Prije trideset i tri godine hrvatski se narod u Bosni i Hercegovini našao u sudbonosnim vremenima, kada je bio ugrožen njegov opstanak na vlastitim ognjištima. Bila su to vremena u kojima nije bilo prostora za laka pitanja i jednostavne odluke.

Pred hrvatskim narodom je stajalo veliko pitanje: hoćemo li čekati da netko drugi upravlja našim sudbinama ili ćemo mi sudbinu uzeti u svoje ruke.

Hrvatska Republika Herceg-Bosna nije nastala u miru i sigurnosti, nego usred rata kao odgovor na obranu opstojnosti svoje domovine. Upravo to danas najviše poštujemo: spremnost ljudi da u najtežem trenutku preuzmu odgovornost umjesto da čekaju da je preuzme netko drugi. To je razlika između naroda koji ima svoj glas i naroda o kojem se odlučuje bez pitanja. Ta razlika postoji i danas; promijenile su se samo okolnosti i, hvala Bogu, živimo u miru. Ono što je nekoć bilo pitanje opstanka danas je pitanje ravnopravnosti, a odgovornost je prešla na naraštaj koji danas odlučuje i generacije koje dolaze.

Na ovaj se dan s poštovanjem sjećamo svih hrvatskih branitelja koji su kroz Hrvatsko vijeće obrane u prijelomnim trenucima bili spremni ostaviti svoje obitelji i otići u borbu za našu slobodu, svih političkih predstavnika koji su imali pred sobom jedino interes svoga, hrvatskog naroda.

Neka je vječni pokoj i naša trajna zahvalnost svima koji su dali svoje živote za opstanak hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini.

𝘖𝘯𝘰 š𝘵𝘰 𝘴𝘶 𝘰𝘯𝘪 𝘰𝘣𝘳𝘢𝘯𝘪𝘭𝘪, 𝘮𝘪 𝘥𝘢𝘯𝘢𝘴 ž𝘪𝘷𝘪𝘮𝘰. 𝘖𝘯𝘰 š𝘵𝘰 𝘴𝘶 𝘰𝘯𝘪 𝘶𝘵𝘦𝘮𝘦𝘭𝘫𝘪𝘭𝘪, 𝘮𝘪 𝘯𝘰𝘴𝘪𝘮𝘰 𝘶 𝘣𝘶𝘥𝘶ć𝘯𝘰𝘴𝘵.