Društvenim mrežama u Hrvatskoj se nakon pogreba Ratka Mladića u Beogradu postavlja pitanje Vatikanu – Je li sad vrijeme priznati svetost bl. Alojzija Stepinca, a pitanje je očito inspirirano ulogom patrijarha SPC-a Porfirija na Mladićevom ispraćaju.

Zbilja ljudi u Hrvatskoj zabrinjavajuće često, pogotovo na tzv. desnom spektru, pokazuju nehotice veliki manjak samopoštovanja, a i naivnosti.

Prvo, usprkos postupku pokojnog pape Franje i svojevremenom sazivanju njegove poznate mješovite Komisije “stručnjaka” iz Hrvatske i Srbije, te uključivanju SPC-a u već završeni proces kanonizacije bl. Alojzija Stepinca, kako bi se “unaprijedila saznanja i doprlo do novih istina”, usprkos karikaturalnoj izjavi pape Franje kako mu se pojavio ondašnji srpski patrijarh kao odgovor na molitve, jasno je da SPC, pa ni Porfirije danas, nikada nije imala, ni mogla biti bitan razlog otezanja i odbijanja proglašenja bl. Stepinca svetim. To je bilo samo jeftino pokriće nečemu drugom.

Drugo, uvredljivo je bl. Alojzija dovoditi u vezu sa SPC iz bilo kojih razloga i s bilo kakvom nakanom. To papi Franji i očito njemu podčinjenim prefekturama nije bilo tako, ali bi hrvatskim vjernicima i hrvatskom narodu trebalo biti. To ne znači da se hrvatski vjernički puk treba okrenuti protiv Pape, treba moliti za njega jer mu očito nedostaje Božjeg nadahnuća po tom pitanju, a puku vjere da Bog ima i sa Stepincem i danas svoj naum, kako je uvijek i imao.

Treće, proglasiti blaženika svetim treba biti dostojan svetosti. Ja sam uvjeren na temelju svega poznatog i na temelju poznate mi njegove papinske baštine da papa Franjo jednostavno nije bio dostojan. Je li i hoće li biti papa Lav, ostaje za vidjeti. Za to treba moliti, a ostaviti se Porfirija i SPC-a, jer oni nisu mogli biti nikakva novost Vatikanu, pogotovo nakon epizode s Mladićem. SPC je upravo to što smo gledali, Porfirije je upravo to što smo vidjeli.
Kad to Vatikan ne bi znao, onda bi se moralo postaviti pitanje o razini produhovljenosti aktualne vatikanske kurije Darovima Duha Svetoga.

Četvrto, umjesto upiranja prstom u Vatikan, u pape, ukazivanja na postupke i narav SPC-a i Porfirija, hrvatski vjernički puk, golema većina hrvatskog naroda bi se trebali pitati koliko su stvarno vjerodostojne naše molitve i zagovori svetosti bl. Alojzija?

Primjerice, dok zagovaramo njegovu svetost, u hrvatskom društvenom životu se proslavlja ime njegovog krvnika i smrtonosnog režima sa kompletnim idejnim naslijeđem. Tito i antifašizam ne idu u istu ravan sa Stepincom, a u Hrvatskoj je vladajući narativ antifašizam, sa stotinama ulica i trgova, društava i udruženja s Titovim imenom. U konačnici, to vide i iz Vatikana, pa i oni nama, kao i mi njima mogu postaviti pitanje – jesmo li trenutno dostojni?

Zaključno, ne tražimo u Srbiji i u SPC ono što nikada nije smjelo biti i nije bilo kod njih. To je jeftin alibi, a u ovom slučaju i uvredljivo nisko samopoštovanje. I to je jedan od razloga zašto se nakon vojne ratne pobjede nikako nd uspijevamo osloboditi i biti slobodan narod.

Na današnji dan, 8. rujna 1995., započela je Vojno-redarstvena operacija Maestral, jedna od najvećih združenih operacija hrvatskih snaga u Bosni i Hercegovini.
Operacija je provedena na području jugozapadne BiH, a u njoj su sudjelovale postrojbe Hrvatske vojske (HV) i Hrvatskog vijeća obrane (HVO), uz djelovanje postrojbi Armije BiH. Cili operacije bio je potisnuti snage Vojske Republike Srpske, osloboditi Šipovo, Jajce i Drvar te uspostaviti novu crtu bojišnice prema području Petrovca, Ključa i Mrkonjić Grada.

U prvoj fazi, koja je započela 8. rujna, hrvatske su snage probile neprijateljske položaje i započele napredovanje prema Vitorogu, Jastrebnjaku, Demirovcu i Mliništu. Tijekom operacije oslobođeno ie oko 2.500 km² teritorija, uključujući Šipovo, Jajce i Drvar.

Borbe su završile ulaskom hrvatskih snaga u Jaice 13. rujna 1995., kada su na tvrđavi i slapovima Plive podignute zastave hrvatskog naroda.
U operaciji su poginula 55 pripadnika hrvatskih snaga, dok ie 67 teže, a 110 lakše ranieno
Vječna hvala i slava poginulim hrvatskim braniteljima.

Vječna Hrvatska📝

Nakon što nas je prerano napustio naš dragi prijatelj Tomo Krasić, praznina koju je ostavio bila je velika, kao i ostavština njegova djelovanja u našoj općini.

U želji da njegovo ime, sportski duh i ljubav prema košarci žive i dalje, u suradnji s Damirom Jerkićem, uz blagoslov Tomine obitelji, pokrenuo sam prvi Memorijalni međunarodni košarkaški turnir za djevojčice „Tomo Krasić“.

Danas, nakon toliko godina, osjećam neizmjeran ponos. Ponosan sam što sam od samog početka ugradio dio sebe u ovu prekrasnu priču i dao doprinos u organizaciji i odigravanju svakog turnira koji nosi ime mog pokojnog prijatelja.

Ono što me najviše ispunjava i grije oko srca je svaka ona djevojčica koja je istrčala na parket, svako novo prijateljstvo koje se ovdje rodilo i rađa i dalje, kao i činjenica da je ovaj turnir postao prepoznatljiv brend na sportskoj mapi Hercegovine.

Tomo, tvoj osmijeh i tvoja ljubav prema igri i dalje žive kroz svaku ovu generaciju. Dok je nas i dok je čitlučke košarke, tvoje ime nećemo zaboraviti.

Hvala svima koji su dio ove naše priče i koji pomažu u odigravanju turnira.