A taj datum, 18. 9. 1991., početak je agresije na općinu Ravno u BiH. I to se može dokazati jer su tada Hrvati branili svoje domove u Istočnoj Hercegovini.

Međutim, iako i gore navedeni zakon u članku 2. priznaje razdoblje rata, kao i Ustavni sud, te s time povezuje i prava branitelja i njihovih obitelji, parlamentarci su usvojili izmjene Zakona i uveli članak 50. b, kojim se pravo na braniteljski dodatak računa tek od 8. 4. 1992.

Ovo je i laiku jasno: izostavljeno je razdoblje u kojem su Hrvati, uglavnom pripadnici HVO-a, branili svoje domove, i on je ovim dodatkom članka 50. b poništio prava hrvatskih branitelja da dobiju braniteljski dodatak počevši od 18. 9. 1991. godine. Dakle, još se uvjetuje da je branitelj morao biti najmanje godinu dana branitelj da bi ostvarivao pravo na braniteljski dodatak. To znači da branitelji koji su branili svoj dom od 18. 9. 1991. do 8. 4. 1992. i zbog nekog razloga više nisu bili u statusu branitelja, ne mogu ostvariti to svoje pravo za tih šest mjeseci provedenih na ratištu.

Diskriminacija je riječ koja može opisati ovakvu odredbu Zakona, i to ona posredna, jer je jasno da je diskriminirana jedna skupina ljudi koji imaju hrvatsku nacionalnost i njihova se borba ne priznaje jer tada još nisu bili uključeni Bošnjaci, s obzirom na to da se tadašnji predsjednik Alija Izetbegović 6. listopada 1991., kao predsjedavajući Predsjedništva SR Bosne i Hercegovine, obratio građanima BiH putem Televizije Sarajevo i rekao: „Zapamtite, ovo nije naš rat. Neka ga vode oni koji žele da ga vode. Mi ne želimo taj rat.”

Nakon toga je 8. 4. 1992. Predsjedništvo RBiH proglasilo neposrednu ratnu opasnost i formiralo „Štab TO RBiH”, a 9. 4. je donijelo odluku o objedinjavanju svih naoružanih sastava na teritoriju Republike BiH. Dakle, nakon skoro sedam mjeseci borbe za obranu od agresije u kojima su sudjelovali branitelji uglavnom hrvatske nacionalnosti, jer su napadnuta mjesta u istočnoj Hercegovini bila s pretežito hrvatskim stanovništvom.

I onda se postavlja pitanje: zašto u jednom zakonu egzistiraju u dva članka različiti datumi za početak određenih prava?

Parlament nije dao razuman razlog zašto sužava prava branitelja iz reda hrvatske nacionalnosti i zašto priznaje početak prava na braniteljsku naknadu od 8. 4. 1992. godine, a ne od 18. 9. 1991. godine.

Naravno, zakonodavac ima pravo propisati posebne uvjete za novčane naknade, ali mora dati razumno i objektivno opravdanje, a što se u ovome slučaju nije dogodilo.

Jer ne može postojati opravdanje da se izbriše pravo jednog naroda koji je stao prvi u zaštitu svog doma za vrijeme agresije, i koji je datum i priznat kao početak agresije, kako od samog zakona tako i od Ustavnog suda BiH, a s time i vezana prava branitelja počevši od 18. 9. 1991. godine.

Hrvatski branitelji HVO-a ne traže privilegiju, nego traže da budu jednaki pred zakonom.

I ovo nije poziv na podjelu branitelja po nacionalnosti, ali se mora ukazati na to da je ta odredba članka 50. b upravo diskriminirala hrvatske branitelje.

Stoga datum, tj. 8. 4. 1992., ne smije zamijeniti datum 18. 9. 1991. Između njih je gotovo sedam mjeseci ljudskih života, odluka, strahota, otpora i poginulih. Ovo pitanje zaslužuje odgovor Parlamenta, Vlade, pravne struke, a ako isti ne daju odgovor, onda i Ustavnog suda Federacije.

Vlada Federacije mora objasniti zašto je u obrazloženju prijedloga za izmjenu zakona od 2026. izričito navela da se braniteljski dodatak uvodi kao mjesečna naknada od 8. 4. 1992. do 23. 12. 1995. umjesto 18. 9. 1991. do 23. 12. 1995. godine, kako stoji u članku 2. istog zakona.

Parlamentarci moraju odgovoriti zašto su prihvatili takav prijedlog Vlade, koji je diskriminatoran, suprotan Zakonu i Odluci Ustavnog suda Federacije.

Zašto se onome koji je branio Bosnu i Hercegovinu od 18. 9. 1991. danas kaže da je njegov ratni put pravno vrijedio, ali ne i kada se računa braniteljski dodatak?

Fenix-magazin/IK/Ante Kukrika