH, kao države.
„Samogetoiziranje“ te zajednice, politička platforma i djelovanje SDSS-a i SNV-a na čelu sa političarima tipa Milorada Pupovca, najavljuju dugoročni trend takvog djelovanja. U kombinaciji sa srbijanskom otvoreno četničkom vladom i izuzetno snažnim četničkom pokretom u Republici Srbiji, završenom procesu rehabilitiranja četništva, obnovljenoj platformi „memorandumske politike“ (memorandum 2), otvorenom agresivnom retorikom u odnosima sa RH, etnički Srbi u RH (ponovno) postaju moćno oružje u rukama velikosrpske politike.
4. U Republici Hrvatskoj, bez ikakvih ograničenja, djeluje Srpska Pravoslavna Crkva, sa pozicija strateškog nositelja i ideologa velikosrpske politike.
5. U Bosni i Hercegovini traje proces političke i fizičke eutanazije hrvatskog naroda, koji u toj zemlji „de iure“ima status konstitutivnosti, a „de facto“ je u poziciji borbe za fizički opstanak. Bošnjačke i srpske političke elite i toj zemlji pokazuju i (i prakticiraju) otvoreno neprijateljstvo prema Hrvatima i Republici Hrvatskoj, no o teme u posebnom osvrtu na odnose Hrvatske i BiH.

Sve ovo je „širom otvorilo vrata“ i „stvorilo plodno tlo“ za vođenje svih oblika, protuhrvatskog djelovanja, pa i „specijalnog rata“, neovisno o metodama, intenzitetu, nositeljima.
Na žalost, Republika Hrvatska nema učinkovit odgovor.
Tko ne vjeruje neka pročita „Izvješće SOA-e“ za 2015.godinu i usporedi ga sa stvarnim stanjem.