Connect with us

KULTURA

Marina Vukoja:Tradicionalna jela sve manje zauzimaju mjesta na našim jelovnicima

Published

9 mjeseci ago

on

Mnogi će reći kroz osmijeh: mani se Mare budalaština i tradicije, hajde živi život! Naravno, lako je reći nekome tko nije doživio ljubav djedova, baka, prabaka. Tko se nije unosio u njihove priče i život, tko nije proživljavao kroz tu istu priču njihove najteže trenutke, njihove radosti, tegobe nije mu važna tradicija, korjeni i prošlost. Tom ne treba pričati, jer ne razumije  ….
Imala sam sreću da sam upoznala i svoju prabaku i baku. Prilično su dugo živjele i doživjele duboku starost. Voljela bih da sam od istih puno više čula, puno više zapisala o njihovim životima i njihovom nepresušnom žeđi za životom i Božjom milosti.
Danas, iako je nedjelja zaželjela sam puru za ručak. Kako bi moja baka rekla “pristavi odman” vodu za istu.  Propržila sam kukuruzno brašno u rerni, nemam vatreni šporet u kući u gradu.
Pura kada se tradicionalno priprema po naš hercegovački način radi se oko sat i pol do dva. Ulijem vodu u šerpu sa soli da prokuha. Kukuruzno proprženo brašno dodajem i ostavljam da vri. Sve izmiješam i tako na laganoj temperaturi ostavim da se kuha. Ni blizu nije to pura kao kod moje stare majke – bake. Jer tada se sadio onaj starinski kukuruz. Mlilo se u vodenici. Baka bi znala reći ako se i ucrva tada je najslađi! Ne bacaj! Prosij i ostavi u žaku. Naravno kod mene je kupovno brašno, ali pravljeno kao da je domaće. Naviru emocije. Bez njih napraviti neko starinsko – tradicionalno jelo nemoguće je! Promatram onu drvenu kašiku koju mi je napravio pokojni Iko Boškanović. Mili Bože kako me je samo u djetetinjstvu kopao živce. Zezao me da će mi baku ukrasti, zatim oteti, odvesti u svoju kuću …. Kako sam se samo ljutila i plakala, a oni bi se toliko smijali mojim reakcijama. Na baku mi nitko ništa nije mogao reći. Ona je u mom životu bila i alfa i omega. Najljepša, najjača, moja i ničija više! Znala bi svima prijetiti! Sjetim se i bakinog brata koji mi je napravio vreteno i kudilju da budem kao baka da predem pređu. Također napravio mi je i igle od starog kišobrana da pletem. Imala sam svoj ram za vezivo. Sve kao kod bake samo manje. Htjela sam u svemu biti kao baka. Sve je tako lijepo bilo. Toliko radosti i ljubavi bi u tim ljudima. Često sam završavala u bakinom zagrljaju gdje mi je pričala o moralnim ljudskim vrijednostima. Čovjeku treba pomoći, ako si u mogućnosti! Ne gazi druge ljude, kako tebe ne bi gazili. Ljubi sve ljude bez ikakve mržnje i bez obzira što su ti uradili. Čuvaj obraz. Važno je da imaš svoj mir. Onako jedna za drugom misli se isprepliću i naviru emocije.  Prisjećam se i zajedničkog obiteljskog ručka uz puru i lučnicu. Sve je tako lijepo i skladno bilo u mojim očima. Eh da promiješam puru da mi ne zagori ipak ju ja pravim ne baka! Otklopim šerpu, a onaj miris me zadahnu kao da sam u bakinoj kući i svi sjedimo za stolom. Puna kuća radosti i hrane na stolu. Danas nigdje nikoga. Eh Bože dragi. Otklopim i tavu te gledam u onaj maslac koji cvrči i otapa se. Koliko je samo u selu krava bilo. Pred svakom kućom ujutro stap, melo se maslo. Predvečer, za sutra, bi se pravila kiselina – kiselo mlijeko. Potražnja za kvasom bi se često dešavala u selu. Kod nekoga bi se kvas razvodnio i trebao se mijenjati. Fildžan bi mi dali u ruku trk do prve susjede po žlicu kvasa. Eh! U mlijeko bi se dodavao kvas kako bi se dobilo kiselo mlijeko. A to mlijeko bi se ujutro moglo rezati nožem, toliko bi bilo čvrsto. Pura bez lučnice ne bi bila pura! Maslo domaće bi se istopilo i pustilo malo da se zacrni. U to bi se dodao istučeni bijeli luk iz avana – tucnja, te se miješalo s kiselinom. U jednom tako jednostavnom jelu slika čitavog mog djetinjstva.
Pura je othranila mnoge seoske generacije. Moja baka bi znala reći: ih bilo se jadno i kukavno do Boga da je bilo uvik pure bilo bi dobro! Bili su teški dani! Bilo se i bez vode i hrane. Pojedine žene bi znale od drugih bogatijih žena uzimati onu vodicu kada bi miješale kruh te Prače ruke i posuđe. Maloj djeci bi to toga kuhale čorbicu. Ljudi bi znali raditi cijeli dan, dnevnica, za škriljaču kapu napunjenu žitom. Zato ovo jelo zauzima veliku pažnju kroz živote naših predata. Ne bismo trebali zanemariti ga u našem jelovniku. Već promovirati putu jer je ona posebna priča naših predaka!  To je sve naša Hercegovina. Zato smo mi Hercegovci čvrsti kao kamen i jako snalažljivi ljudi.
Osobno puru volim da nije presuha. Marina Vukoja ““Vjeruj mi, kao nebo ptici bijeloj………………vjeruj mi! – tropolje.info
Napominjem, nisam se pripremala za ovaj video jer ne radim profesionalno već čisto za svoj gušt. A ljubav prema tradiciji ima posebnu draž i težinu u mom životu. Nemojte zamjeriti!

Related Topics:
Continue Reading

KULTURA

Gordana Gajovic…OCI..

Published

1 sat ago

on

15 ožujka, 2026

By

Iz srca svetlosti postale
da iz njih Bog vas gleda,
govor stoji iza toga sjaja
iznikle su iz samoga raja.
Kakve ruke imaju te oči
da miluju kao andjeoska
krila,i ljube te dlanovima
dok te nose svetovima.
Oči mile i pevati znaju
kad se sretnu sa odrazom
nekog drugog sjaja,pa se
ono večno u očima spaja.

Continue Reading

KULTURA

Zovu me Sjecanja na Veterane rata..

Published

12 sati ago

on

14 ožujka, 2026

By

„SKINUO SAM LISICE JEDNOM STAROM KRIMINALCU… A KADA SAM VIDIO NJEGOVU RUKU, SMRZNUO SAM SE: NOSIO JE TETOVAŽU MOG OCA KOJI JE POGINUO U VIJETNAMU — I TAJNU STARU 55 GODINA KOJA MI JE ZAUVIJEK PROMIJENILA ŽIVOT 🇺🇸

Ja sam Marcus Johnson. Imam 48 godina i već 15 godina radim kao sudski ovršitelj u sudnici u Miamiju. Vidio sam sve: hladnokrvne ubojice, pokajane lopove, razorene obitelji. Moj posao je održavati red, biti poput kamene statue. Besprijekorna uniforma, ozbiljno lice, bez emocija. Ali ništa, apsolutno ništa, nije me pripremilo za ono što se dogodilo tog utorka u 15:50.

Bio je to običan dan na sudu za prekršaje. Sudac Robinson rješavao je slučajeve kao na pokretnoj traci.

„Kriv.“
„Jamčevina.“
„Sljedeći.“

Uobičajena rutina.

Tada su doveli sljedećeg optuženika: Jamesa Pattersona.

Muškarac od 67 godina, mršav, u prljavoj odjeći, s onim pogledom beskrajnog umora koji imaju samo ljudi koji su godinama živjeli na ulici. Bio je u lisicama, pognute glave.

Optužba: krađa lijekova iz Walgreensa.
89 dolara.

Sitna krađa. Nešto jadno i tužno.

Tužitelj je monotono pročitao optužbe:

— Časni sude, optuženi je snimljen kamerom. Jasni dokazi. Tražimo presudu.

James nije rekao ništa. Samo je klimnuo glavom, posramljen.

Sudac ga je pozvao do klupe.

— Gospodine Patterson, priđite.

James je hodao vukući noge. Ja sam radio svoj posao. Prišao sam mu da skinem lisice — standardna procedura kada optuženi stane pred suca.

— Skinut ću vam lisice — rekao sam tiho, profesionalno.

Uzeo sam mu ruke. Osjetio sam njegove kosti pod tankom kožom. Okrenuo sam ključ, metal je kliknuo i lisice su se otvorile.

James je malo ispružio ruku kako bi se olakšao, a rukav njegove stare košulje podigao se nekoliko centimetara.

I tada se vrijeme zaustavilo.

Tamo, na njegovom lijevom bicepsu, vidio sam tetovažu.

Bila je izblijedjela. Zelena i crna tinta proširila se kroz godine. Možda je bila stara više od pola stoljeća.

Ali bila je nepogrešiva.

Vojni znak jedinice.

101. zračno-desantna divizija. „Vrišteći orlovi“.

A ispod glave orla stajali su brojevi:

3/187.

Moje srce na trenutak je prestalo kucati.

Zvuk sudnice, sudac, klima uređaj… sve je nestalo.

Vidjeti sam mogao samo taj broj.

Treći bataljun, 187. pješačka pukovnija.

Moj otac bio je u toj jedinici.

Vijetnam, 1969.

Moj otac, David Johnson, poginuo je u borbi tri mjeseca prije nego što sam se rodio. Nikada ga nisam upoznao. Odrastao sam gledajući njegovu fotografiju u dnevnoj sobi moje majke: dvadesetdvogodišnji mladić koji se smiješi sa svojim prijateljima prije nego što su otišli u pakao.

A ispod te fotografije, uokviren bolnim ponosom, nalazio se taj isti znak. Isti 3/187.

Počeo sam drhtati. Nisam mogao to spriječiti. Moje profesionalne ruke ovršitelja bile su mokre od znoja.

— Gospodine… lisice su skinute — rekao je James zbunjeno jer mu nisam puštao ruku.

Nisam je pustio.

Samo sam gledao tintu na njegovoj staroj koži.

Moj glas izašao je slomljen, neprepoznatljiv.

— Gospodine… ta tetovaža. 101. zračno-desantna divizija. Treći bataljun…

James je podigao pogled, iznenađen što mu sudski službenik govori o tome.

U njegovim umornim očima pojavio se bljesak prepoznavanja.

— Da… kako to znate, časniče?

Progutao sam knedlu.

— Jeste li… jeste li bili u Vijetnamu?

James je polako kimnuo.

— Jesam. Od 1969. do 1971.

Hladnoća mi je prošla niz kralježnicu.

— Hamburger Hill? Svibanj 1969.?

James se ukočio.

Cijelo mu se tijelo napelo, kao da je upravo čuo zvižduk minobacačke granate.

Pogledao me ravno u oči — ne više kao kriminalac policajca, nego kao čovjek čovjeka.

— Da… bio sam tamo.

Continue Reading

KULTURA

Miljenka Kostro..ISTINA..JE…

Published

13 sati ago

on

14 ožujka, 2026

By

Istina je tako jednostavna, a daleka,
otvara ti oči da naučiš proći
i kroz hladne i mračne prolaze.
Istina je da je zima hladna,
a s proljeća priroda se budi,
s njom i ti se budiš i gledaš kako
cvijeće cvjeta, djeca rastu i gledaju kroz prozore,
s puno znatiželje postaju odrasli ljudi.
Istina je da će posrtati, padati,
ustajati se, plakati, smijati se,
prelaziti mostove, šetati gradom,
piti jutarnju kavu, lutati sjećanjima.
Istina je, jednom si rođen/a da bi živio/la,
imaš samo jedan život, a život je kao vlak.
Istina je jedna, a čovjek je traži,
množi u više boja i oblika.
Istina je… suprotnost neistini, ili…
Živjeli, vinom istine opijeni!
Miljenka Koštro

Continue Reading

Trending

Copyright © 2010 - 2024 BPZ.ba