Trideset godina stvaranja, odricanja, krvi i znoja. Projekt koji je od devedesetih godina bio najveći ponos nacije i simbol pobjedničkog mentaliteta danas se pred našim očima urušava u povijesnu blamažu.
Četiri uzastopna poraza. Šesnaest primljenih golova u pet utakmica. Najteži poraz u povijesti hrvatskog nogometa usred Rijeke! Pad na 14. mjesto FIFA-ine ljestvice i korak do ispadanja iz elitnog razreda Lige nacija. To nisu „slučajni kiksevi“, to je surova statistika potpunog rezultatskog i taktičkog sloma pod izborničkom palicom Slavena Bilića!
No, od samih poraza još je gora retorika kojom nas pokušavaju uvjeriti da je sve u redu. Reprezentaciju koja je osvajala svjetska srebra i bronce te igrala finala danas se svodi na slavljenje „dobrog dojma“ nakon izgubljenih utakmica. Umjesto preuzimanja odgovornosti i ostavki nakon neviđenog debakla, prodaju nam se priče o „karakteru“ i „odvajanju rezultata od izvedbe“.
Kult Vatrenih nije nastao na alibijima i hrabrim porazima, nego na prkosu, pobjedama protiv najvećih i standardu u kojem poraz nikada nije bio razlog za zadovoljstvo. Eksperimenti bez pokrića, lutanje s formacijama i spuštanje kriterija na razinu prosječnosti izravno brišu sve ono što su generacije gradile desetljećima!
Više nitko nema pravo zatvarati oči pred onim što se događa s hrvatskom nogometnom reprezentacijom. Ovo više nije samo niz loših rezultata, taktičko lutanje ili trenersko neznanje – sve ovo sve više nalikuje na dobro osmišljeni scenarij sustavnog razgradnje i zatiranja kulta Vatrenih!
Najsramotniji dokaz tog odnosa vidjeli smo na Wembleyju. Ostaviti Luku Modrića – živuću legendu, simbol ove reprezentacije i kapetana koji je Hrvatsku vodio do svjetskog vrha – na klupi za pričuve u ključnoj utakmici Lige nacija, vrhunac je nepoštovanja prema njegovoj ulozi, statusu i svemu što je dao hrvatskom dresu.
Dok se na terenu gube utakmice u nizu, primaju povijesni debakli i srozava ugled građen tri desetljeća, najveći autoritet i vođa momčadi drži se po strani, a nama se nakon četvrtog uzastopnog poraza ponovno prodaju jeftine priče o „dobrom dojmu“. Takav odnos prema kapetanu ne šalje samo pogrešnu poruku svlačionici, već izravno udara u same temelje hijerarhije, zajedništva i poštovanja na kojima je ova reprezentacija uvijek počivala. Došli smo do točke koju nitko nije mogao zamisliti ni u najgorim noćnim morama – da nam je domaća utakmica protiv Češke u Osijeku jedina i posljednja slamka spasa kako bismo izbjegli sramotno ispadanje iz elitnog razreda Lige nacija! Otvoreno se postavlja pitanje što se to događa i gdje je nestao povijesni nacionalni naboj kada igraju naši Vatreni?
Nacionalni naboj ne nestaje sam od sebe. On se gasi kada se pobjednički mentalitet zamijeni alibijima, kada se porazi slave kao „dobar dojam“, a najveće legende i simboli kulta guraju na klupu. Navijači nisu slijepi – osjećaju kada se reprezentacija vodi bez vizije, autoriteta i poštovanja prema svemu što ovaj dres predstavlja! Nedopustivo je da se nakon povijesnih blamaža i serije poraza navijačima vrijeđa inteligencija pričama o „dobrom dojmu“ i „odvajanju rezultata od izvedbe“. Nedopustivo je da se najveća legenda i kapetan Luka Modrić ponižava ostavljanjem na klupi dok se momčad bukvalno ne snalazi na terenu jer ne znaju na koju poziciju će ih Bilić postaviti u slijedećoj utakmici.
Taktička nemoć, stalno lutanje sa sastavima i potpuni gubitak pobjedničkog identiteta izravna su odgovornost izbornika! On je bio dobar igrač i može mu se dodijeliti uloga skauta za otkrivanje mladih talenata, ali izbornička klupa s Bilićem definitivno je put bez povratka za Vatrene!
Dosta je eksperimenata, dosta je ponižavanja onih koji su stvorili ovu reprezentaciju i dosta je šutnje onih koji su za ovaj kaos izravno odgovorni! Slavene Biliću, vrijeme je za trenutačnu i bezuvjetnu ostavku!
Vrijeme je da se prestane s traženjem opravdanja i vrijeđanjem zdravog razuma navijača. Hrvatska reprezentacija nije ničija ”druga šansa” niti utočište za staru slavu – vrijeme je za odgovornost, odmah!!!!!

Crna Gora je podarila fudbalu dvojicu velikana koji su ostavili dubok trag u evropskom i svetskom fudbalu. Ali, kada se postavi pitanje ko je najbolji – dilema je ozbiljna!

⚽ DEJAN SAVIĆEVIĆ – GENIJE
Osvajač Kupa/Lige šampiona sa Crvenom zvezdom i Milanom.
Jedan od najtalentovanijih fudbalera svoje generacije.
Čarobnjak sa loptom, igrač poteza, driblinga i fudbalske imaginacije.
Legendarna partija protiv Barselone u finalu Lige šampiona 1994. godine.
Igrač koji je mogao da reši utakmicu jednim potezom.
Drugo mesto u izboru za Zlatnu loptu 1991. godine.

⚽ PREDRAG MIJATOVIĆ – PEĐA
Legenda Real Madrida.
Strelac odlučujućeg gola u finalu Lige šampiona 1998. godine.
Jedan od najboljih napadača svoje generacije.
Izuzetno tehnički potkovan, elegantan i efikasan fudbaler.
Drugo mesto u izboru za Zlatnu loptu 1997. godine.

DEJO ILI PEĐA?
Da li je veći fudbaler onaj koji je imao više magije, talenta i genijalnih poteza ili onaj koji je bio golgeter, lider i čovek velikih utakmica?
Jedan je bio GENIJE, drugi je bio MAJSTOR.

Bili su među najvjernijim navijačima bugojanske Iskre. Vinko Lozančić i Pero Božić nisu propuštali ni treninge, a kamoli utakmice svog omiljenog kluba.

U jednom starom novinskom zapisu zabilježene su i njihove izjave koje svjedoče o ljubavi prema Iskri.

Vinko Lozančić tada je poručio da za njega nema prepreke da dođe na utakmicu svojih ljubimaca, bez obzira na grmljavinu i nevrijeme.

Pero Božić, s druge strane, kroz osmijeh je rekao da bi, kada bi imao 11 sinova, sve uključio u Nogometni klub Iskra. Posebno se radovao ulasku Iskre u Drugu saveznu nogometnu ligu, vjerujući da će stadion biti još puniji, a ljubav prema klubu još veća.

Danas, kada se prisjećamo tih vremena, ovakve priče podsjećaju nas da Iskra nikada nije bila samo nogometni klub. Bila je ponos grada, dio života i zajednička ljubav generacija Bugojanaca.

Jer klub čine igrači, ali njegovu dušu čine i ljudi koji ga vole. ⚽