Čime bi se mogle mjeriti?
Onim što bi mogle nekoga usrećiti.
Bar malo, na minutu, dnevno…
Samo to? Dovoljno za početak.
Postoji mnogo suptilnih emocija koje ne moramo ni znati etiketirati, razumjeti, nego ih je dovoljno osjetiti.
Čine li nas sretnima ili jadnima?
“Okružite se pozitivnim ljudima.”
Ne kaže se to bezveze.
Kad idemo malo dublje, shvaćamo da upravo mi možemo biti toliko u svojoj biti, esenciji, kako bi naše društvo moglo učiniti nešto jako lijepo nekome tko nas poštuje kao original.
0vakve, manjkave, čudne.
Njima posebne.
Iste one kakve nas, nažalost, često u okviru obitelji smatraju crnim ovcama.
I zamjeraju nam baš tu našu autentičnost, htjeli bi mijenjati ono što jesmo, oni koji bi, po nekakvim normama, baš trebali biti na našoj strani. Ali, nisu.
Znaju li razloge zašto? Ne baš.
Kad se distanciramo, ne gledaju u svoje greške, nego nam zamjeraju odsutnost, navikli da smo tu.
Očekuje se da i dalje glumimo kako ne vidimo da si međusobno ne budimo ništa dobro, moramo paziti na svako slovo i trošiti dragocjenu energiju, koju će poslije, zgužvanu kao potrošen papir, baciti u smeće.
Usluge koje su nam pojedinci učinili, htjeli bismo uzvratiti, jasno.
Dužnosti su nam duboko urezane u odgoju.
Možemo poklonima, prijateljskim akcijama, molitvom za njihovu dobrobit…
Ne dugujemo im dušu.
Ono što nikako ne moramo je: davati im svoje vrijeme na “izvolite”.
Kao ni priliku da im se opet nekako zamjerimo…jer…znamo gdje smo nepoželjni, nevoljeni i neshvaćeni.
Tu im možemo iz duše i bezuvjetne ljubavi, pokloniti dragocjene sate i minute, bez nas.
Zašto bi ikome išli na živce, smetali, ako svoje vrijeme možemo potrošiti puno ugodnije, čak produktivnije?
Nije li ljepše prati stepenice, krečiti zidove, nego pričati u prazno?
Kad ne znamo bi li se smijali ili plakali: ono što prvo izađe.
Ako nijedno, samo ne tugovati, bar ne zadugo.
Od toga baš nitko nema koristi.
Kad se nađemo u trgovačkom centru, gdje nismo našli što smo tražili, kamo idemo?
Prema izlazu.
Ako nema tu, ima na drugom mjestu.
Ova haljina baš naglašava što ne treba, uopće mi ne laska figuri, dok mi ona druga prati liniju tijela i kao da je šivana za mene.
Otkriva i skriva upravo ono što želim.
Nju ću odabrati.
Jer se u njoj osjećam ugodno i slobodno, ništa ne moram paziti. Služi mi.
A ja nju popunjavam, ispunjavam joj praznine.
Ne valja osobe uspoređivati s odjevnim predmetima, ali ako nam čine bilo kakvo nezadovoljstvo, potpuno je ispravno skinuti ih sa sebe i pronaći izlaz.
Van njihovih okvira, u kojima smo sputani.
Pitati ih: ” što očekujete?”
Ako ni oni ne znaju, kako i zašto bi mi?
Znali, trebali, htjeli?
Ljubav je ljubav, pa makar bila i s daljine.
Dok neprihvaćanje stvara razdor, razdvajanje, ubija svu ljepotu blizine.
A kad je već tako, žao mi je.
Nitko o nikome ne ovisi, a emotivna sloboda podrazumijeva da se može voljeti, bez patnje. Bez dugovanja, srama.
Prigrliti svoje i svačije nesavršenosti, u otpuštanju prema cilju: uzvišenoj, izuzetnoj ljepoti oprosta.
“Ah, dobro, ti tako misliš. U redu je.
A ja imam puno ljepših stvari za obaviti, umjesto da ti se nastojim svidjeti.
Vidimo se…jednom, negdje, slučajno
a možda i nikad.”
Tko hoće, naći će način, a onaj koji neće izgovor. Uvijek je tako.
Prekratko je vrijeme kojim raspolažemo, da bi se istim razbacivali i poklanjali ga onima koji ionako ne znaju što bi s nama, njim.
U koju bi nas ladicu nepovjerenja spremili?
Umjesto poraza, gladi zbog neuzvraćene ljubavi, može se ono što nam nitko nema pravo zabraniti: uživati u životu, sunčanom danu, kao najvećoj poslastici i daru.

D.K.

04.11.2024.