Ne trebaju roditelja koji im govori da ne smiju lagati, a onda pred njima laže. Ne trebaju oca koji govori o poštenju, a onda se hvali kako je nešto „sredio“. Ne trebaju majku koja govori o ljubavi prema bližnjemu, a onda sat vremena ogovara.
Hercegovački franjevac fra Marin Mikulić objavio je na Facebooku status u kojem se osvrnuo na raskorak između vjerskih običaja i svakodnevnog ponašanja ljudi u Hercegovini. U tekstu pod naslovom „Hercegovina puna Boga, a gdje je Bog u Hercegovini?” fra Marin problematizira oslanjanje na veze, nepravdu i licemjerje te ističe kako su mladi danas često pošteniji i samokritičniji od odraslih, od kojih traže konkretan životni primjer, a ne prazne govore.
Status prenosimo u cijelosti:
“HERCEGOVINA PUNA BOGA, A GDJE JE BOG U HERCEGOVINI”
Živimo u kraju u kojem se čovjek lako prepozna kao vjernik. Križ je na zidu. Krunica je u ruci. Nedjeljom se ide na misu. Hodočasti se. Poste se petci ( Ne baš kao prije). Djeca se krste, pričešćuju i krizmaju. U obiteljima se govori o Bogu, Gospi i svetinjama. Imamo crkve, kapelice, procesije, zavjete i hodočašća.
Hercegovina je, barem na prvi pogled, puna Boga. Ali onda čovjek mora stati i postaviti jedno neugodno pitanje:
Ako je Bog toliko prisutan među nama, gdje se vidi u našem životu?
Jer nije problem u tome što imamo križeve. Problem je ako križ nosimo oko vrata, a ne nosimo ga u svome ponašanju. Nije problem što molimo krunicu. Problem je ako nakon krunice sjednemo i počnemo ogovarati čovjeka kojega smo upravo vidjeli u crkvi. Nije problem što idemo na misu. Problem je ako s mise izađemo isti kakvi smo na nju ušli.
Da li možemo nedjeljom biti sat vremena na misi, a onda cijeli tjedan gaziti po ljudima. Odgovor: možemo i to uspješno.
Ali tu počinje problem.
Jer mi smo, čini mi se, nekako uspjeli razdvojiti vjeru od života. Kao da je vjera ono što radimo u crkvi, a život ono što radimo izvan nje.
U crkvi smo vjernici, a a poslu smo „snalažljivi“. U politici smo „realni“. U poslu smo „sposobni“. Prema rodbini smo „svoji“.
A Bog bi, izgleda, trebao razumjeti da se život tako mora voditi. Ne. Ne mora.
Ako sam kršćanin u crkvi, onda sam kršćanin i na poslu. Ako sam kršćanin pred oltarom, onda sam kršćanin i kada odlučujem hoću li nekoga prevariti. Ako sam kršćanin kada primam pričest, onda sam kršćanin i kada mi se otvori prilika da nekoga zakinem. Ako sam kršćanin kada govorim „Bože pomozi“, onda sam kršćanin i kada imam moć da drugome pomognem ili odmognem.
I zato nam se postavlja pitanje: Kako se ponašaš prema čovjeku koji ti ništa ne može dati? Tu se vidi prava vjera.
– Ne kada daješ novac za nešto što će svi vidjeti. Nego kada pošteno platiš čovjeka koji je radio za tebe, iako znaš da bi ga mogao zakinuti, a možda to nitko nikada ne bi saznao.
– Ne kada podmićuješ čovjeka koji ti može završiti posao. Nego kada odbiješ podmititi onoga koji ti ne može ništa završiti preko veze.
– Ne kada tražiš „svoga čovjeka“ da ti otvori vrata koja drugima ostaju zatvorena. Nego kada prihvatiš da na red dođe onaj koji je sposobniji, čak i ako zbog toga ti izgubiš priliku.
– Ne kada činiš dobro onome od koga očekuješ uslugu. Nego kada učiniš dobro čovjeku od kojega nećeš dobiti baš ništa zauzvrat.
Tu se vidi jesmo li stvarno vjernici. Jer lako je biti dobar prema čovjeku koji nam treba. Prava se vjera vidi onda kada pred sobom imamo čovjeka koji nam ne može ništa dati – a mi ga ipak odlučimo poštovati, ne zakinuti i ne poniziti.
Živimo u društvu u kojem se neke stvari više ni ne pokušavaju sakriti. Potezanje veze postalo je normalno. Podmetanje drugome postalo je dio igre. Potplaćivanje se ponekad opravdava rečenicom: „Tako to svi rade.“ Varati se zna nazvati snalaženjem. Zakidati drugoga zna se nazvati sposobnošću. Nepravdu prema drugome lako opravdamo kada je nama korisna.
A onda u nedjelju dođemo pred Boga. I molimo, pjevamo, pričestimo se. I opet u ponedjeljak nastavimo po starom. Svi smo grešni. Crkva nije zajednica savršenih ljudi. Crkva je zajednica ljudi koji su svjesni da trebaju obraćenje. Problem nastaje kada više ni ne želimo priznati da smo pogriješili.
I zato bih volio reći nešto što možda neće svima biti ugodno ni drago. to često puta kažem pa svi kažu da ja valjam gluposti. A to je: Ne mislim da su naši mladi toliko loši koliko ih mi odrasli često prikazujemo. Čak bi se usudio da su puno bolji i od svojih roditelja i odraslih ljudi.
U svome radu s mladima susreo sam mnoge koji su me upravo svojim pitanjima, iskrenošću i spremnošću da preispitaju sebe znali ugodno iznenaditi.
Vidim mlade koji žele raditi na sebi. Vidim mlade koji ne prihvaćaju olako rečenicu: „Tako se to uvijek radilo.“ Vidim mlade kojima nije normalno da se nešto mora završiti preko veze samo zato što se tako radilo prije njih. Vidim mlade koji teško prihvaćaju kada im se kaže da je normalno podmetnuti drugome da bi ti uspio. Vidim mlade koji žele biti bolji od onoga što su vidjeli. I to mi daje nadu.
Naravno, nisu svi mladi takvi. Kao što nisu ni svi odrasli loši. Ali moje je iskustvo da među mladima postoji nešto što ne bismo smjeli ugušiti: želja da se stvari preispitaju. A možda je upravo to ono što odraslima najviše nedostaje. Jer smo se navikli na veze, sređivanja, nepravdu, itd.
I onda mladome čovjeku koji pita zašto nešto nije pošteno kažemo da je naivan. Možda nije on naivan. Možda smo mi postali previše pokvareni da bismo još vjerovali kako se može živjeti pošteno. Možda nije problem što mladi ne žele prihvatiti naše obrasce. Možda je problem što smo im mi dali loše obrasce.
Zato bih volio da se prestanemo samo pitati: KAKVA SU NAM DJECA? Ida se počnemo pitati: Kakvi smo mi odrasli? jer djeca i mladi gledaju. Gledaju kako razgovaramo, kako dobivamo posao, kako rješavamo probleme, jesmo li isti u crkvi i izvan crkve.
Jer mladi ne trebaju još jednu generaciju odraslih koji će im govoriti: „Idi u crkvu.“ Trebaju vidjeti odraslog čovjeka koji živi ono što govori. Ne trebaju im naši savršeni govori. Trebaju im naš primjer.
Ne trebaju roditelja koji im govori da ne smiju lagati, a onda pred njima laže. Ne trebaju oca koji govori o poštenju, a onda se hvali kako je nešto „sredio“. Ne trebaju majku koja govori o ljubavi prema bližnjemu, a onda sat vremena ogovara. Ne trebaju odrasle koji im govore da budu dobri ljudi, a sami im pokazuju da u životu prolaze bezobrazni, lukavi i povezani. Mladi vrlo dobro vide razliku između vjere koju živimo i vjere o kojoj govorimo.
Mi u Hercegovini imamo puno vjerskih običaja, ali premalo obraćenja. imamo puno riječi o Bogu, a premalo života po Bogu. Naučili smo kako se prekrižiti, ali još nismo naučili kako se odreći sebe.
Ako želim biti velik čovjek u Božjim očima, onda moram znati reći: „Neću to učiniti. Iako mogu. Iako svi drugi rade. Iako bih mogao imati koristi. Neću, jer nije pošteno. Neću, jer nije kršćanski. Neću, jer Bog vidi.“
Eto gdje počinje Hercegovina puna Boga. Ne tamo gdje je najviše križeva, gdje se najglasnije govori o vjeri, gdje se najviše pokazuje tko smo. Nego tamo gdje jedan čovjek, kada ima priliku učiniti nepravdu i nitko ga ne bi uhvatio, ipak odluči učiniti ono što je ispravno.
Jer prava vjera počinje onda kada nas nitko ne gleda. A možda je upravo to pitanje koje bismo si svi trebali postaviti:
Ako bi Bog danas pogledao samo moja djela, a ne moje riječi, bi li u meni prepoznao vjernika?!”
Svetom misom i polaganjem vijenaca u Biletić Polju, u utorak, 22. rujna 2026. godine, odana je počast stradalima u Drugom svjetskom ratu i poratnom razdoblju.
Na spomen-obilježju stradalima u Drugom svjetskom ratu i poraću ispisana su imena i prezimena četrdeset žitelja mjesne zajednice Biletići u općini Čitluk koji su tijekom rata i poraća ubijeni, poginuli ili nestali. Spomenik trajno čuva uspomenu na njih i svjedoči o stradanju stanovnika ovoga kraja.
Misno slavlje, koje je započelo u 18 sati, predvodio je don Đuro Bender, župnik župe Mučeništva sv. Ivana Krstitelja – Glavosjek, Gradina i dekan Broćanskog dekanata. Molitvom i polaganjem vijenaca iskazano je poštovanje prema žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća.
Komemoraciji su nazočili predsjedavajući Doma naroda Parlamenta Federacije BiH Tomislav Martinović, zastupnica u Zastupničkom domu Parlamenta Federacije BiH Kristina Šimović, predsjednica Vlade Hercegovačko-neretvanske županije Marija Buhač, ministar prometa i veza HNŽ-a Ivo Bevanda te ministar zdravstva, rada i socijalne skrbi HNŽ-a Milenko Bevanda.
Obilježavanju su nazočili i načelnik općine Čitluk Marin Radišić, predsjednik Općinskog vijeća Čitluk Ivica Jerkić te predsjednica HKDU-a BiH Josipa Prskalo.
Okupljanje u Biletić Polju bilo je prigoda za zajedničku molitvu i očuvanje sjećanja na stradale, čija su imena trajno upisana u spomen-obilježje i povijest mjesne zajednice.
Crnač i Lijeva Obala večeras su bili mjesta susreta kandidata HDZ-a BiH i građana Širokog Brijega. U neposrednom razgovoru s mještanima, članovima i simpatizerima stranke otvorene su teme razvoja Širokog Brijega, infrastrukturnih projekata, budućih ulaganja, položaja mladih i obitelji u Županiji Zapadnohercegovačkoj, ali i predstojećih izbora i njihova utjecaja na djelovanje na svim razinama vlasti.
Posebno je istaknuta potpora Darijani Filipović, kandidatkinji HDZ-a BiH za hrvatsku članicu Predsjedništva BiH.
Okupljenima su se obratili predsjednik Gradskog odbora HDZ-a BiH Široki Brijeg i nositelj liste za Skupštinu Županije Zapadnohercegovačke Dario Knezović, gradonačelnik Širokog Brijega Ivo Pavković, kandidat za Zastupnički dom Parlamenta Federacije BiH Tomislav Mandić te nositelj liste HDZ-a BiH za Zastupnički dom Parlamentarne skupštine BiH Predrag Kožul.
Dario Knezović govorio je o izborima, odgovornosti koju donosi povjerenje građana te ulozi izbornog rezultata. Naglasio je kako, uz sam rezultat, treba voditi računa i o odnosima koji će nakon izbora oblikovati vlast na različitim razinama.
„Izbori su festival demokracije i ono što se posebno vrednuje jest rezultat. U okruženju i društvu u kojem živimo jasno je kako izborni rezultat nije uvijek izravan odraz onoga što mi želimo. Zato je važna i postizborna matematika. Svojim izlaskom na izbore i potporom HDZ-u BiH možemo osigurati da se volja naših birača jasno vidi i da nakon izbora imamo snažnu poziciju za djelovanje“, poručio je Knezović.
Dodao je kako očekuje snažnu potporu hrvatskih birača u Širokom Brijegu te da bi takav rezultat HDZ-u BiH dao snažnu poziciju nakon izbora.
Gradonačelnik Širokog Brijega Ivo Pavković govorio je o projektima koji se provode na području grada i potrebi suradnje svih razina vlasti. Istaknuo je kako je za nastavak razvoja Širokog Brijega važno imati mogućnost djelovanja i na višim razinama vlasti.
„Kada funkcioniraju sve razine vlasti, puno je lakše raditi na terenu. Naš cilj je nastaviti raditi, a jedan od preduvjeta za to svakako je sudjelovanje u vlasti na svim razinama. Želimo nastaviti realizirati projekte koji su važni našim građanima i raditi na tome da naš grad bude još bolje mjesto za život, da dobro funkcionira i da se razvija u pravom smjeru“, istaknuo je Pavković.
Pavković je naglasio kako se rezultati mogu ostvarivati uz međusobno povjerenje, suradnju i kontinuitet rada te pozvao građane da zajednički nastave raditi na razvoju Širokog Brijega.
Tomislav Mandić u svom je obraćanju govorio o vrijednostima koje treba čuvati, ali i potrebi da se istodobno gleda prema budućnosti.
„Naša je obveza čuvati vrijednosti koje su važne našem narodu i našoj zajednici, ali istodobno gledati naprijed, prema novim prilikama i razvoju, te stvarati uvjete za ostanak mladih ljudi i kvalitetniji život naših obitelji. Upravo zato ovakvi skupovi imaju posebnu vrijednost – oni su prilika za otvoren razgovor, predstavljanje programa, razmjenu mišljenja i razgovor o onome što možemo napraviti zajedno“, kazao je Mandić.
O izbornim rezultatima i odnosu različitih razina vlasti govorio je i Predrag Kožul. Posebno je izdvojio rezultate na razini županijskih skupština s obzirom na njihovu ulogu u izboru izaslanika u domove naroda.
„Svaka dobro organizirana organizacija, kada ulazi u ozbiljan posao kakav su izbori, radi analize i projekcije – što je bilo i što možemo očekivati. Posebno su važni izborni rezultati u županijskim skupštinama jer oni imaju izravnu vezu s izborom izaslanika u domove naroda“, kazao je Kožul.
Govoreći o zastupljenosti Hrvata u domovima naroda, Kožul je naglasio njihovu ulogu u ostvarivanju političke zastupljenosti i zaštiti ustavnih prava.
„Naši osigurači nalaze se u domovima naroda, u Domu naroda Parlamenta FBiH i Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. Kada imamo odgovarajuću većinu i zastupljenost u tim tijelima, imamo mogućnost zaštititi naša ustavna i narodna prava te stvoriti prostor za snažnije političko djelovanje i nove iskorake“, poručio je Kožul.
Kožul je posebno istaknuo i kandidaturu Darijane Filipović za hrvatsku članicu Predsjedništva BiH, naglasivši važnost potpore njezinoj kandidaturi.
Predizborne aktivnosti Gradskog odbora HDZ-a BiH Široki Brijeg nastavljaju se sutra, 23. rujna novim susretima s mještanima, članovima i simpatizerima stranke. Skup na Brigu održat će se u Športsko-rekreacijskom centru Đulić u 18 sati, dok je okupljanje u Mokrom predviđeno u područnoj školi u 19:30 sati.
I ovi susreti bit će prilika za predstavljanje kandidata i programa te izravan razgovor s građanima o projektima i temama važnima za daljnji razvoj Širokog Brijega.
ABCPORTAL.info je news portal pokrenut idejom da u moru web portala i stranica na našem prostoru donese nešto drukčiji pristup odabiru informacija koje prezentiramo na našim stranicama.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvola izdavača!
Bosanski franjevac fra Julijan Jelenić u svom putopisu “Dalmacijom i Jadranskim morem” iz 1906. opisuje razgovor između njega i slikara Bellotija kojeg je prvi put sreo u vlaku vozeći se uz Jadransko more:
“─ Vi ste, gospodine, iz Bosne? – prozbori do mene sjedeći gospodin Belloti, slikar iz Spljeta.
─ Jest.
─ Poznam po brkovima. A zašto vi Franjevci u Bosni i Hercegovini nosite brkove?
─ Jer ih ljudi nose.
─ A zašto ne nose svjetovni svećenici?
─ Ta, valjda oni misle, da je onako ljepše – odvratim ja sa doskočicom, a nešto nervozno.
─ A, da! Vi se sa mnom igrate slijepog miša.
Ja sam već bio sjeo, pak se okrenem g. Bellotiju, te otčepim:
─ Štovani gospodine, kada me pitate, da Vam baš kažem. Potarem ja desnom rukom čelo, popravim šešir, pa počnem od prahistoričkoga doba brkova:
Prije je svijet bio komodniji. Živio je prirodnije – niti je brijao brade, niti gladio brkova, to je bio u ona vremena samo mačiji posao. Kulturi se nije svigjala priroda, pak ju je počela preudešavati. Već čitamo u klasikama, da se je Julij Cesar pomno brijao. Nekako tih vremena počeo je atentat i na brkove. U srednjem vijeku velikaši su brijali brkove, a tada si je počeo brijati brkove papa, te stožernici rimske crkve. Zatim su tu povlasticu zatražili i italski svećenici. Kada su to oni dobili, zatražili su ju i svećenici izvan Italije i tako se je ta moda rasprostranila. No što gospoda radi, to opet oponašaju sluge, a čim sluge preuzmu gospodsku modu, gospoda ju napušta. I zato ćete vidjeti danas, da gospodski sluge briju brkove, a grofovi već ne briju. Crkva je, imate znati, konservativna, što jednom prihvati, to teško napušta. I zato svjetovno svećenstvo brije brkove, a briju ih i redovnici po slobodnim državama. Mi opet Franjevci u Bosni i Hercegovini ne brijemo brkova zato, jer smo bili pod osmanlijskom vladom, pod kojom se je katoličko svećenstvo krilo. Stoga, da se ne raspoznamo, nosili smo i brkove, a i civil. To je dakle naša povlastica, koja nam je još jedina ostala sasvim neošišana.”
Na fotografiji se nalazi fra Ivan Ćurić. Autor fotografije: fra Oliver Livančić
