Ne trebaju roditelja koji im govori da ne smiju lagati, a onda pred njima laže. Ne trebaju oca koji govori o poštenju, a onda se hvali kako je nešto „sredio“. Ne trebaju majku koja govori o ljubavi prema bližnjemu, a onda sat vremena ogovara.

Hercegovački franjevac fra Marin Mikulić objavio je na Facebooku status u kojem se osvrnuo na raskorak između vjerskih običaja i svakodnevnog ponašanja ljudi u Hercegovini. U tekstu pod naslovom „Hercegovina puna Boga, a gdje je Bog u Hercegovini?” fra Marin problematizira oslanjanje na veze, nepravdu i licemjerje te ističe kako su mladi danas često pošteniji i samokritičniji od odraslih, od kojih traže konkretan životni primjer, a ne prazne govore.

Status prenosimo u cijelosti:

“HERCEGOVINA PUNA BOGA, A GDJE JE BOG U HERCEGOVINI”

Živimo u kraju u kojem se čovjek lako prepozna kao vjernik. Križ je na zidu. Krunica je u ruci. Nedjeljom se ide na misu. Hodočasti se. Poste se petci ( Ne baš kao prije). Djeca se krste, pričešćuju i krizmaju. U obiteljima se govori o Bogu, Gospi i svetinjama. Imamo crkve, kapelice, procesije, zavjete i hodočašća.

Hercegovina je, barem na prvi pogled, puna Boga. Ali onda čovjek mora stati i postaviti jedno neugodno pitanje:

Ako je Bog toliko prisutan među nama, gdje se vidi u našem životu?

Jer nije problem u tome što imamo križeve. Problem je ako križ nosimo oko vrata, a ne nosimo ga u svome ponašanju. Nije problem što molimo krunicu. Problem je ako nakon krunice sjednemo i počnemo ogovarati čovjeka kojega smo upravo vidjeli u crkvi. Nije problem što idemo na misu. Problem je ako s mise izađemo isti kakvi smo na nju ušli.

Da li možemo nedjeljom biti sat vremena na misi, a onda cijeli tjedan gaziti po ljudima. Odgovor: možemo i to uspješno.
Ali tu počinje problem.

Jer mi smo, čini mi se, nekako uspjeli razdvojiti vjeru od života. Kao da je vjera ono što radimo u crkvi, a život ono što radimo izvan nje.

U crkvi smo vjernici, a a poslu smo „snalažljivi“. U politici smo „realni“. U poslu smo „sposobni“. Prema rodbini smo „svoji“.
A Bog bi, izgleda, trebao razumjeti da se život tako mora voditi. Ne. Ne mora.

Ako sam kršćanin u crkvi, onda sam kršćanin i na poslu. Ako sam kršćanin pred oltarom, onda sam kršćanin i kada odlučujem hoću li nekoga prevariti. Ako sam kršćanin kada primam pričest, onda sam kršćanin i kada mi se otvori prilika da nekoga zakinem. Ako sam kršćanin kada govorim „Bože pomozi“, onda sam kršćanin i kada imam moć da drugome pomognem ili odmog­nem.

I zato nam se postavlja pitanje: Kako se ponašaš prema čovjeku koji ti ništa ne može dati? Tu se vidi prava vjera.

– Ne kada daješ novac za nešto što će svi vidjeti. Nego kada pošteno platiš čovjeka koji je radio za tebe, iako znaš da bi ga mogao zakinuti, a možda to nitko nikada ne bi saznao.

– Ne kada podmićuješ čovjeka koji ti može završiti posao. Nego kada odbiješ podmititi onoga koji ti ne može ništa završiti preko veze.

– Ne kada tražiš „svoga čovjeka“ da ti otvori vrata koja drugima ostaju zatvorena. Nego kada prihvatiš da na red dođe onaj koji je sposobniji, čak i ako zbog toga ti izgubiš priliku.

– Ne kada činiš dobro onome od koga očekuješ uslugu. Nego kada učiniš dobro čovjeku od kojega nećeš dobiti baš ništa zauzvrat.

Tu se vidi jesmo li stvarno vjernici. Jer lako je biti dobar prema čovjeku koji nam treba. Prava se vjera vidi onda kada pred sobom imamo čovjeka koji nam ne može ništa dati – a mi ga ipak odlučimo poštovati, ne zakinuti i ne poniziti.

Živimo u društvu u kojem se neke stvari više ni ne pokušavaju sakriti. Potezanje veze postalo je normalno. Podmetanje drugome postalo je dio igre. Potplaćivanje se ponekad opravdava rečenicom: „Tako to svi rade.“ Varati se zna nazvati snalaženjem. Zakidati drugoga zna se nazvati sposobnošću. Nepravdu prema drugome lako opravdamo kada je nama korisna.

A onda u nedjelju dođemo pred Boga. I molimo, pjevamo, pričestimo se. I opet u ponedjeljak nastavimo po starom. Svi smo grešni. Crkva nije zajednica savršenih ljudi. Crkva je zajednica ljudi koji su svjesni da trebaju obraćenje. Problem nastaje kada više ni ne želimo priznati da smo pogriješili.

I zato bih volio reći nešto što možda neće svima biti ugodno ni drago. to često puta kažem pa svi kažu da ja valjam gluposti. A to je: Ne mislim da su naši mladi toliko loši koliko ih mi odrasli često prikazujemo. Čak bi se usudio da su puno bolji i od svojih roditelja i odraslih ljudi.

U svome radu s mladima susreo sam mnoge koji su me upravo svojim pitanjima, iskrenošću i spremnošću da preispitaju sebe znali ugodno iznenaditi.

Vidim mlade koji žele raditi na sebi. Vidim mlade koji ne prihvaćaju olako rečenicu: „Tako se to uvijek radilo.“ Vidim mlade kojima nije normalno da se nešto mora završiti preko veze samo zato što se tako radilo prije njih. Vidim mlade koji teško prihvaćaju kada im se kaže da je normalno podmetnuti drugome da bi ti uspio. Vidim mlade koji žele biti bolji od onoga što su vidjeli. I to mi daje nadu.
Naravno, nisu svi mladi takvi. Kao što nisu ni svi odrasli loši. Ali moje je iskustvo da među mladima postoji nešto što ne bismo smjeli ugušiti: želja da se stvari preispitaju. A možda je upravo to ono što odraslima najviše nedostaje. Jer smo se navikli na veze, sređivanja, nepravdu, itd.

I onda mladome čovjeku koji pita zašto nešto nije pošteno kažemo da je naivan. Možda nije on naivan. Možda smo mi postali previše pokvareni da bismo još vjerovali kako se može živjeti pošteno. Možda nije problem što mladi ne žele prihvatiti naše obrasce. Možda je problem što smo im mi dali loše obrasce.

Zato bih volio da se prestanemo samo pitati: KAKVA SU NAM DJECA? Ida se počnemo pitati: Kakvi smo mi odrasli? jer djeca i mladi gledaju. Gledaju kako razgovaramo, kako dobivamo posao, kako rješavamo probleme, jesmo li isti u crkvi i izvan crkve.
Jer mladi ne trebaju još jednu generaciju odraslih koji će im govoriti: „Idi u crkvu.“ Trebaju vidjeti odraslog čovjeka koji živi ono što govori. Ne trebaju im naši savršeni govori. Trebaju im naš primjer.

Ne trebaju roditelja koji im govori da ne smiju lagati, a onda pred njima laže. Ne trebaju oca koji govori o poštenju, a onda se hvali kako je nešto „sredio“. Ne trebaju majku koja govori o ljubavi prema bližnjemu, a onda sat vremena ogovara. Ne trebaju odrasle koji im govore da budu dobri ljudi, a sami im pokazuju da u životu prolaze bezobrazni, lukavi i povezani. Mladi vrlo dobro vide razliku između vjere koju živimo i vjere o kojoj govorimo.

Mi u Hercegovini imamo puno vjerskih običaja, ali premalo obraćenja. imamo puno riječi o Bogu, a premalo života po Bogu. Naučili smo kako se prekrižiti, ali još nismo naučili kako se odreći sebe.
Ako želim biti velik čovjek u Božjim očima, onda moram znati reći: „Neću to učiniti. Iako mogu. Iako svi drugi rade. Iako bih mogao imati koristi. Neću, jer nije pošteno. Neću, jer nije kršćanski. Neću, jer Bog vidi.“

Eto gdje počinje Hercegovina puna Boga. Ne tamo gdje je najviše križeva, gdje se najglasnije govori o vjeri, gdje se najviše pokazuje tko smo. Nego tamo gdje jedan čovjek, kada ima priliku učiniti nepravdu i nitko ga ne bi uhvatio, ipak odluči učiniti ono što je ispravno.

Jer prava vjera počinje onda kada nas nitko ne gleda. A možda je upravo to pitanje koje bismo si svi trebali postaviti:
Ako bi Bog danas pogledao samo moja djela, a ne moje riječi, bi li u meni prepoznao vjernika?!”

www.abcportal.info