Jedna od najelitnijih specijalnih postrojbi HVO-a bila je Postrojba za posebne namjene “Ludvig Pavlović” . Uz Kaznjenicku bojnu, Gavran 2 , Garave ova postrojba je imala status i “pristožerna” što znači da je imala ozbiljniji status i zadaće u vojnoj hijerarhiji.
Motivi na oznaci su i vise nego zanimljivi. Veliki zeleni javorov list koji je karakterističan za velik broj izvidničkih postrojbi diljem svijeta, za ove krajeve nekarakteristična siva podloga , proboden mač koji simbolizira hrabrost i dvije munje kao simboli napada i moći. Takodjer tu je i samo ime “Ludvig Pavlović” čovjek kojeg ne treba posebno predstavljati. Jedini preživjeli iz poznate skupine Feniks 72.
Sjedište bojne je bilo u Čapljini u vojarni ” Božan Šimović ” , a poslije je ušla u sastav 2. gardijske brigade HVO-a . Na pocetku su sa Južnog bojista pohitali braniti svoje rodjene pragove. Poslije ratuju oko Bugojna, Viteza, Busovače, Stoca i Mostara. U teškoj borbi na Bokševici gube četiri pripadnika, ali izvršavaju sve svoje zadatke u akcijama Cincar i Zima ’94. Nastavljaju svoj put na Glamoču te u posljednjim akcijama Ljeto ’95. i Maestral oslobađaju Vitorog, Kujače, Šipovo, Bosansko Grahovo, Drvar, Jajce i posljednji Mrkonjić Grad. 🇭🇷

Ne znam hoćeš li ikada pročitati ovo pismo. Možda će ostati samo moje tiho priznanje, riječi koje nisam znala izgovoriti kad si bio blizu.

Voljela bih znati kako izgleda jedno obično jutro s tobom. Skuhati dvije kave, čuti kako si spavao, nasmijati se nekoj sitnici. Biti uz tebe i onda kad nemaš ništa posebno reći. Možda baš za tim najviše čeznem — za običnim danom u kojem ne moram pogađati ima li u tvome životu mjesta za mene.

Ne tražim savršenog čovjeka. I ja imam svoje strahove, teške dane i trenutke kad se povučem jer ne znam kako reći da me nešto boli. Ali znam pružiti ruku. Znam saslušati. I voljela bih jednom osjetiti da se i ja mogu na nekoga osloniti, bez straha da tražim previše.

Ne znam što ti osjećaš. Ponekad mi se učini da smo blizu, a onda između nas ponovno nastane tišina. U toj tišini ostanem s toliko toga što bih ti rekla.

Možda te nikada neću zagrliti onako kako želim. Možda nećemo imati naša jutra, dogovore i male navike. To me boli, jer sam poželjela upoznati život s tobom, a ne samo zamišljati ga.

Ipak, želim da znaš: moja nježnost nije zahtjev da me voliš. Želim da mi dođeš samo ako i sam želiš biti tu. Da mogu vjerovati tvome dolasku i mirno se radovati sljedećem susretu.

Pred Bogom ne skrivam tu želju. Kažem Mu da bih voljela da si to ti. A onda Ga zamolim za snagu da prihvatim istinu, kakva god bila.

Ako nam se putevi jednom spoje, voljela bih da oboje dođemo otvorena srca. Ako se ne spoje, trebat će mi vremena da pustim ono čemu sam se nadala.

Do tada ću živjeti svoje dane, iako ćeš mi u nekima nedostajati više nego što bih priznala.

Večeras sam ti samo htjela reći: postoji u meni jedna nježnost za tebe. Ne znam hoćeš li je ikada primiti, ali ovim sam joj pismom napokon dala glas.