Na slici je fra. Bogdan Ćubela sa bratom Petrom
Ćubela, fra Bogdan (Mirko) (1913.-1979.), rođen u Grabovoj Dragi (župa Mostarski Gradac). Pastoralno je djelovao kao kapelan u Grudama (1939.-1941.) i Kočerinu (1941./42.), a potom u Rakitnu kao kapelan (1942./43.) i župnik (1943.-1948.) župnik do77.u Glavatičevu. Preminuo je u Konjicu 1979. na Markovdan.
Mater mi je pričala da me je fra Bogdan dok je bio u mostarskom samostanu krstio i pritom me zvao Blago, jer je prije toga krstio dijete koje je imalo to ime. Za vrijeme mog prvog izlaska iz ratnog Mostara u Gradacu na moru mi profesor Križan Čuljak ispriča kako je sa njime pio crno vino i jeo pršut u Glavatičevu na Veliki petak. Kum mi jednom reče tešku obiteljsku priču kako je rođeni otac tražio od fra Bogdana da se skine iz franjevaca i da se oženi jer su mu braća bila pobijena na Bilima 45.. Njihova imena su bila na popisu žrtava Jasenovca iako su ubijeni kilometer iznad svoje kuće u Grabovoj Dragi.

Poduzetnica se vratila po svoju bolesnu majku i zatekla bivšeg kako se brine o njoj; kad je otvorila jednu kutiju, otkrila je tko joj je 4 godine krao 18 milijuna dok je on šutio
DIO
Blindirani terenac zaustavio se ispred izblijedjele kućice na rubu Pátzcuara, u Michoacánu, i za manje od 2 minute nekoliko susjeda već je virilo kroz prozore.
Ne vraća se svaki dan u kvart žena poput Camile Arriage.
U novinama su je zvali “najmlađom investitoricom u Meksiku”. Imala je tvrtke, stanove u Polancu, intervjue na televiziji i način hodanja zbog kojeg je izgledalo kao da je nitko ne može dotaknuti.
Ali tog jutra, kad je izašla s tamnim naočalama, bež odijelom i preskupim štiklama, nije izgledala moćno.
Izgledala je kao kći koja je stigla prekasno.
Kuća njezine majke bila je gora nego što je zamišljala. Vrata su škripala, vrt je bio suh, zidovi vlažni, a na ulazu je stajala razbijena kanta koja je skupljala kapljice vode.
Camila se namrštila.
Slala je novac svaki mjesec.
Mnogo novca.
Dovoljno da plati medicinsku sestru, lijekove, hranu, čišćenje i sve što bi gospođa Rosario mogla trebati.
Ušla je bez kucanja.
—Mama?
Kuća je mirisala na mast, podgrijanu juhu i odjeću spremljenu u ormar.
Iz stražnje sobe čula je suh, dug kašalj, onakav koji steže prsa.
Camila je brzo krenula.
Ali kad je stigla do vrata, ukočila se.
Gospođa Rosario sjedila je na krevetu, mršava, umotana u sivi rebozo, umornih očiju i blijede kože.
A pokraj nje bio je Tomás Rivas.
Njezin bivši muž.
Isti muškarac kojeg je Camila ostavila prije 4 godine jer, prema njezinim riječima, “nije imao glad za napretkom”.
Tomás je nosio iznošenu traper košulju, čizme pune zemlje i ruke grube od rada. Držao je šalicu čaja i pažljivo je prinosio usnama gospođe Rosario.
Kad je starica zakašljala, obrisao joj je usta salvetom i namjestio joj jastuk nježnošću koja se ne može odglumiti.
Camila je osjetila nešto čudno u želucu.
Nije to bila ljubav.
Ili je barem tako htjela vjerovati.
—Što radiš ovdje? —upitala je hladno.
Tomás je podigao pogled.
—Tvoja mama se sinoć pogoršala. Došao sam pomoći.
—Ti više nisi obitelj.
Gospođa Rosario pokušala je progovoriti, ali novi kašalj ju je savio.
Tomás joj je polako dao vode.
Camila je pogledala sobu: tablete odvojene po satima, bilježnica sa simptomima, čiste deke, presavijeni računi, stolica pokraj kreveta.
Sve je vrištalo da Tomás nije stigao jučer.
Bio je ondje mnogo puta.
Previše puta.
—Mama, zašto nisi nekoga zaposlila? —rekla je Camila—. Šaljem ti više nego dovoljno.
Gospođa Rosario pogledala ju je tugom koja je boljela.
—Novac ne sjedi s tobom kad te strah da ćeš umrijeti, kćeri.
Camila je stisnula čeljust.
—Kako dramatično, mama. Zato postoje njegovatelji.
Tomás je ustao.
—Idem po poslijepodnevni lijek.
—Nema potrebe —prekinula ga je Camila—. Od danas se ja brinem.
Nije se raspravljao.
Ta ju je smirenost zasmetala više nego vika.
Camila ga je slijedila do dvorišta, gdje je uz zid bio naslonjen stari bicikl.
—Isti si kao prije, zar ne? —rekla je—. Sitni poslovi, usluge i taj zahrđali bicikl.
Tomás je duboko udahnuo.
—I dalje radim ono što mogu.
—Onda prestani to raditi ovdje. Ne želim da selo misli kako koristiš moju mamu da mi se približiš.
Tomás se ukočio.
Prvi put su mu oči doista pokazale bol.
—Nikada nisam želio ništa tvoje, Camila.
—Onda se nemoj vraćati.
Gospođa Rosario pojavila se oslonjena na svoj štap.
—Kćeri, molim te…
Ali Camila je već odlučila.
—Ova kuća prestala je biti tvoja odgovornost onog dana kad smo se razveli.
Tomás je uzeo vrećicu s lijekovima, predao je gospođi Rosario i tiho rekao:
—Žuta nakon jela. Plava ako vam ponestane zraka. Ako se vrati temperatura, nazovite me.
Zatim je otišao gurajući bicikl niz zemljanu ulicu.
Gospođa Rosario plakala je bez glasa.
Camila je mislila da je vratila kontrolu.
Sve dok pokraj noćnog ormarića nije ugledala hrpu računa iz bolnice, ljekarne i trgovine.
Svi plaćeni gotovinom.
Ne od nje.
Na najnovijem računu bila je rukom napisana poruka:
“Platio Tomás.”
Camila je podigla pogled, zbunjena.
Tada je njezina majka izgovorila rečenicu koja joj je slomila svijet:
—On me spašava već 4 godine, kćeri… otkad je tvoj novac prestao stizati.
HVALA ŠTO STE ODVOJILI VRIJEME DA PROČITATE OVAJ DIO PRIČE  OVO JE SAMO PRVI DIO; NASTAVAK I KRAJ VEĆ SU OBJAVLJENI U KOMENTARIMA  AKO IH NE VIDITE, KLIKNITE NA “PRIKAŽI SVE KOMENTARE” I POTRAŽITE IH KAKO BISTE IH PROČITALI 💬✨