Bila je jedna kuća u rodnom  selu moje matere, gdje su  živjeli dvoje odraslih ljudi, brat i sestra. Ona Verka, on Vinko. Ni jedno ni drugo se nikad nije ženilo ni udavalo. A već odavno su prešli pedesetu.
Vinko je bio, što bi se reklo, rđa od insana, naopako nasađen, škrtac i cinik. Imali su puno novca, što se generacijama u njihovoj obitelji nakupilo, u svojoj škrtosti nisu mogli ni da se i najedu kao insani.
Imali su toliko novaca, a da ni oni nisu znali za njega, pa tako, kad bi im kakav pošteni majstor došao okrečit kuću, ili kakav drugi posao što oni sami nisu znali, nalazio bi kuverte skrivene iza namještaja sa pozamašnom svotom novca.
Mnogi danas kažu, da im nije ni vratio oni ne bi ni znali za njega, al poštenje je poštenje.
Imali su oni i misno i nosno auto. Misno se palilo samo za posebne prigode, najviše o Božiću.
Imali su i puno mačaka, koje su se godinama nakotile i kojima su poklanjali svu svoju ljubav i pažnju.
Verka je s druge strane bila čudna, ali za razliku od Vinka nekako prepuna dobrote  djevojka.
Iako, obadvoje čudaci, karakterno posve različiti, živjeli su oni tako, svađajući se ponajviše, polako ploveći ka starosti.
Verka je kao mlada cura, bila izrazito lijepa crnka, pa je imala puno udvarača, koje je njezina majka, nekako uvijek uspjevala rastjerati. Potajno je Verka otputovala i u Ameriku, bez majčina nadzora, ali preplašena svakojakim pričama, učeći na tuđim grijesima, koji su vodili pred pakleni sud, odlučila je ne izlazit iz kuće, da ne bi došlo do toga da upozna nekog nedajbože crnca, zaljubi se i uda za njega. Pa bi joj djeca bila crna. Na sve je Verka mislila.
Vinko je pak u mladosti, imao dugogodišnju curu, s kojom je bilo ozbiljno, ali mu majka nije davala da ide kod nje često, jer ko zna na šta bi natjerala njenog jedinca, božeprosti. Tako se jednu večer Vinko zaputio kod nje, bez majčina znanja. Putom je mislio o zabranama i sav u mislima, sebi obeća kako će to promijeniti i oženiti se i eto vraže, udari autom u magare. To je za Vinka bio sveti znak da je majka ipak bila u pravu. Isti tren je ostavio curu.
I tako u besmislu svog postojanja, shvaćajuć da će ostarit sama, uz isto tako, ko pašče sama, brata, koji joj je više od smetnje nego pomoći, Verka je odlučila umrijeti.
Legla je na kauč, koji je ostao još iz doba kad su njezini iz Njemačke dogonili rabljeni namještaj, pokrila se i rekla bratu da joj zovu fratra, jer ona mrije.
Vinko je najprije nije doživljavao ozbiljno, ali kako se njezino stanje nije popravljalo već tri dana, počeo ju je nutkat juhom nebili barem štogot spustila u usta. Nije mu sad baš triba trošak ukopa, kad je u ovo vrime tako skupo umrit.
Verka je umjesto juhe odlučila napisat oproštajno pismo.
Sastavila je i svoju oporuku i dodala uz oproštajno pismo i vratila se mirne duše čekati i pratra i smrt.
Nakon četvrtog dana, brat se požalio susjedima. Redom su dolazili obilazit Verku, nagovarajuć je ne bi li štogot izila i tako se iskobeljala iz ruku sudbine.
Ni nagovor susjeda nije pomogao, sad je već na stolu bila škropaljica sa blagoslovljenom vodom, križ i svijeća. Jer Verka je čvrsto odlučila umrijeti.
Seljani ne znajući šta bi joj više, pozovu seoskog župnika.
Videći u kakvu je stanju Verka i šta je zapravo na stvari, on pomaza Verku ipak, da joj olakša duši i pozove hitnu pomoć.
Liječnici su utvrdili depresiju, dali joj infuziju i odgovarajuće lijekove i začudo Vjerka se povrati od smrti.
Brat, kojem je proradila bratska ljubav i samilost, brinuo se za Verku sve dok nije živnula.
Bio bi se on brinuo i dalje za nju, da nije bio znatiželjan i pročitao njezino oproštajno pismo.
Bijes i prgavost, proradili su u njemu, kad je pročita, da misno auto ostavlja malom Ivulinom, budućem fratru akobogda i sve pare udruzi za zaštitu životinja, a njemu, svom rođenom bratu ništa.
Pokajao se za svaku brižnost i za to što joj je dodao ijednu čašu vode.
Bila je ta jedna kuća u majčinu rodnom selu, i još je.
A Vinko i Verka, žive svađajući se, kako su i navikli.
Mirjana Barać “Neću umrijet, pre'ću preko vode” | MM Portal
Mirjana B.