Bosna i Hercegovina ulazi u još jedne opće izbore s gotovo istim političkim prijeporima koji je prate godinama. Koji su, prema vašem mišljenju, ključni problemi države koji se nakon 4. listopada moraju početi rješavati ako želimo izbjeći nove zastoje, blokade i političke krize te omogućiti napredak zemlje?

Blokade postoje jer ih generiraju trenutačni politički predstavnici koji obnašaju vlast gotovo tri desetljeća. Takva situacija im odgovara jer mogu međusobno optuživati jedni druge, glumiti velike nacionalne vođe i zaštitnike, bez obzira na pedigre iz jugoslavenskoga komunističkog sustava, a u biti djelovati u svom interesu i interesu uskoga kruga ljudi.

Oni unose strah među narode stvarajući dojam da bi bez njih svi propali i bili uništeni. Držim da je suprotno, da su oni glavni generatori sukoba i nazadovanja te da su najveća smetnja napretku i blagostanju koje naši ljudi zaslužuju.

Iseljavanje mladih, sve starije stanovništvo, sve više cijene, korupcija i organizirani kriminal postali su dio naše svakodnevice. Na sve se to nadovezuju osjećaj neslobode, strah od slobodnog govora i šutnja o problemima. Bez slobode nema demokracije, nema zdravog društva.

Vrijeme je da prekinemo taj začarani krug. Moramo osloboditi društvo kako bi svatko mogao slobodno djelovati, raditi i živjeti od svoga rada. Samo tako možemo zaustaviti iseljavanje, osigurati kvalitetniju skrb za starije, uz nužno povećanje mirovina koje su sramotno niske, i sustavno suzbijati korupciju, od zapošljavanja do redova u bolnicama.

Daytonski mirovni sporazum zaustavio je rat i postavio temelje današnje BiH, ali već dugo slušamo kako postojeći sustav nije dovoljno funkcionalan. Treba li Bosni i Hercegovini ustavna reforma i, ako treba, u kojem smjeru bi ona po vama trebala ići?

Bosnu i Hercegovinu vidim kao modernu europsku federaciju u kojoj će postojati istinska ravnopravnost triju konstitutivnih naroda, Bošnjaka, Hrvata i Srba, ali i svih drugih, koji će se međusobno uvažavati, živjeti jedni s drugima i poslovno surađivati bez ikakvih nepotrebnih barijera.

Daytonski okvir na papiru je dobar jer tri naroda međusobno dijele vlast i u njoj sudjeluju. Problem su nametnute izmjene visokih predstavnika koje su nas udaljile od Daytona, a u biti dale moćno oružje trenutačnim elitama za međusobne blokade i profit njihovih uskih krugova.

Dayton se trebao postupno mijenjati odozdo, a ne nametnutim dekretima. U Europi imamo niz primjera kako urediti Bosnu i Hercegovinu kao funkcionalnu federaciju za tri ravnopravna naroda.

Sigurno neću ići u smjeru Travanjskog paketa i slabljenja položaja Hrvata i drugih konstitutivnih naroda, kako je svojedobno zagovarao Dragan Čović. Niti ću odbacivati pozitivne prijedloge, kao što je on činio, samo zato što dovode u pitanje njegove osobne interese i interese njegova kruga ljudi.

Jedno od pitanja koje godinama opterećuje odnose u Federaciji BiH jest izborno zakonodavstvo, odnosno odnos između načela legitimnog predstavljanja konstitutivnih naroda i građanskog načela. Vidite li prostor za kompromis koji bi mogao biti prihvatljiv Hrvatima, Bošnjacima i Srbima i što bi on konkretno podrazumijevao?

Pitanje izbornog zakonodavstva opterećuje odnose zato što već više od dvadeset godina slušamo lažna obećanja da će se mijenjati Izborni zakon do Božića, Uskrsa ili do kraja godine. Hrvatski narod time je zarobljen i izoliran, što odgovara trenutačnom glavnom vlastodršcu u Mostaru.

Upravo su oni stjerali Hrvate u politički rov i otpočeli rovovsku borbu koju ne znaju voditi. Da stvar bude gora, sada u panici pred izbore trče u Washington, gdje nikada prije nisu bili, na sastanke s trećerazrednim birokratima. Zašto to nisu činili u proteklih dvadeset godina? I što su postigli? Razgovarali su o plinu i fotografirali se po praznim hodnicima.

Svaki bi odgovoran politički predstavnik napustio dužnost ako ne ispuni obećanje u kratkom roku, a kamoli ako ga daje već dva desetljeća.

Međutim, itekako sam svjestan da korijen problema leži u izbornim pravilima koja su nametnuli visoki predstavnici, počevši od Wolfganga Petritscha, prema kojima Hrvati trpe te su politički marginalizirani i nepredstavljeni.

Kompromis se može postići ako se tom pitanju pristupi bez osobnih interesa, fige u džepu i svjesnog nastojanja da se vlast zadrži pod svaku cijenu, kao što je to danas.

Svjestan sam i da postoji radikalna bošnjačka struja koja želi dominirati nad Hrvatima u Federaciji BiH. Obišao sam proteklih mjeseci cijelu BiH i mogu potvrditi da oni nisu većina među Bošnjacima. S bošnjačkim političarima znat ćemo surađivati, a s radikalima ćemo se znati nositi.

Svjestan sam i da nam je potrebna potpora Zagreba, Washingtona i Bruxellesa, ali njima se mora pristupiti ozbiljno i organizirano, sa sustavom koji u Mostaru svjesno nije izgrađen i ne postoji. Ne može se politika svoditi na fotografije i jedne te iste isprazne objave na društvenim mrežama, bez ikakve stvarne političke inicijative.

Građanima su političke i nacionalne teme važne, ali ih možda još neposrednije pogađaju cijene, plaće, mirovine, odlazak mladih i nedostatak radne snage. Što bi, prema vašem mišljenju, trebali biti ključni gospodarski i socijalni prioriteti Bosne i Hercegovine u razdoblju od 2026. do 2030. godine i što s pozicije člana Predsjedništva možete učiniti kako biste pomogli njihovu ostvarivanju?

Ključni gospodarski i socijalni prioriteti Bosne i Hercegovine do 2030. godine moraju biti zaustavljanje odlaska mladih, povećanje plaća i mirovina te stabilizacija tržišta rada.

S pozicije člana Predsjedništva BiH najveći doprinos ovim ciljevima ostvaruje se kroz ekonomsku diplomaciju, ubrzanje europskih integracija i privlačenje stranih investicija.

Socijalna politika, mirovinski sustav, radno pravo i obrazovanje u nadležnosti su entiteta i županija, ali i tu Predsjedništvo BiH ima važne posredne i strateške mehanizme utjecaja.

Jedan član Predsjedništva ne može samostalno izglasati zakone o minimalnoj plaći ili poreznom rasterećenju, ali na ta pitanja može ključno utjecati kroz državni proračun, europske integracije, zakonske inicijative i politički pritisak.

Konkretno, iskoristit ću svoje ustavno pravo na izravno upravljanje dijelom diplomatske mreže kako bih veleposlanicima nametnuo ekonomske ciljeve i privlačenje investicija kao prioritet broj jedan.

Ustavne ovlasti Predsjedništva primarno su usmjerene na vanjsku politiku, ali one izravno utječu i na domaće gospodarstvo. Ekonomska diplomacija i aktivno lobiranje za dolazak velikih stranih investitora otvaraju nova izvozna tržišta za domaće tvrtke.

U razdoblju do 2030. godine fokus mora biti na privlačenju europskih kompanija koje u sklopu trenda „nearshoringa“ traže stabilne baze bliže matičnim državama.

Ubrzavanje puta prema Europskoj uniji i povlačenje sredstava iz Plana rasta možemo iskoristiti kao polugu za pritisak na niže razine vlasti da smanje doprinose na plaće i tako rasterete poslodavce.

Na polju obrazovanja pokrenut ću izmjene Okvirnog zakona na državnoj razini kako bi se uvelo dualno obrazovanje i uskladilo školstvo s realnim potrebama gospodarstva.

Međutim, uz sve navedeno, politička stabilnost mora biti apsolutni prioritet. Smanjenje zapaljive retorike i prekid stalnih političkih kriza ne samo da će privući ozbiljan kapital nego će mladim obiteljima vratiti osjećaj sigurnosti i perspektive, što je jedini trajni način da se zaustavi iseljavanje stanovništva.

Bosna i Hercegovina formalno je na europskom putu, ali proces napreduje sporije nego što bi mnogi željeli. Gdje vidite najveću domaću odgovornost za taj zastoj i što je realno moguće napraviti u iduće četiri godine kako bi članstvo u Europskoj uniji bilo konkretizirano?

Ponavljam da najveću odgovornost snosi trenutačna politička elita koja se protivi istinskom ubrzanju europskoga puta. To bi za njih značilo izgubiti mogućnost izvlačenja novca iz javnih poduzeća malverzacijama, kraj klijentelizma i otvaranje vrata sposobnim, a ne podobnim kadrovima.

Osim što je stalo većini građana, jedinoj kojoj je stalo jest Hrvatskoj, zbog njezinih opravdanih sigurnosnih i trgovinskih interesa. Zbog toga treba pozdraviti potporu Vlade Republike Hrvatske, bez koje ne bi bilo ni minimalne nade za reforme u Bosni i Hercegovini.

Moram priznati da mi je donekle neugodno koliko Hrvatska ulaže, a bez postavljanja jasnih kriterija i uvjeta, što ovdašnji akteri iskorištavaju za vlastitu promociju i interese. Oni stvaraju dojam da bi njihovim uklanjanjem s političke scene Hrvatska prestala pomagati Hrvatima u BiH.

Pogledajte njihove predizborne poruke. Oni se hvale ulaganjima i uspjesima Vlade Republike Hrvatske, a ne svojim uspjesima, jer njih nema.

Učinit ću sve da odnosi s Hrvatskom budu još bolji, ali i da ulaganja budu opravdana, da se ta sredstva ne kradu i ne rasipaju, već da budu temelj razvoja.

Želim da Hrvati u BiH budu Hrvatskoj partner, a ne teret. Nama treba politička potpora i partnerstvo, a ne humanitarna pomoć. Mi smo ponosan i radišan dio hrvatskoga naroda, a ne prosjaci.

Naravno, svjestan sam i geopolitičkih razlika u pogledima na Europsku uniju između Hrvata, Srba i Bošnjaka. U iduće četiri godine mandata fokus reformi na europskom putu Bosne i Hercegovine stavit ću na pravosuđe i sigurnost.

Pravosuđe je osnova za jače gospodarstvo i prosperitet građana koji tada mogu računati na pravdu. Ulaganje u sigurnost potrebno je za očuvanje onoga što se stekne i za daljnji razvoj, pogotovo u nestabilnim geopolitičkim okolnostima.

Svijet ulazi u razdoblje sve većih geopolitičkih potresa – rat u Ukrajini traje, odnosi SAD-a i Europe se mijenjaju, a sukobi Izraela, Irana i SAD-a te kriza oko Hormuškog tjesnaca pokazuju koliko se sigurnosne krize brzo prelijevaju i na gospodarstvo i cijene energenata. Gdje u takvim okolnostima treba biti pozicionirana Bosna i Hercegovina i može li voditi ozbiljnu vanjsku politiku dok o ključnim svjetskim pitanjima unutar zemlje često nema ni minimuma konsenzusa?

Po tom pitanju Bosna i Hercegovina nije drukčija od same Europske unije. I tamo postoje znatne razlike, ali vode se argumentirane rasprave, postižu kompromisi i donose odluke.

Tako treba biti i u Bosni i Hercegovini. Nitko ne može osporiti geografiju, a činjenica je da je Bosna i Hercegovina u Europi, da njezino gospodarstvo ovisi o Europskoj uniji i da upravo Europska unija ulaže najviše sredstava kroz investicije i projekte.

Isto tako, činjenica je da je Hrvatska prva postaja na putu u EU, s Vladom koja je prijateljska i sklona BiH, što treba iskoristiti.

Šire gledajući, Bosna i Hercegovina mora politički biti okrenuta i SAD-u, što trenutačno ne koristi dovoljno, iako trenutačna američka administracija želi smanjiti štetne odluke birokrata. To je prilika za stvarnu suverenost zemlje.

Ipak, ono što je najvažnije jest da mi u BiH moramo biti okrenuti jedni drugima, da moramo postići konsenzus oko temeljnih interesa svojih naroda i cijele BiH.

Svi oni koji misle profitirati na današnjoj situaciji i trenutačnim širim političkim okolnostima i odnosima već sutra mogu biti gubitnici. Tako je bilo i u prošlosti.

Predsjedništvo BiH u proteklim je mandatima često bilo mjesto dubokih političkih neslaganja i sukoba. Ako budete izabrani, kako zamišljate suradnju s druga dva člana Predsjedništva i postoji li minimum pitanja oko kojih bi, bez obzira na politike i nacionalne razlike, troje članova moralo moći postići dogovor?

Počeo bih s pretpostavkom i zahtjevom da se svi članovi Predsjedništva BiH moraju zalagati za dobrobit Bosne i Hercegovine kao države.

Unutar toga državnog okvira imamo pravo na razlike i imamo obvezu boriti se za prava i interese naroda koji su nas birali i koje zastupamo, a ne samo predstavljamo.

Mi smo neka vrsta odvjetnika naših naroda koji moraju imati pravo uskratiti nam punomoć za zastupanje ako ne obavljamo svoj posao.

U tom smislu jamčim da ću biti hrvatski član Predsjedništva BiH dostojan svoga naroda, svjestan njegova položaja i zahtjeva. Ali, u isto vrijeme, bit ću i državni dužnosnik koji će znati zaštititi interese BiH.

Jer mi, osim svojih naroda, predstavljamo i državu. Odgovorni smo za njezinu budućnost i blagostanje naših ljudi. To znači da je svatko od nas odgovoran i za svakog građanina u BiH. Ako tako shvaćamo naše uloge, onda neće biti problema u suradnji.

Ako nakon izbora ostvarite uspjeh i pobijedite u utrci za Predsjedništvo, po čemu biste željeli da birači za četiri godine mjere vaš rezultat?

Nakon pobjede na izborima 4. listopada počet ću s oslobađanjem zarobljenog društva, prije svega njegova hrvatskog dijela. To je prva i glavna misija po kojoj će me birači na kraju mandata pamtiti.

Ne smiju postojati granice u poslovanju, rastu pojedinaca unutar društva, novim poslovnim prilikama za mlade i dostojnoj starosti. Politički cilj bit će i postići apsolutnu ravnopravnost hrvatskoga naroda unutar BiH.

To se ne može postići jeftinom patetikom, s jedne strane i sladunjavim pozivanjem na „našu domovinu Bosnu i Hercegovinu“, a istodobno gotovo sociopatološkom vezanošću i suradnjom s njezinim rušiteljima i mrziteljima.

Ravnopravnost se ne može izboriti ni samoograničavanjem na lažno obećanje izmjena Izbornog zakona jer narod ne ovisi samo o jednom zakonu, nego o puno širem spektru pitanja.

Ravnopravnost je moguće ostvariti samo sustavnom političkom borbom, diplomacijom i prisutnošću u svim centrima moći. To znači i izborom najboljih kadrova.

Postavljanje dojučerašnje sekretarice za političkog tajnika stranke, profesora latinskog jezika za ministra pravosuđa, provincijskog novinara bez fakultetske diplome za ministra financija, kume svojih kćeri za ministrice, članove Predsjedništva BiH i slično jasno pokazuje da se tu ne radi o borbi za nacionalnu ravnopravnost niti za bilo kakve ozbiljne političke ciljeve.

To je popunjavanje važnih funkcija nesposobnim poslušnicima kako bi provodili konkretne koruptivne i kriminalne politike. To mora prestati!

Želim da me birači pamte po tome što sam okupio najbolje, najpametnije i najsposobnije hrvatske ljude, žene i muškarce, i da smo zajedno stvorili društvenu i političku snagu koja je, ne bojeći se suradnje s drugima, napravila bitne pomake u rješavanju nacionalnog pitanja u BiH, ali i svih drugih važnih pitanja.