Zašto je 18. rujna 1991. za branitelje Federacije Bosne i Hercegovine zamijenjen datumom 8. travnja 1992.? To je pitanje koje zaslužuje odgovor i reagiranje nadležnih.Za Fenix-magazin piše: Ante KukrikaNaime, u Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji, datum 18. 9. 1991. nije bio slučajno naveden, jer je i Ustavni sud Federacije u svojoj odluci konstatirao da je razdoblje od 18. 9. 1991. do 23. 12. 1996. zakonom utvrđeno kao relevantno razdoblje za status na osnovi kojeg se stječu prava iz tog Zakona.
A taj datum, 18. 9. 1991., početak je agresije na općinu Ravno u BiH. I to se može dokazati jer su tada Hrvati branili svoje domove u Istočnoj Hercegovini.
Međutim, iako i gore navedeni zakon u članku 2. priznaje razdoblje rata, kao i Ustavni sud, te s time povezuje i prava branitelja i njihovih obitelji, parlamentarci su usvojili izmjene Zakona i uveli članak 50. b, kojim se pravo na braniteljski dodatak računa tek od 8. 4. 1992.
Ovo je i laiku jasno: izostavljeno je razdoblje u kojem su Hrvati, uglavnom pripadnici HVO-a, branili svoje domove, i on je ovim dodatkom članka 50. b poništio prava hrvatskih branitelja da dobiju braniteljski dodatak počevši od 18. 9. 1991. godine. Dakle, još se uvjetuje da je branitelj morao biti najmanje godinu dana branitelj da bi ostvarivao pravo na braniteljski dodatak. To znači da branitelji koji su branili svoj dom od 18. 9. 1991. do 8. 4. 1992. i zbog nekog razloga više nisu bili u statusu branitelja, ne mogu ostvariti to svoje pravo za tih šest mjeseci provedenih na ratištu.
Diskriminacija je riječ koja može opisati ovakvu odredbu Zakona, i to ona posredna, jer je jasno da je diskriminirana jedna skupina ljudi koji imaju hrvatsku nacionalnost i njihova se borba ne priznaje jer tada još nisu bili uključeni Bošnjaci, s obzirom na to da se tadašnji predsjednik Alija Izetbegović 6. listopada 1991., kao predsjedavajući Predsjedništva SR Bosne i Hercegovine, obratio građanima BiH putem Televizije Sarajevo i rekao: „Zapamtite, ovo nije naš rat. Neka ga vode oni koji žele da ga vode. Mi ne želimo taj rat.”
Nakon toga je 8. 4. 1992. Predsjedništvo RBiH proglasilo neposrednu ratnu opasnost i formiralo „Štab TO RBiH”, a 9. 4. je donijelo odluku o objedinjavanju svih naoružanih sastava na teritoriju Republike BiH. Dakle, nakon skoro sedam mjeseci borbe za obranu od agresije u kojima su sudjelovali branitelji uglavnom hrvatske nacionalnosti, jer su napadnuta mjesta u istočnoj Hercegovini bila s pretežito hrvatskim stanovništvom.
I onda se postavlja pitanje: zašto u jednom zakonu egzistiraju u dva članka različiti datumi za početak određenih prava?
Parlament nije dao razuman razlog zašto sužava prava branitelja iz reda hrvatske nacionalnosti i zašto priznaje početak prava na braniteljsku naknadu od 8. 4. 1992. godine, a ne od 18. 9. 1991. godine.
Naravno, zakonodavac ima pravo propisati posebne uvjete za novčane naknade, ali mora dati razumno i objektivno opravdanje, a što se u ovome slučaju nije dogodilo.
Jer ne može postojati opravdanje da se izbriše pravo jednog naroda koji je stao prvi u zaštitu svog doma za vrijeme agresije, i koji je datum i priznat kao početak agresije, kako od samog zakona tako i od Ustavnog suda BiH, a s time i vezana prava branitelja počevši od 18. 9. 1991. godine.
Hrvatski branitelji HVO-a ne traže privilegiju, nego traže da budu jednaki pred zakonom.
I ovo nije poziv na podjelu branitelja po nacionalnosti, ali se mora ukazati na to da je ta odredba članka 50. b upravo diskriminirala hrvatske branitelje.
Stoga datum, tj. 8. 4. 1992., ne smije zamijeniti datum 18. 9. 1991. Između njih je gotovo sedam mjeseci ljudskih života, odluka, strahota, otpora i poginulih. Ovo pitanje zaslužuje odgovor Parlamenta, Vlade, pravne struke, a ako isti ne daju odgovor, onda i Ustavnog suda Federacije.
Vlada Federacije mora objasniti zašto je u obrazloženju prijedloga za izmjenu zakona od 2026. izričito navela da se braniteljski dodatak uvodi kao mjesečna naknada od 8. 4. 1992. do 23. 12. 1995. umjesto 18. 9. 1991. do 23. 12. 1995. godine, kako stoji u članku 2. istog zakona.
Parlamentarci moraju odgovoriti zašto su prihvatili takav prijedlog Vlade, koji je diskriminatoran, suprotan Zakonu i Odluci Ustavnog suda Federacije.
Zašto se onome koji je branio Bosnu i Hercegovinu od 18. 9. 1991. danas kaže da je njegov ratni put pravno vrijedio, ali ne i kada se računa braniteljski dodatak?
Bože, od kojega nam dolazi svako očinstvo na nebu i na zemlji,
Oče, koji si ljubav i život,
učini da svaka ljudska obitelj na zemlji,
po tvome Sinu rođenom od žene
i po Duhu Svetom,
postane izvorom božanske ljubavi
za uvijek nove naraštaje.
Učini da tvoja milost vodi misli i djela roditelja,
za dobro njihove obitelji
i svih obitelji na svijetu.
Neka mladi naraštaji u obitelji nađu
snažnu potporu za čovječnost
i rast u istini i ljubavi!
Neka ljubav osnažena milošću sakramenta ženidbe,
bude jača od svake nemoći i beznađa,
koje zahvaćaju naše obitelji.
Na kraju Te molimo za zagovor
svete nazaretske obitelji,
da Crkva u svim narodima na zemlji,
može plodonosno ispuniti svoje poslanje u obitelji i po obitelji,
po Kristu našem Gospodinu,
koji je put, istina i život,
u vijeke vjekova.
Važnost političke stabilnosti i nastavka provedbe projekata za razvoj grada
Proširena sjednica Gradskog odbora HDZ-a BiH Mostar održana je danas u Mostaru, uz nazočnost predsjednika HDZ-a BiH dr. Dragana Čovića, izabrane hrvatske članice Predsjedništva BiH i dopredsjednice HDZ-a BiH Darijane Filipović, gradonačelnika Grada Mostara Maria Kordića, predsjednice Vlade HNŽ-a Marije Buhač te članova Gradskog odbora. Sjednicu je predvodio predsjednik Gradskog odbora HDZ-a BiH Mostar Marko Novak.
Središnja tema sjednice bila je analiza rezultata nedavno provedenih općih izbora, uz osvrt na aktualnu političku situaciju u Bosni i Hercegovini te daljnje političke aktivnosti nakon izbornog procesa. Istaknuta je potreba što skorijeg formiranja vlasti na svim razinama kako bi se osiguralo učinkovito funkcioniranje institucija i stvorili preduvjeti za nastavak započetih procesa.
Filipović je zahvalila svima na podršci te istaknula kako je izborni rezultat HDZ-a BiH plod zajedničkog rada svih stranačkih organizacija, koalicijskih partnera unutar Hrvatskog narodnog sabora i širega hrvatskog naroda. Naglasila je kako je hrvatski narod jasno izrazio svoju volju i odabrao politički smjer kojim želi biti predstavljen, uz poruku da pred strankom predstoji mnogo posla u ostvarivanju zacrtanih ciljeva.
Čović i Filipović iskazali su potporu radu Gradskog odbora HDZ-a BiH Mostar, istaknuvši važnost odgovornog političkog djelovanja, suradnje svih razina vlasti i realizacije projekata koji pridonose razvoju Grada Mostara. Naglasili su kako ostvareni izborni rezultati HDZ-a BiH na svim razinama predstavljaju potvrdu povjerenja birača, ali i obvezu nastavka rada na ostvarivanju razvojnih prioriteta i zaštiti interesa hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini.
Predsjednik Gradskog odbora Marko Novak zahvalio je Čoviću i Filipović na potpori te predstavio daljnje aktivnosti Gradskog odbora i planove djelovanja nakon izbora. Pritom je istaknuo važnost
kontinuiranog rada na lokalnim prioritetima i suradnje sa stranačkim dužnosnicima na svim razinama vlasti.
Na sjednici je naglašena važnost političke stabilnosti, funkcionalnosti institucija i nastavka provedbe projekata koji pridonose gospodarskom i društvenom napretku Mostara i Bosne i Hercegovine.
Zbog odanosti. Odgovornosti. Obećanja koje ne želi da pogazi.
Kada neko dugo ostaje u nečemu što ga povredjuje, lako je zaključiti da ne zna svoju vrednost. Da nema dovoljno samopoštovanja. Da se plaši da odustane.
Ali šta ako razlog nije nijedno od toga?
Šta ako čovek ostaje upravo zato što zna kakav želi da bude?
Zato što veruje da se obećanja održavaju. Da se od ljudi ne odustaje čim postane teško. Da odanost ima vrednost i onda kada više nije jednostavna.
Takav čovek ne mora biti slab. Ne mora biti nesiguran. Niti njegovo ponašanje mora biti posledica detinjstva u kojem je naučio da tudje potrebe stavlja ispred svojih.
Možda samo ne želi da pogazi ono što smatra ispravnim.
I upravo tu počinje jedan od najtežih unutrašnjih sukoba.
Naše najbolje osobine ne štite nas uvek od bolnih posledica.
Odanost nas može zadržati i onda kada nam nije lako. Odgovornost nas može navesti da preuzmemo više nego što smo očekivali. Želja da održimo reč može nas vezati za okolnosti koje više nisu iste kao onda kada smo je dali.
A ništa od toga ne znači da su odanost, odgovornost ili iskrenost pogrešne vrednosti.
Naprotiv.
Problem je što život ne traži uvek da biramo izmedju ispravnog i pogrešnog.
Nekada nas dovede pred dve stvari koje istovremeno smatramo ispravnim.
Da ostanemo verni onome što smo obećali ili da priznamo koliko nas ta odanost košta.
Da istrajemo u nečemu do čega nam je stalo ili da budemo iskreni prema sebi o onome što nam nedostaje.
Da ne izneverimo ono u šta verujemo ili da ne zanemarimo sopstvena osećanja.
I nijedan od tih izbora nije jednostavan.
Čovek ne želi samo da donese odluku. Želi da posle nje i dalje može da poštuje sebe.
Zato neke odluke toliko dugo odlažemo.
Ne zato što ne razumemo šta nam se dogadja, već zato što nam je teško da odustanemo od nečega u šta još iskreno verujemo.
I tu nastaje paradoks koji se često previdi.
Čovek može toliko da se trudi da ne izneveri ono u šta veruje da na kraju počne da izneverava samog sebe.
Može ostati iz odanosti a ne iz slabosti.
Može čekati iz poverenja a ne iz straha.
Može istrajavati iz odgovornosti a ne zato što ne poznaje svoju vrednost.
A ipak, nijedna od tih dobrih namera ne garantuje da će sve ispasti onako kako se nadao.
Dobri razlozi ne garantuju dobre posledice.
Zato nije pošteno svako ostajanje nazvati nedostatkom samopoštovanja.
Ali nije pošteno ni svako istrajavanje proglasiti dokazom karaktera.
Dve stvari mogu biti istinite istovremeno.
Možemo imati dobre razloge da ostanemo i istovremeno osećati koliko nas to košta.
Možemo iskreno verovati u nešto a ipak se suočavati sa sumnjama, razočaranjima i neizvesnošću.
Možemo biti sigurni u svoje namere a ne znati kakav će biti ishod.
I upravo zato treba biti pažljiv kada tudje odluke objašnjavamo nedostatkom samopoštovanja.
Ne znamo uvek šta čovek pokušava da sačuva.
Nekada čuva odnos, nekada obećanje a nekada sopstvenu veru da ono što ima vrednost zaslužuje i strpljenje.
Nije svako ostajanje dokaz slabosti. Niti je svako istrajavanje dokaz dobrote.
Nekada je ostajanje cena koju plaćamo da ne bismo izneverili ono u šta verujemo.
A ono što nas najviše košta nije uvek ono u šta najmanje verujemo.
Nekada je upravo ono do čega nam je najviše stalo.