Ja, Vinko Marić, pukovnik HVO-a, uoči nadolazećih izbora pozivan sam nebrojeno puta, kako iz Hercegovine tako i iz cijele Bosne i Hercegovine, da se izjasnim kome dati glas za hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine – Darijani Filipović, kandidatkinji HDZ-a BiH, ili Zdenku Lučiću, zajedničkom kandidatu pet stranaka s hrvatskim predznakom.

Smatram svojom obvezom, kao odgovoran član društvene zajednice, dati odgovor cjelokupnoj bosanskohercegovačkoj javnosti. Nažalost, ne želim se izjasniti niti podržati bilo kojeg kandidata, iz razloga koje već godinama javno iznosim.

Kao član Predsjedništva HDZ-a 1990, u kojem sam aktivno djelovao do 2018. godine, na stranačkim sjednicama više sam puta upozoravao da Hrvati iz Bosne nisu ravnopravni Hrvatima iz Hercegovine. Istodobno sam predlagao konkretna rješenja kako bi se postigla veća ravnopravnost, ali i prijeko potrebno jedinstvo hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.

Jedan od mojih prijedloga bio je da se kandidatura za hrvatskog člana Predsjedništva BiH rotira po regijama. Tako bi u jednom četverogodišnjem mandatu zajednički kandidat svih stranaka s hrvatskim predznakom dolazio iz područja od Sarajeva do Save, a u sljedećem mandatu iz Hercegovine, odnosno područja od Sarajeva do Neuma. Smatrao sam da bi se po istom principu trebao birati i ministar financija Bosne i Hercegovine, dok bi predsjednik Federacije BiH dolazio iz Hercegovine. Na taj bi način bila uključena cijela Federacija BiH i osiguran ravnomjerniji politički utjecaj svih krajeva u kojima žive Hrvati – od Neuma do Save, od Bihaća do Stoca.

Što se tiče ideje o trećem entitetu, smatram da od toga nema ništa. Iako HDZ BiH već više od dvadeset godina na toj retorici osvaja značajan broj glasova, uvjeren sam da većina Hrvata u Bosni i Hercegovini ne želi takvo rješenje, kao što ne želi ni stalne političke podjele i retoriku koja nas udaljava od Bošnjaka.

Također smatram da je rat između Hrvata i Bošnjaka bio posljedica djelovanja različitih obavještajnih i političkih struktura kojima nije odgovarala suradnja dvaju naroda. Kao svoj osobni politički stav iznosim uvjerenje da i danas određene interesne mreže i ostaci nekadašnjih obavještajnih struktura, uključujući i utjecaj KOS-a, imaju značajan utjecaj na političke procese u Bosni i Hercegovini.

Istodobno smatram da HDZ BiH, SDA i SNSD kroz međusobne sukobe i političke blokade prvenstveno nastoje očuvati vlastite političke pozicije, umjesto da rade na izgradnji funkcionalne i prosperitetne države.

Moj stav, kao čovjeka koji se borio za Bosnu i Hercegovinu, ostaje nepromijenjen: Bosna i Hercegovina treba ostati jedinstvena država sastavljena od dva entiteta i Brčko distrikta, uz punu ravnopravnost triju konstitutivnih naroda, što je zajamčeno Ustavom Bosne i Hercegovine.

Vinko Marić
Pukovnik HVO-a

Na Duhovski ponedjeljak, u drevnom franjevačkom marijanskom svetištu Kloster Marienthal u njemačkoj pokrajini Hessen okupljaju se Hrvati iz cijele Njemačke na svom tradicionalnom zavjetnom hodočašću Žalosnoj Majci – Pietà, čudotvornim Gospinim likom koji stoljećima okuplja vjernike u molitvi i pouzdanju.
Službeni program za 2026. godinu potvrđuje „Wallfahrt der Kroaten in Marienthal”, s hrvatskim križnim putem i svetom Misom na hrvatskom jeziku.
To tradicionalni susret iseljenih Hrvata i zavjetna molitva naroda koji je daleko od Domovine vjeran svome jeziku, vjeri i duhovnoj baštini.
Pred likom Žalosne Majke, koja u krilu drži mrtvoga Sina, hodočasničke hrvatske obitelji suosjećaju i polažu svoje nakane: molitve za djecu, za očuvanje hrvatskog identiteta, za mir u svijetu, za Domovinu i za sve koji nose križ života daleko od rodne grude.

Kloster Marienthal već stoljećima čuva ovo sveto mjesto milosti, a hrvatsko hodočašće na Duhovski ponedjeljak postalo je snažan pečat zajedništva Hrvata u iseljeništvu.
Dan kada se hrvatska riječ, molitva i pjesma uzdižu pred Majku Božju kao zavjet vjernosti Kristu i Crkvi.

U vremenu raspršenosti i udaljenosti, Marienthal nas uči kako narod živi dok čuva svoju vjeru, korijen, jezik, kulturu i običaje hodočasničkim procesijama čuvaju svetište u srcu.

Žalosna Majko, primi pod svoj plašt i zagovaraj hrvatski narod u Domovini i iseljeništvu.

U geometriji odlaska
prostor se sam povuče iz ljudi
bez odluke,
bez buke,
kao da je blizina bila samo privremeni ugovor materije
koji se ne produžuje.

Ne rušim ja ništa, Putniče.
Ovo se samo od sebe prestaje držati.

Kao konstrukcija koja ostane uspravna iz navike svjetlosti,
ali noću se čuje
kako šavovi popuštaju
na mjestima gdje je odavno izgubila
način da bude kuća.

U zidovima ostaju nečitke upute
koje niko nije pisao,
ali ih tijelo prepoznaje
kad je već kasno da ih mijenja.

Mi hodamo kroz to kao kroz sistem
koji nije predvidio nas.
I zato ne postoji rješenje, Putniče
ne postoji verzija ovog prostora
u kojoj oboje ostajemo cijeli i isti.

Ljubav ne puca.
Ona se samo prebaci u drugo stanje postojanja.

U stanje gdje nas dodir
više ne potvrđuje,
nego samo bilježi da je nešto prošlo kroz nas
i promijenilo način
na koji se zrak nosi u tijelu.

Ne rušim ja ništa, Putniče.
Samo gledam kako se oblik povlači iz sebe
bez potrebe da ga itko završi.

Vrijeme se ne kreće naprijed.
Vrijeme se slaže kao arhiva bez potpisa,
gdje se isti trenutak vraća
ali bez istih ljudi u sebi.

Ne rušim ja ništa, Putniče.
Ovo se samo više ne sastavlja u nama.