Svojim izostankom branitelji su pokazali visoku razinu samopoštovanja, ostali čvrsti i nisu pristali biti korisni idioti za nečije političke ciljeve. Ne kao organizirana skupina i ne po nečijoj zapovijedi, nego svatko za sebe, nakon što je razmislio i rekao: NE.
Nisu pristali da se žrtva njihovih pokojnih suboraca utopi u širokoj i neodređenoj priči u kojoj se, bez jasnog razlikovanja, zajedno trpaju ljudi različitih svjetonazora, ideologija i zastava. Njihovi suborci nisu bili dio neke neodređene povijesne skupine, nego su znali zašto su svoje živote položili na Oltar Domovine. Zato su im njihovi suborci danas sačuvali čast jer su to smatrali svojom obvezom.

Povijest se ne prekraja odjednom i velikim lažima, nego se to često čini puno tiše. Prešućivanjem ljudi, zanemarivanjem događaja i isticanjem drugih datuma, sve dok ono što je nekada bilo potpuno jasno ne postane neodređeno.
Prema svjedočenjima branitelja, 12. kolovoza bio je običan ratni dan, za razliku od 9. svibnja ili 10. travnja, datuma koji se pamte i koji su ostali u sjećanju naroda.

A onda ono što možda najviše boli i što se na ovakvoj svečanosti nikako nije smjelo dogoditi: kako je moguće organizirati svečanost u čast poginulih, a da se ne izgovore njihova imena, da im se ne oda pijetet barem Minutom tišine i da se njihovim obiteljima ne omogući da zapale svijeću za svoje najmilije?
To nije protokol koji se može preskočiti i to nije formalnost koja se smije zaboraviti. To je najmanji čin poštovanja prema ljudima koji su položili živote.
Ako se već govori da se spomenik podiže u njihovu čast, onda su upravo njihova imena, tišina, svijeća i molitva trebali biti središte cijelog događaja, a sve drugo trebalo je biti sporedno.
A kada se taj najvažniji čin izostavi, dok se istodobno njihova žrtva koristi za političke govore i promociju, onda to više nije počast mrtvima, nego duboko nepoštovanje prema njima i njihovim obiteljima i teško moralno posrnuće.

Posebna je priča kada na ovakav događaj dolaze političari i državni dužnosnici koji danas govore o Šujici, Hrvatskoj i Domovinskom ratu, a tada su bili daleko i od Šujice i od hrvatske stvarnosti. Jedni su se, kako se ljudi sjećaju, stidjeli Hrvatske himne, drugi Šujice i zato njihovi današnji govori ne mogu izbrisati ono što ljudi pamte.

Branitelji desetljećima nose ožiljke, kako na tijelu, tako i na duši, i samo dragi Bog zna kako se nose s užasima koje su proživjeli. A kako njihovi pokojni suborci više ne mogu braniti svoje ime ni žrtvu, danas su njihovi živi suborci stali su uz njih.

Njihov izostanak i njihova šutnja bili su glasniji od svih govora, jer nisu htjeli dopustiti da se njihovi pokojni još jednom pokopaju, ovaj put ne u zemlju, nego u neku novu, široku i nejasnu povijesnu priču.

Zato nije pitanje: Zašto branitelji nisu došli, nego zašto nisu imali razloga doći?