da nije bilo dragovoljaca 18. rujna 1991. godine, gorio bi kamen na kamenu. Danas svojim kukavičkim potpisom nudite nešto što mnogi doživljavaju kao pokušaj prekrajanja istine o Domovinskom ratu.
Jeste li poznavali čitlučke heroje – pokojnog generala Martina Bevandu, jednog od najsposobnijih i najobrazovanijih hrvatskih časnika iz vojne oblasti, i pukovnika Jerku Šarca? Jeste li svjesni njihove uloge? Ustanite kada se spominju njihova imena, kao i imena broćanskih dragovoljaca.
Hoćete li 18. rujna 2026. godine biti u Čitluku na obilježavanju 35. obljetnice dragovoljaca?
Znate li da je Jerko Šarac uspostavio crtu obrane na Kruševu? Znate li da je general Bevanda na sastanku u Mostaru, pred najvišim vojnim vrhom, rekao: „Zapadna Hercegovina brani se na Busku, a ne na Vraniću.”
Vi ste doktor prava. Dobro znate da se istina o Domovinskom ratu, stvarana u krvi, ne smije dirati. Promjenom datuma otvarate prostor za opasne pravne i političke interpretacije.
Mi smo utemeljeni kao hrvatski dragovoljci i borili smo se za stvaranje Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a ne tek nakon njihova međunarodnog priznanja. Zanimljivo je da je naš status potvrđivalo Predsjedništvo BiH na čelu s Alijom Izetbegovićem.
Nudite nam kukavičje rješenje. Mi nismo bili pod zapovjedništvom Franje Tuđmana i Gojka Šuška u smislu koji pokušavate sugerirati. Još je zanimljivije što nas pokušavate odvojiti od obrane vlastite države i prostora.
Zar želite reći da južno bojište nije postojalo? Da u Ravnom nije bilo agresije? Da Kupres, Drvar, Glamoč i Posavina nisu dio istine o Domovinskom ratu?
Iskreno smatram da treba pozvati znanstvenike i povjesničare – prof. Ivu Lučića, prof. Mladena Ančića, dr. Davora Marijana, Hrvoja Mandica kao i naše povjesničare i pravne stručnjake. Svi političari, generali i ratni zapovjednici trebali bi zajedno s vama potpisati izjavu kojom će zaštititi povijesnu istinu, a ne mijenjati je.
Tko ne želi istinu, neka mu je Bog na pomoći. Za izdaju vlastite povijesti nema opravdanja.
03.06.2009.,Mostar,BiH – Obiljezena 19 obljetnica utemeljenja HDZ-a BIH u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosace.Petar Zelenika i Jadranko TopicrPhoto:Stojan Lasic/Vecernji list
I na kraju, da nije bilo dragovoljaca Mostara, predvođenih generalima Hrvatske vojske Jadranom Topićem, predsjednikom Kriznog stožera Mostara, i prvim ratnim zapovjednikom Mostara, generalom Petrom Zelenikom, pitanje je kako bi izgledala obrana juga.
Da se 18. i 19. rujna 1991. godine vojska i rezervisti nisu smjestili u vojarne, ne bi bila ugrožena samo Hercegovina nego i Dalmacija.
Gospodine Martinoviću, Alija Izetbegović izjavljivao je da „to nije naš rat”, a vi danas svojim potpisom otvarate mogućnost da se legalizira teza kako nismo imali političko i vojno vodstvo te da je sve bilo stihijsko. Razmislite kakve posljedice takvo tumačenje može imati.
Više od 330.000 branitelja ostvarilo je svoja prava temeljem datuma 18. rujna 1991. godine. Spomenice, odlikovanja i priznanja vezani su uz taj kontinuitet.
Promjena karaktera Domovinskog rata nije bezazlena stvar. Ona može imati dalekosežne posljedice
Predsjednik Udruge dragovoljaca HVO-a BiH Nikica Tomić nikada, ni po cijenu krvi, nije dao niti će dati suglasnost za promjenu istine o Domovinskom ratu.
Ne zaboravite ni prvu žrtvu Domovinskog rata – heroja i mučenika Ludviga Pavlovića, utemeljitelja Kažnjeničke bojne. Njegovo ime s ponosom nosi postrojba PPN Ludvig Pavlović.
Ovo vam govorim kao prijatelj. U Domovinski rat ušao sam s 31 godinom i izabran sam za prvog ratnog zapovjednika. Ne zaboravite ni odlikovanu postrojbu Poskoci – Poskok bojnu HVO-a Široki Brijeg, kao ni ljude koji su sudjelovali u njezinu ustrojavanju i odlikovanju.
Povijest se može istraživati, ali se ne smije prekrajati.
To dugujemo poginulima, njihovim obiteljima i svim hrvatskim dragovoljcima koji su stali u obranu svoga naroda i domovine.
Sinoć je u Marića Gaju u Grudama održan predizborni skup Hrvatske petorke. Jednu od ključnih poruka večeri poslao je Tomo Bandić, nositelj liste Hrvatske republikanske stranke za Skupštinu ŽZH.
Pred nama su izbori koji trebaju pokazati stvarnu političku volju hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Hrvatske stranke okupile su se oko zajedničke političke priče, programa i kandidata na različitim razinama vlasti, a posebno mjesto u tom okupljanju zauzima zajednički kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva BiH Zdenko Lučić.
“Zašto Lučić? Zdenko Lučić nije odgovoran za iseljavanje stotina tisuća Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Nije uništio izvornu ideju Hrvatskog narodnog sabora. Nije zarobio institucije i sustav podredio sebi, svojoj rodbini i prijateljima.”
A onda pitanje od kojeg se više ne može bježati:
Zašto danas u Bosni i Hercegovini nema milijun Hrvata, koliko bi nas, uz drugačiji demografski razvoj, moglo biti? Zašto se umjesto o rastu danas govori o borbi za demografski opstanak?
Trideset godina je dovoljno dugo razdoblje da se podvuče crta.
“Tko je odgovoran? Oni koji su ovaj narod vodili 30 godina. Vrijeme je da polože račune za tu odgovornost!”
Zapadna Hercegovina mora biti mjesto iz kojeg će krenuti promjene među Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Ne zato što smo bolji od drugih, nego zato što ovdje imamo priliku pokazati kakav sustav želimo.
Od nas se očekuju programi, ideje, inicijative, amandmani i konkretna rješenja. Od toga ne bježimo.
Ali svi programi mogu stati u jednu jednostavnu rečenicu:
“Želim da dijete već u osnovnoj školi zna da će samo o njegovu trudu, radu i znanju ovisiti njegov uspjeh. Ne o vezi. Ne o rodbini i ne o stranačkoj iskaznici.”
U pristojnim odnosima i koliko toliko primjerenoj kulturi državnosti, s relevantnim nacionalnim institucijama, pri čemu prvenstveno mislim o Predsjedniku Vlade, Predsjedniku Hrvatskog sabora i Predsjedniku Republike kao najvišim nositeljima vlasti u državi, priznanje krivnje za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu bivšega ministra obrane u ratnoj Vladi Hrvatske Republike Herceg Bosne Brune Stojića unazad godinu ili dvije, moralo je biti signal na djelovanje i spriječavanje većih nacionalnih šteta kad već ta nije prevenirana.
Reakcija bivšega predsjednika ratne Vlade HR Herceg Bosne Jadranka Prlića nazad nekoliko dana, gdje prihvaćanjem krivnje za zločine protiv bošnjačkog naroda potvrđuje presudu o udruženom zločinačkom pothvatu integralne hrvatske državne politike u oslobodilačkom ratu hrvatskog naroda, samo petnaestak dana uoči izbora u BiH i u jeku otvorenog međunarodnog preslagivanja utjecaja s projekcijom strateških pozicija naroda i država u i oko BiH, koja je sudbinski presudna za hrvatski narod u cjelini, težak je udarac nacionalnoj sigurnosti i pozicijama Republike Hrvatske, te Hrvatima u BiH.
Gotovo je fascinantno da u hrvatskim medijima i politikama nije bilo nikakve reakcije na to.
Upravo ta činjenica više od bilo čega ukazuje na zastrašujuću zapuštenost odgovornosti, ali i nepostojanje minimuma senzibiliteta za temeljne nacionalne interese i prevenciju njihove ugroze.
Relevantne državne institucije imaju, kao i relevantni akteri u javnosti od samoga podizanja optužnice protiv vodećih hrvatskih funkcionera u BiH jasna saznanja o političkom karakteru Jadranka Prlića, koji je i u tim iskazima teško teretio čitav niz suradnika i ljudi, pokušavajući sebi osigurati izlaz iz optužbe.
Ova njegova reakcija nikome nije bila neočekivana. Neočekivano je bilo pretpostaviti da u trenutku kad za to bude najrazornija prilika i kad bude mogao nešto bitno važnije od samoga uvjetnog izlaska iz zatvora, Prlić neće napraviti nešto slično.
Zašto državne institucije nisu računale na to i kanalima koje su imale bar pokušale spriječiti ovakav udar?
Je li ovo Prlićevo priznanje sastavni dio cjelovite političke strategije koju je pred Penavom iznio Frka Petešić, posve sigurno u ime predsjednika Vlade Plenkovića, a Penava to zatajio službeno, proglašavajući namjeru otvorene izdaje časnom iako je brojnim sugovornicima do detalja prepričao sadržaj govora Frke Petešića?
Izuzetno teško je ne dovesti tu Petešićevu strategiju, Plenkovićevo antiameričko sumanuto ustrajavanje prema Francuskoj i Koaliciji voljnih i Prlićevo priznanje u organski uvjetovanu vezu.
Zašto se šuti o tome?
Nevjerojatno je da udruge ratnih veterana HVO-a i udruge ratnih veterana HV-a nisu imale potrebe i hrabrosti očitovati se o sramnom činu stigmatizacije tolikih žrtava hrvatskog naroda.